Gotovo da više nema javnog prostora, kafića, restorana, trgovine ili zdravstvene te obrazovne ustanove gdje se na ulazu ne nalaze dezinficijensi za ruke.
Većina vas poprska tu tekućinu po rukama pritom ne razmišljajući što se doista nalazi u boci, dok istovremeno rijetko koji dezinficijens na ulazima ima istaknutu deklaraciju, što je zakonska obveza. Istovremeno liječnicima sve češće dolaze građani sa živim ranama, a mnogi i s pitanjem – štiti li ih sveprisutna tekućina od koronavirusa i jesu li ta sredstva uopće ispravna?
Stoga smo na širem splitskom području obišli nekoliko javnih prostora, a rezultat naše kontrole u najmanju je ruku - zastrašujući. Obišli smo zdravstvene ustanove, trgovine, kafić, jedan poštanski ured i nekoliko bankomata koje se, inače, smatra izvorima zaraze.
Građani su najviše sumnjičavi prema dezinfekcijskim sredstvima koja na bocama imaju rukom ispisane etikete, a takvih u našoj patroli nije nedostajalo, kao ni onih koji na boci, ili pak aparatu iz kojih ih špricate po rukama, nisu imali ama baš nikakve etikete, pa ni one ručno ispisane.
Problem bankomata
Poražavajući je podatak da velika većina onih koji su ih dužni imati na ulazima, pazite sada, dezinficijense drže u plastičnim bocama sredstava za čišćenje u kojima su prije bila sredstva za pranje stakala, odstranjivanje masnoće, pa čak i kamenca, dok se, primjerice, u zdravstvenim ustanovama nalaze prazni aparati bez ikakve tekućine, a kamoli istaknute deklaracije. Poseban su problem, a malo ih tko u javnosti spominje, bankomati, koji se često, s koronom ili bez nje, nazivaju izvorima bakterija i zaraze. U velikoj većini slučajeva su prljavi pa se postavlja opravdano pitanje: ako, primjerice, imamo dezinficijense u javnom prijevozu, bilo da se radi o autobusima ili vlakovima, zašto ih nema pored bankomata?
Građani s kojima smo razgovarali obično kažu da je riječ o nekim razblaženim, vodenastim sredstvima upitne kvalitete.
- Rijetko sam gdje na ulazima vidjela dezinficijens koji ima deklaraciju, uglavnom je riječ o pakiranjima koja nemaju veze s originalnom bocom. Često ta sredstva nemaju ama baš nikakvog mirisa, nerijetko znaju smrdjeti i na klor, zapravo rijetko sam gdje naišla na sredstvo koje ima miris pravog dezinficijensa - kaže nam naša sugovornica koju smo zatekli u Kaštel Lukšiću pred ulazom u jednu javnu ustanovu, dok druga dobacuje da oni koji su dužni imati dezinficijense na ulazu u prostore sredstva stavljaju u sve i svašta.
- Nedavno sam u jednoj banci ostala zaprepaštena kad sam ugledala bocu za dezinfekciju ruku. Ta boca je bila bijele boje, plastična, a vanjski dio se toliko crnio, valjda od ruku ljudi koji ga uzimaju, da se meni gadilo to uopće dotaknuti a kamoli pošpricati po svojoj koži - dodaje druga sugovornica.
Dezinficijense s vidno istaknutom deklaracijom jučer smo vidjeli u nekoliko prodavaonica mješovitom robom, u jednoj kladionici, dok oni koji bi trebali biti predvodnici poštivanja zakona zakon itekako krše.
Riječ je o medicinskim ustanovama, ambulantama gdje sredstva za dezinfekciju stoje na zidovima u plastičnim prskajućim aparatima, bez ikakve oznake a kamoli vidljive deklaracije. Da stvar bude još i gora, u jednoj je zdravstvenoj ustanovi koju smo obišli aparat za „sigurne ruke“ bio potpuno prazan, dok je u drugoj skoro otpao sa zida, a iz njega je izlazila gusta bijela pjena. Na ulazu u jedan poštanski ured naišli smo na plastičnu malu bocu a na njoj ručno ispisano "sredstvo za dezinfekciju ruku", dok na nekim javnim mjestima sredstava uopće nisu imali.
Iz svega navedenog je razvidno da se rijetki pridržavaju uputa i zakona, dapače, velika većina njih ih krši, dok građani istovremeno po svojoj koži prskaju sumnjiva sredstva koja često ostavljaju posljedice na zdravlje kože.
Sljedivost u deklaracijama
Iz Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije nam kažu da je stavljanje biocida na tržište regulirano Uredbom (EU) br. 528/2012. Deklaracija biocidnog proizvoda koji se stavlja na raspolaganje mora biti na njihovom službenom jeziku ili jezicima.
- Svaki dezinficijens mora imati deklaraciju koja mora sadržavati sve informacije o proizvodu, a ako se prepakiraju iz velikih pakiranja, treba osigurati sljedivost u deklaracijama. Važno je napomenuti da građani uvijek za sve mogu postaviti pitanja osoblju npr. prodavaonice ili drugog javnog prostora, a informacija im se mora predočiti. Ako vam ne žele dati sve pravovaljane informacije, prijava se može podnijeti državnom inspektoratu i sanitarnoj inspekciji - navode u Zavodu za javno zdravstvo.
Na naš upit koliko su za zdravlje ljudi opasni dezinficijensi bez deklaracije, kažu nam da je o opasnosti teško govoriti općenito, jer ona ovisi o prirodi preparata koji se koristi. Češće je riječ o neučinkovitosti, jer ako je koncentracija aktivne tvari preniska, preparat nije učinkovit, kazali su nam u Nastavnom zavodu.
S druge pak strane, jedna splitska dermatologinja (podaci poznati redakciji) nam kaže da joj se zadnje vrijeme sve više javljaju ljudi s upalnim problemima.
- Puca im koža, imaju razne rane i ostale tegobe, a one im se događaju baš zbog prečeste uporabe dezinficijensa. Imali su baš žive rane, kraste, bole ih ruke. Građani bi zbog svog zdravlja, premda smo svi svjesni da je to nekada i neizvedivo, trebali pročitati deklaracije tih sumnjivih proizvoda i na vlastitu odgovornost ih koristiti. Ali ne u velikim količinama i sumnjive ispravnosti - zaključuje naša sugovornica.
Ako ćemo suditi po stanju na terenu, preporuka liječnice s kojom smo razgovarali teško da bi ugledala svjetlo dana, jer, kao što smo naveli, puno je više onih koji građanima daju preparate bez ikakvih informacija, nego onih odgovornih koji se drže preporuka i zakona.