Šibenski festival mi ulijeva veliko strahopoštovanje. Sjetim se odmah Duška Ćurlića koji me naučio da je poštovanje dobra stvar i nekad zamijenimo tremu za poštovanje, ali ono je nužno da bi se posao dobro obavio - kaže nam Antonia Ćosić, voditeljica HRT-ovih Vijesti iz kulture, koja će ove subote u Šibeniku prvi put debitirati kao voditeljica tamošnjeg festivala šansone.
Nema sumnje da mlada zvijezda državne televizije postaje jedno od TV lica na koje čelni ljudi na Prisavlju mogu u budućnosti itekako računati kad su u pitanju veliki zabavni projekti (dosad je uz rad u IMS-u vodila Zlatne žice Slavonije, proslave dana grada Zagreba, razne koncerte…). “Šesnoj” Zagrepčanki vođenjem Šibenske šansone prestaje dvotjedni godišnji odmor koji je provela u Splitu, svojoj omiljenoj ljetnoj destinaciji gdje se već osjeća domaća, pa je tako već naučila i pokoju dalmatinsku riječ, a slasnim specijalitetima priznaje, teško odolijeva.
Velika splitska ekipa
Dalmacija je vaša nezaobilazna destinacija tijekom ljetnih mjeseci. Baš kao i Split. Što vas to toliko vuče ovdje? Da se niste zaljubili? (smijeh)
- Jesam! U Dalmaciju! Da mogu, ljeto bih obavezno provela u Dalmaciji, nije važno gdje jer toliko je čarobnih kutaka i zanimljivih mjesta. Nekad volim užurbani Split, a nekad mi treba mir neke uvale na Mljetu ili Visu. Neki dan smo išli na turu na Šoltu, Čiovo i Plavu lagunu, koliko prekrasnih kutaka vi krijete ovdje!? Rođena sam u Zagrebu, tata je podrijetlom iz Slavonije, mogu zbilja reći da je Hrvatska prekrasna, možda nismo ni svjesni koje prirodne ljepote imamo. A i još uvijek ljudi većinom hvale koliko smo srdačni.
Kako se za jednu “purgericu” snalazite u Splitu?
- Kad god pomislim da sam dosta dobra, prijatelji mi kažu da prestanem imitirati iste sekunde. Povremeno neku riječ dobro uhvatim, trudim se. Stil života mi ide kao od šale, “pomalo”, “dišpet”, “infišani” - riječi su koje smatram svojima. Još da naučim prepoznavati ribu, gdje bi mi bio kraj! Tata mog prijatelja je odličan ribolovac pa mi pokaže neke osnove, ali to je za mene umjetnost.
Koja vam je dalmatinska riječ najsimpatičnija?
- Toliko ih je! Ove godine me oduševila riječ “infišan”. Ako mislite da je poetičan razlog tome Oliverova pisma “Infiša san u te, nemoj mi zamirit”, krivo mislite. Dok su mi objašnjavali zašto je Torcida ravna narodnom pokretu, spomenuli su mi tu riječ i objasnili je.
Omakne li vam se ikad splitski dijalekt?
- Ja pokušavam! Uporno! Mislim da može biti i bolje, riječi mi idu, ali ne otežem kako bi tribalo.
Bez čega nikad ne možete u Dalmaciji, a da nije more?
- Pržene lignje su rapsodija, dagnje na buzaru druga riječ za savršenstvo. Varoš je najslađi kvart ikad, kao da sam upala u Smojin scenarij. A sladoled u uličicama kod Marmontove bi trebao na pretplatu dolaziti. Sad moram prestati pričati o hrani jer neću stati u ormar kad se vratim u Zagreb. Ove godine me i Sinj oduševio, bila sam u tamošnjem Muzeju Cetinske krajine i prekrasno je koliko povijesti ima na jednom mjestu.
Kako izgledaju vaši splitski dani?
- Moja splitska ekipa je velika pa smo posvuda, na plaži, na Rivi, večernja šetnja, Bače, Žnjan, Čiovo, Hvar, Kaštela. Obiđemo sve i rijetko mirujemo. Ja sam više tip za ležanje cijeli dan na plaži nepomično kao kit, ali ne polazi mi za rukom.
Na moru bez šminke
Kako biste opisali Splićane?
- Za balun se živi, za Hajduk i umire, furešti su egzistencija, ali gužva je nužno zlo. Radno vrime? Marenda je radno vrime? Ni potriba, jede se dnevna ponuda jer ovo drugo je garant Ledo iz škrinje. Nije me brige jer ćeš ionako pojest paštetu s pomidorima, a kad kažem pojest - mislim izist. More nije voda, nije ručnik nego šugaman. Pomalo ćemo jer vrag je prišu odnija. Oliver je na radiju, Luigi u reprizi. More li se na more? More! I ne mora se ništa...
Prilaze li vam “galebi”? Ima li udvarača i kako na njih reagirate?
- Pa nisam skroz pohvatala tko je točno galeb. Nekad i moji prijatelji kažu da idu galebariti pa se trudim biti dobar “wingman” i pomoći sa smišljanjem uleta. Djevojke drage, ako me vidite u društvu, prijatelji oko mene su divni i krasni, garantiram za njih! Naravno, i meni prijatelji zauzvrat pomognu s dešifriranjem tko je dobar, tko manje.
Što vam kažu kad čuju da ste iz Zagreba? Prepoznaju li vas s malih ekrana?
- Ja sam neprepoznatljiva. Nekad ljudi trebaju vidjeti fotku s HRT-a da se uvjere da sam to ja. U studiju sam našminkana i poslovno odjevena. Na moru sam bez šminke, uvijek sa šeširićem, panično mažem SPF. Rijetko me prepoznaju, ali bila je urnebesna situacija kad je u kafiću čovjek samo viknuo: “Vijesti iz kulture!” Bez “dobar dan”, “znam li vas”. Ništa to. On je samo viknuo za mnom, nasmijali smo se svi.
Volite li čuti komplimente?
- Svatko voli dobiti mali poticaj za rast i dobro raspoloženje, ali nesposobna sam uzvratiti s jednostavnim “hvala”. Imam suludu potrebu zauzvrat nabrajati svoje mane. U većini komplimenata se ni ne prepoznam, stvarno mislim da su namijenjeni nekom drugom. Ali možda treba raditi na sebi i svom samopouzdanju pa ću i ja doći do toga: “Hvala, baš se tako osjećam!”
Jeste li jedna od onih kojima treba neko vrijeme nakon godišnjeg da se opet naviknu na “staro normalno” ili to kod vas ide brzo?
- Ma jako brzo. Ridam 48 sati. Stavljam robu na pranje i ridam. Sortiram stvari i ridam. Ulazim u redakciju i ridam. Križam 345 dana do sljedećeg mora i ridam. Šalu na stranu, ja baš živim za more i volim Jadran više od ičeg, to mi je centar godine i po tome se orijentiram. S ostalih putovanja tijekom godine se lako priviknem na svakodnevicu, ali svaki povratak iz Slavonije koja mi je obilježila djetinjstvo ili s najlipšeg Jadrana jednostavno nosi sa sobom neku tugu i to je u redu, to je dio života...
