Massimo otvorio dušu: Arsenove pjesme vratile su mi karijeru na pravi

Nije bilo baš lako doći do novinskog intervjua s Massimom Savićem, glavnim izvođačem na novogodišnjem dočeku u Šibeniku. Najprije nam je menadžerica Ivana ljubazno objasnila da ga ne zovemo rano, a to u praksi znači nikako prije 13 sati. A onda mu se dogodila tuga, koja ga je odvraćala od bilo kakve komunikacije s medijima. Preminuo mu je jedan od najboljih prijatelja. Upornost se, međutim, isplatila. To više što je iz svakog odgovora bilo jasno da Massimo na neki tajni način voli Šibenik. Da posebno cijeni ukus šibenske publike. Nije se, doduše, mogao sjetiti davnog nastupa, kad su tinejdžerice za njim ludile u odavno zatvorenom diskaču na Tromilji. No, emocije su mu navirale na spomen Šibenika, Dalmatinske šansone i tvrđave sv. Mihovila. Da i ne govorimo o suradnji s neponovljivim Arsenom Dedićem.
Raduje li vas novogodišnji nastup u Šibeniku?
– Kako je ovaj nastup dogovoren puno ranije nego što se inače takve gaže dogovoraju, uživam u poslovnom spokoju, unaprijed se radujem glazbenom guštu. U Šibeniku se događala hrvatska glazbena povijest. I još uvijek se događa. Šibenska je publika navikla odabirati i slušati ono što im najviše odgovara. Znam da su njihovi kriteriji uvijek bili vrlo visoki. Zbog toga se stvarno osjećam počašćeno što su s mojim bendom i sa mnom spremni zakoračiti u Novu, 2017. godinu.

U friškim šibenskim sjećanjima su vaši sjajni koncerti na tvrđavi sv. Mihovila. U onim davnim su i noćni susret s obožavateljima u lozovačkom disko klubu koji je u međuvremenu zatvoren?
– Nastupe na tvrđavi svetog Mihovila rado pamtim ne samo zbog velikog interesa i ugodne atmosfere, već i zbog impresivne lokacije. Bile su to dvije večeri čistog glazbenog užitka. Da vam budem iskren, taj mi je davni nastup u Lozovcu pomalo u magli. No, očito je bio dobar, kad ga se Šibenčani još sjećaju.
Postoji, barem prividna, kontroverza između tvrdnje da vi niste pjevač za velike mase i nepobitnog podatka koji govori da punite dvorane, koncertne prostore gdje god se pojavite
– To me prati već godinama, pa se ponekad čudim punim dvorana. Međutim, kad god to spomenem u svom društvu, svi me odmah demantiraju nabrajajući pjesme koje se publici zaista dopadaju. Pjesma je uvijek ta koja vas označava kroz život. I ako ste u stanju često snimati pjesme koje postaju hitovi, onda se mora dogoditi i trenutak kada uspjeh tih pjesama i vaša posvećenost počinju rezultirati rasprodanim koncertnim dvoranama.

Šibenčani su vas posebno zavolili kad ste na Opatijskoj retrospektivi Arsenovih pjesama bili jedini koji je interpretacijom pjesme "Ne plači" gotovo nadmašio original ili nezaboravljenog Arsena…
– Dobro ste primijetili, taj je trenutak značajan za nastavak moje karijere. Od te večeri nadalje. Seciranje te pjesme na harmonijske faktore ukazalo mi je na to da mogu nečiju glazbenu sliku učiniti sasvim drugačijom od one koju je autor zamislio, a da se autoru opet dopadne. Već nakon tog koncerta smo se Boris Horvat, direktor Aquarius Recordsa, i ja počeli dogovarati o albumu na kojemu bih odao počast velikim pjesmama s našeg područja.
Imali ste čast da Arsen participira i na vašem posljednjem CD-u "1 dan ljubavi". U doba, kad je već bio umoran od stvaranja napisao Vam je pjesmu "Slamka spasa".
– Jako sam počašćen što mi je Arsen napisao tako lijepu pjesmu. Aranžer Ivan Popeskić je tu skladbu doveo do njenog maksimuma. To dokazuju i jako pozitivne kritike Arsena i Gabi čim su poslušali zgotovljeni rad. Ironičnost, kojom je Arsen u toj pjesmi opisao kontrapunkte života, prosto je nevjerojatna. Osjećam se ponosno kad god čujem tu snimku.
Vaš zadnji nosač zvuka vrvi od dobrih uradaka. Od hitova i potencijalnih evergreena. Je li se na njemu „dogodio“ neki poseban koncept?
– Jedini koncept koji slijedim je vlastiti ukus i ukus ljudi koji me okružuju, a koji mi žele dobro. Morat ću vas demantirati novim uradcima za koje smatram da su još bolji mislite da sam s prošlim albumom dotakao maksimum - nisam! Svoj glazbeni vrhunac tek očekujem.

Spomen Arsena vraća nas i na vašu tijesnu glazbenu suradnju s njegovim sinom, Matijom Dedićem. Ona je, čini se,u zadnje vrijeme slabija?
– Trenutačno zbilja ne radimo previše. Morate znati da se sve stvari u životu događaju u nekim cikličkim krugovima. Vjerujem da ćemo u nekom narednom nas dvojica opet intenzivno raditi. Matija i ja smo uvijek glazbeno odgovarali jedan drugom.
Šibenčani pamte i sjajnu suradnju na Dalmatinskoj šansoni s Nenom Belanom u pjesmi "Zar više nema nas"…
– Neno i ja smo stari prijatelji. Još od dana, kad sam pjevao u bendu Dorian Gray, a on u Đavolima. Samo smo se tada više konfrontirali za bilijarskim stolom nego za mikrofonom Vjerujte, Nenina demo-snimka te pjesme na prvo slušanje nije puno obećavala. No, svima nam se malo, pomalo podvukla pod kožu. Bilo nam je istinsko zadovoljstvo raditi zajedno. To što se kasnije pokazalo da naša suradnja zadovoljava i ukuse šire publike, došlo je samo kao dodana vrijednost.
Za kraj, što biste rado poručili šibenskoj publici pred novogodišnji nastup?
– Samo da budu to što jesu. Samim time ćemo se jako dobro razumijeti. Šibenik nije slučajno dao hrvatskoj glazbi sve ono što je dao. To je dio njegove glazbene i životne vibracije. To je nešto sa čime se, vjerujte mi, i te kako mogu poistovjetiti.

Preneseno iz Šibenskog lista od 24. studenog 2016. godine