Jedan od najboljih boksača svih vremena Muhammad Ali ispalio je pri kraju karijere:
– Mrzio sam svaku minutu treninga. No, rekao sam sebi: ne odustaj! Pati sada, i do kraja života živi kao prvak!
Tom se mišlju na svom sportskom putu nesumnjivo vodi karatistica Petra Čatlak, najbolja sportašica Šibensko-kninske županije u prošloj godini. Mlada je Šibenčanka do toga priznanja stigla ponajviše zahvaljujući dvjema srebrnim medaljama, koje je osvojila na Prvenstvu Hrvatske krajem prošle godine.
Nije, međutim, sve bilo bajno u njezinim počecima na tatamiju. Malo je nedostajalo da mlađahna Šibenčanka odustane od karatea!
– Sjećam se da smo u početku trenirali u dvorani Partizan. Meni su ti treninzi bili zbilja dosadni! Srećom da je otac bio konstantno uz mene. Bodrio me, gurao da nastavim. Da nije bilo njega, vjerojatno bih promijenila još nekoliko sportova i odustala. Tako je i danas. Otac me prati na svakom natjecanju, pa čak i na treningu – govori simpatična Petra.
Sportom je Petru "zarazio" otac Stipe, no majka Anita je bila ta koja je forsirala da počne trenirati karate.
– Bilo je to u trećem razredu osnovne škole. Kako mi majka radi kao fizioterapeutkinja, nije mogla ne primijetiti moje krivo držanje. Shvatila je da bi bilo najbolje da se počnem baviti sportom. Prvo je odvela mene na karate, a onda se to svidjelo i sestri Luciji. Obično starija sestra ili brat povuku mlađe, a u našem je slučaju bilo obrnuto – kazuje nam sa smiješkom Petra Čatlak.
Tri godine starija sestra Lucija, danas članica zagrebačkoga Karate kluba Hercegovina, ubrzo joj je postala uzor. Zato i njoj pripada dio zasluga za recentne velike Petrine uspjehe.
– Lucija je uvijek bila upornija od mene! Zbog toga je i puno prije počela ostvarivati vrhunske rezultate. U mlađim je danima imala puno veće uspjehe nego ja. Na taj je način i mene vukla, poticala me da budem bolja, da napredujem – kaže mlađa sestra Čatlak.
Iako je među sestrama znalo zaiskriti na treninzima, nikad jedna drugoj nisu bile direktna, prava konkurencija, pa nije bilo ni naslađivanja zbog poraza. Dapače, jedna su drugoj uvijek bile i ostale iskrena podrška. Skupa su slavile pobjede, zajedno tugovale u teškim porazima.
– Uh, kako sam se znala rasplakati u situacijama kad bi Lucija izgubila neki važan meč! Ista je slika bila i u obrnutoj situaciji. Srećom, svih je ovih godina bilo puno više smijeha i slavlja. Naravno da smo se znale pofajtati, ali nikad to nije bilo previše ozbiljno. Najčešće to bude klasični međusobni sparing, koji odrađujemo u vlastitoj dvorani u sklopu kuće. Jedna smo drugoj najbolje partnerice – otkriva Petra.
Na tatamiju je ova 18-godišnjakinja opasna kao vrag, no izvan njega, kaže, rijetko upotrebljava svoje vještine. No, bilo je slučajeva u kojima to nije mogla izbjeći.
– Sjećam se samo jedne situacije otprije nekoliko godina. Bilo je to na tradicionalnoj Šibenskoj fešti. Moje društvo se zakačilo s nekim curama. One su se malo zainatile, počele provocirati moje prijateljice, a ja nisam izdržala da se ne upetljam! Sad se toga prisjetim sa smiješkom jer ne volim ulične sukobe, tučnjave – ispričala nam je mlada fajterica Karate kluba Šibenik.
Petra ni u slobodno vrijeme ne može bez treninga i sporta. No, kao gotovo svaka mlada cura, voli popiti kavu s društvom. Pogotovo u svojoj Mandalini.
– Često s kolegama iz kluba odem trčati na šetnicu u Kanalu svetog Ante ili sjednem na bicikl pa napravim đir. Što se tiče noćnih izlazaka, oni su zabranjeni u razdoblju od prosinca do veljače. Tada sam konstantno na natjecanjima, gotovo svaki vikend. Kad nema mečeva, volim izaći s društvom, malo se opustiti – priznaje Petra.
Da bi Petra bila u top-formi u vrijeme kad nema borbi, ne brine se samo klupski trener Ivan Zoričić, nego i roditelji. Majka Anita i otac Stipe paze na Petrinu prehranu, s kojom, nevoljko kaže, zna imati problema.
– Morala bih se malo više kontrolirati s obzirom da je kilaža uvijek vezana uz kategoriju u kojoj nastupam. Znam se zapustiti, biti nedisciplinirana, pa pred natjecanja bude velikih muka jer moram skidati višak kilograma! Čak se i na natjecanjima znam zaboraviti. Poseban su rizik nastupi u Sarajevu. Teško izdržim a da tamo ne pojedem ćevape! Uvijek sama sebe dovedem u problem. Srećom, moj otac je ribar, pa me on praktički prisili na zdravu hranu. Ribu, povrće... – našalila se na svoj račun uspješna karatistica.
Nažalost za Petru, uskoro više neće biti svježe ribe i povrća, domaće spize, jer se na jesen seli u Zagreb, gdje će započeti studij kineziologije. Na nju će morati paziti sestra i treneri u novom klubu.
– Hercegovina je najbolji karate klub u Hrvatskoj. Veselim se treninzima sa sestrom Lucijom i novom iskoraku u karijeri. Nadam se da ću u Zagrebu dodatno napredovati, kako bih se približila svom snu – plasmanu na Olimpijske igre u Tokiju 2020. godine – optimistično će Petra Čatlak.
Sviđa mi se Barcelona
Petrin je otac veliki nogometni zaljubljenik, pa je i mlađu kćer navukao da ponekad prati najvažniju sporednu stvar na svijetu.
– Nisam ja ni blizu zaluđena kao on, no volim pogledati vrhunske utakmice. Pogotovo Ligu prvaka. Najviše mi se sviđa kako igra Barcelona – kaže Petra Čatlak.
Meč za sjećanje
– Od svih mi je borbi u najljepšem sjećanju ostala ona na Balkanskom prvenstvu prošle godine, kada sam se sastala s predstavnicom Crne Gore, aktualnom europskom prvakinjom. Bio je to meč za treće mjesto, koji je završio neodlučenim rezultatom – 5:5. Bila sam zaista ponosna na sebe nakon te borbe – prisjetila se Petra.
