Ovo je priča o Vici Vukovu, naš novinar znao ga je od djetinjstva: Maštao je o operama, a onda su ga prozvali nacionalistom...

Ni jedan drugi predio Šibenika nije dao toliko darovitih glazbenika i pjevača kao Varoš.

Bilo je kuća u kojoj su cijele obitelji bili poklonici glazbene muze Euterpe. Poput obitelji Belamarić, gdje su u “Kolu” pjevali supruga i suprug, a dva njihova sina, Neven i Miro, dogurali do međunarodnih opernih pozornica. Samo jedna ulica dala je četiri pjevačke legende: Mišu, Arsena, Vicu i Zdravka Škendera.

ZANIMALA GA KLASIKA

Ovo je štorija o Vici Vukovu. Poznavali smo se još kao dječaci. Brat mu Joško je također pjevao, s vašim novinarom je studirao, a kasnije bio pomoćnik direktora šibenske “Luke”. U prvoj fazi Vicu je, prije svega, u glazbi zanimala klasika. Maštao je o operama. Kad bismo došli k njemu, u dom obitelji Vukov, znao je pjevati arije iz “Tosce”, pa bi se u materinoj veltrini u tinelu i čaše znale zatresti.

Ali, putovi su ga odveli u vedre note. Obožavao je talijanski bellcanto, posebno napolitanske pjesme koje će se kasnije, tek 1989. godine naći na “dugosvirajućoj” ploči “Bella Itailia”, zagrebačke izdavačke kuće “Suzy”. I danas taj LP znamo “vrtjeti” na RIZ-ovu gramofonu “Turandot” s četiri zvučnika. Milina jedna.

Zdenko Runjić i Vice Vukov

Arhiva/Slobodna Dalmacija

Nesretne su za Vicu bile rane sedamdesete, doba Hrvatskog proljeća, pa je zbog svoje angažiranosti oko Matice hrvatske bio prozivan kao nacionalist. S jedne turneje u Australiju gdje je pjevao hrvatskim iseljenicima nije se vratio u Jugoslaviju nego u - Francusku. U rodni Šibenik i Zagreb, njegov drugi dom, napokon je došao 1976. godine.

Bilo je to doba kada su, pored inih, nastale i pjesme poput glasovitih “Zvona moga grada”, “To je tvoja zemlja”, “Ćale moj” i druge. Još se vrte u šibenskim kućama. Vicu smo nakon povratka u Hrvatsku susreli u Šibeniku te 1976. kad nas je pozvao da s njim pođemo u posjet Zlarinu, odakle mu potječe otac Stipe, poznati trgovac.

Pošli smo brodicom i najprije svratili k njegovim tetama. Svi su bili silno sretni i Vice razdragan, sa svojim širokim, vedrim osmijehom. S nama je bio i Joško Stošić Ćorda, službenik jedne pomorske agencije i odličan gitarist, kozer i šaljivac. Autor satirične knjige “Pjesmotvori i ine prljavštine” iz 1997. godine. Od pomoraca je naučio grčki i na grčkom pjevao sirtaki.

NESREĆA U SABORU

Praćen manjom skupinom Zlarinjana Vice je improvizirao mali koncert u starome hotelu “Koralj”, uspevši se na stol koji mu je bio pozornica. Slijedio je nastavak njegove iznimno blistave karijere.

Naposljetku, nakon Domovinskoga rata okušao se i u politici i postao saborskim zastupnikom. Ali u Saboru mu se dogodila nesreća, “pogodio” ga je moždani udar dok je silazio stubama. Bio je u komi gotovo pola godine. I preminuo u rujnu 2008. Dvije godine kasnije umro mu je i brat Joško.