Očevi i djeca. To je stara priča hrvatskog, pa i šibenskog sporta. No, ona je, čini se, u Krešimirovu gradu, s obzirom na broj žitelja, dobila i nešto veće dimenzije. Gotovo da nema štorije u kojoj tata i sin nisu nosili dres ili kapicu reprezentacijskih selekcija. Svjedočeći i na taj način o Šubićevcu, Baldekinu i Crnici kao nepresušnim vrelima talenata.
Tema o očevima i sinovima u šibenskom sportu ove je zime uvelike aktualizirana zimskim ponudama nekih europskih ligaša mladom reprezentativcu Marku Bulatu, novom šibenskom nogometnom talentu, koji samo nastavlja niz što su ga davno započeli Kacijan i Luštica, te nastavili Nadoveza, Rora i Cukrov. Niz kojem danas uvjerljivo svjedoče Arijan Ademi i srebrni reprezentativac iz Rusije Duje Ćaleta Car.
Josip i Marko Bulat
Da je aktualnog prvog čovjeka Šubićevca Josipa Bulata ikad vježbao legendarni splitski trener Biće Mladinić, vjerojatno bi mu u svojem (polu)ozbiljnom stilu prišio da "ima moralno-voljne osobine pasa goniča". Samo upornošću je Joso stigao od nogometaša, kojega su neki treneri na prvu otpisivali, do prvoligaških visina. Stariji je Bulat većinu svoje karijere proveo na Šubićevcu i Poljudu. No, najveći je klupski uspjeh ostvario sa Zagrebom, kad je u hrvatskom prvenstvu prekinuo dominaciju Dinama i Hajduka. Joso je prije dvadeset godina jedan jedini put zaigrao i za "vatrene", a sada je njegov sin Marko na dobrom putu da ga stigne. I preskoči. Poznati portal "Transfermarkt" nedavno je 17-godišnjeg nogometaša Šibenika proglasio velikim talentom svjetskog nogometa. Marko sa svojim klubom – kojemu je predsjednik njegov otac Joso – trenutačno "plovi" prema Prvoj ligi. Istovremeno, s U-19 reprezentacijom, koju vodi Ivan Gudelj, ganja plasman na Europsko prvenstvo.
– Volio bih ići očevim stopama. Ne može se svatko pohvaliti da mu je otac nastupio za hrvatsku reprezentaciju. Doduše, nismo isti tipovi igrača. Ja sam tipični veznjak, a on je bio orijentiran na obrambene poslove. U smislu tehnike sam profinjeniji, a od njega sam naslijedio pluća pa mogu trčati gore-dolje dan i noć – smije se Marko..
Predrag i Dario Šarić
Ako su Bulati trenutačno najaktualniji, onda nema sumnje da je najpopularnija šibenska sportska obitelj ona Predraga i Darija Šarića. To više što ocu i sinu možemo pridružiti i mamu i kćer, Veselinku i Danu. S konstatacijom da je Vesa bila itekako zapažena u generaciji Danire Nakić, prve dame europske košarke.
– Dario je na majku u svakom smislu. I po karakteru i košarkaškim genima. Vesa ga je i pogurala u košarku – ispalio je otac Predrag, koji je i najoštriji kritičar hrvatske NBA zvijezde. U tolikoj mjeri da je odnos oca i sina prijetio i "diplomatskim prekidom"!
No, Predrag je itekako stao u Darijevu obranu kad se lomilo u reprezentaciji na zadnjem Europskom prvenstvu, a posebno kad je mladi Šibenčanin ostao u šoku nakon iznenadne selidbe iz Philadelphije u Minnesotu.
– Nikad neću shvatiti mlade hrvatske košarkaše kad otkazuju reprezentaciju. Kad sam ja prvi put dobio poziv za najbolju vrstu, cijelu noć nisam oka sklopio od uzbuđenja da ću istrčati u državnom dresu – govori Predrag Šarić Šiši.
Šiši je, nema sumnje, bio najhrabriji, pa i najefikasniji igrač slavne Šibenke. Istrčavao je na parket i kad bi mu falilo "pola šake", a Baldekinu je bio vjeran gotovo 20 godina.
Nenad i Nik Slavica
– Nenad Slavica jedan je od najkompletnijih košarkaša koje sam vježbao u svojoj, bez lažne skromnosti, uspješnoj i dugoj karijeri. Malo je visokih igrača koji su mogli tako vješto baratati loptom ili posezati za lucidnim potezima u reketu – tako o šibenskom veteranu Nenadu Slavici zbori Srbin Dušan Ivković Duda, jedan od najboljih europskih trenera.
No, nije Duda ostao samo na riječima. On je na svojem oproštaju od aktivnog treniranja u najbolju momčad, osim Splićanina Dina Rađe, uvrstio i Nenada Slavicu. Košarkaša koji je, vjerovali ili ne, 26 godina u kontinuitetu branio boje samo jednog kluba – svoje Šibenke.
Njegov je sin Nik krenuo drugačijim putem. Iako je rođeni Šibenčanin, Nik je tek ovih dana prvi put zaigrao u narančastom dresu. Snažan, izrazito atletski građen 22-godišnjak dosadašnju je karijeru proveo u zagrebačkim klubovima – Ciboni i Cedeviti. S obzirom na spomenute predispozicije, mladom su Slavici predviđali brži uspon u karijeri, pogotovo nakon što je zablistao na Svjetskom prvenstvu u Grčkoj za košarkaše u dobi do 19 godina, kad je Hrvatsku vodio do srebrne medalje. S tog je natjecanja posebno upamćena njegova "banana" Amerikancu Jaysonu Tatumu, današnjoj zvijezdi NBA momčadi Boston Celticsa.
Slavica svoj talent još nije materijalizirao i zbog kroničnog nestrpljenja vodećih hrvatskih klubova prema mladim igračima. No, na Baldekinu se nadaju da će Nik sazreti tamo gdje mu je i otac postao igrač. Da će u svojem domaćem, prirodnom okruženju konačno potvrditi svoj talent.
Živko i Roko Badžim
Ljubljana je, očito, (bila) košarkaška sudbina šibenske obitelji Badžim. U ovoj priči sin doslovno prati očeve stope. Naime, i Živko i Roko su se s Baldekina otisnuli u glavni grad Slovenije. Živko je prije tridesetak godina zaigrao za tadašnju Smelt Olimpiju, a Roko je i danas dio rostera Union Olimpije.
Mladi je Baždim prve seniorske minute počeo skupljati kao 15-godišnjak, kad je GKK Šibenik, nastao na "ruševinama" slavne Šibenke, ušao u Prvu ligu. Roko se tada pojavio zajedno s nekolicinom mladih, nadarenih igrača, koji su bili jedan drugome "do uha". A onda je njegov talent eksplodirao gotovo preko noći, do te mjere da je postao jedan od glavnih igrača momčadi koju je 2017. godine nekoliko poena dijelilo od ulaska u finale Prvenstva Hrvatske. Nekadašnjeg su mladog reprezentativca, također srebrnog iz Grčke, te godine odmah zgrabili Slovenci. Roko danas u Stožicama traži put do zvijezda i dresa A-reprezentacije.
Njegov se otac Živko, pak, nikad nije domogao najbolje vrste, makar u obiteljskoj vitrini čuva zlato s kadetskog prvenstva Europe u Novom Sadu, kad je igrao zapaženu ulogu. A vršnjaci su mu tada bili kasnije europske zvijezde, Trebinjac Predrag Danilović i Zadranin Arijan Komazec.
Zoran i Franko Kalpić
Kad smo spominjali talentiranu gardu igrača koja je prije nekoliko godina ušla u prvu momčad Baldekina, pritom smo mislili i na Franka Kalpića. Sin nekad zlatnog juniorskog reprezentativca (u generaciji Kukoča, Rađe…) u to se doba za minute borio baš s Rokom Badžimom. U toj je bitci slavio Badžim junior, što je Kalpića juniora natjeralo na odlazak iz kluba. Franko je sreću tražio, ali ne i pronašao, najprije u Rijeci, a onda i u Zaboku.
Otac Zoran je zbog sina napustio Baldekin, kojemu je bio vjeran kao igrač, trener i funkcionar. Sa sjajnim podatkom u košarkaškom CV-u. Stariji je Kalpić bio dio sjajne juniorske reprezentacije Jugoslavije koja je u talijanskom Bormiju osvojila svjetsko zlato. S Kukočem, Rađom, Divcem i ostalima.
Ivica i Ivan Gulin
Juniorski je reprezentativac bivše države bio i Ivica Gulin, a sada reprezentacijski dres nosi i njegov sin Ivan. Prije godinu i pol dana je na prvenstvu Europe sa svojom generacijom stigao do četvrtog mjesta. Mlađi je Gulin prve seniorske minute u šibenskom dresu, vjerovali ili ne, upisao još prije tri sezone, kao 14-godišnjak.
Zato tata Gulin itekako "gine" za Ivanovu sreću. S uvjerenjem da će mu sin imati puno manje peha od oca. Već spomenuti srpski trener Duda Ivković je Ivicu Gulina kao 16-godišnjaka gurao u prvu petorku Baldekina, ali poslije nesretnog loma noge stariji Gulin nikad nije stigao do razine koju su mu svi predviđali. Od spomenutog Dude do zadarskog čarobnjaka Krešimira Ćosića.
Ivica i Martin Junaković
U hrvatskoj košarci vjerojatno ne postoji igrač koji je u tako kratkom razdoblju karijere prošao toliko klubova kao Martin Junaković. Cedevita, Cibona, Jolly, Kaštela, Zagreb, Ohrid, Široki, Nevežis. To su postaje u Martinovoj karijeri između kojih se čak tri puta vraćao u matični klub. A Junaković će tek u veljači puniti 25 godina! Košarkaš koji je pod šibenskim koševima stasao uz Darija Šarića odnedavno je postao i reprezentativac Hrvatske. To mu je donijelo i transfer u litavski Nevežis.
Martinov otac Ivica Išo nikad nije zaigrao u momčadi slavne Šibenke, ali je bio u sastavu koji je donio prvu medalju mlađim kategorijama Baldekina. Bila je to, ujedno, prva medalja u životu za njegova suigrača Dražena Petrovića. Ivica Junaković na tom je kadetskom prvenstvu Hrvatske bio alternacija Draženu na mjestu razigravača, pa se, dakako, nije previše naigrao.
Goran i Žarko Tomić
Aktualan i vrlo uspješan trener zagrebačke Lokomotive Goran Tomić svoju je igračku, ali i trenersku karijeru započeo na Šubićevcu. Goran je dugo vremena bio i šibenski rekorder kad su u pitanju zarade od transfera. Njegovim odlaskom u talijansku Vicenzu Šibenik je 1997. godine dobio milijun i 400 tisuća tadašnjih maraka. Tomić je bio standardni mladi reprezentativac Hrvatske. No, ozljede su ga spriječile da ostvari pravu karijeru. Zato je Goran sa samo 32 godine otišao u igračku mirovinu. I postao uspješan trener. Osim u Šibeniku i Lokomotivi, dobar je posao radio i u Istri, a vodio je i nekoliko kineskih klubova.
Tomići su iz Siverića, nekad poznatog rudarskog mjesta. Iz tamošnjeg Rudara se Goranov otac Žarko rano otisnuo na Šubićevac. Šibenski travnjak pamti ga kao inteligentnog stopera iz generacije kojoj su pripadali Ivan Ninić (kasniji saborski zastupnik), Ante Grgić (otac kasnijeg predsjednika Hajduka), juniorski reprezentativac Branko Bakmaz…
Mile i Franko Nakić
Malo se koji izbornik može pohvaliti da je vodio četiri reprezentacije (Jugoslavija, Grčka, Iran, Slovačka) kao šibenski vaterpolski stručnjak Ante Mile Nakić. Nije baš svakidašnja ni pojava da isti stručnjak u istom gradu vodi (prvo)ligaše u dva sporta. Milina je karijera vezana uz vaterpolsku Crnicu, ali stoji i podatak da je taj šibenski dvometraš vodio i košarkaše Šibenika! Možda bi kao igrač u studentskim danima uspio i u zagrebačkoj Lokomotivi (Ciboni) da mu konkurencija pod obručima nisu bili reprezentativci Dugi (Kovačić) i Džimi (Petričević).
Milin sin Franko se, očito, držao one "Fali more (vodu), drž se kraja", pa je na svojem sportskom putu oca slijedio jedino u košarkaškom nadmetanju. Bio je uspješan igrač u mlađim selekcijama bivše države, a sa svojeg se Baldekina preselio u internacionalne košarkaške vode. U velikom grčkom Olympiacosu osjetio je slast igranja u Euroligi, a nosio je dresove i drugih grčkih, te talijanskih i njemačkih klubova: Arisa, Iraklisa, Olympije (Larissa), Livorna, Albe Berlin…
Joško i Karlo Kreković
Bogatu šibensku sportsku priču o očevima i sinovima ovog su ljeta "začinili" i Splićani. Točnije Joško Kreković, trener vaterpolista Solarisa, i njegov sin Karlo, novopečeni šibenski prvotimac. Hvalevrijedna je sportska riznica tate Joška, koji je, među inim, osvojio olimpijsko srebro, te dva europska zlata. Karlo je već krenuo očevim putem kroz mlađe hrvatske selekcije. Okitio se srebrom na prošloljetnom prvenstvu Europe.
Priča o Krekovićima je simpatična jer ide i dublje u prošlost. Joškov otac Rino bio je jedan od stupova vaterpolske momčadi splitskoga Mornara (braća Matošić, Rosić, Barle…) koja se osladila titulom prvaka Jugoslavije.
Aco i Marko Petrović
U šibenskim (sportskim) pričama o roditeljima i djeci odabrali smo samo one najpoznatije, najuspješnije. Bez posebnih redaka ostale su obitelji Marenzi, Grgić, Luštica, Rončević, Seferović, Baica, Iljadica, Škarica… Uz napomenu da navijači na Baldekinu silno žale što dres Šibenika nikad nije odjenuo Marko Petrović, sin brazilskog izbornika Aleksandra Petrovića i sinovac legendarnog Dražena. Vrlo je vjerojatno da su za tu istinu više krivi Šibenčani nego nadareni Marko.
– Nikad nisam nosio šibenski dres, ali me svaki put kad istrčim na parket Baldekina tresu emocije. Vjerojatno i zbog toga što mi otac nikad nije prestao pričati o svom matičnom klubu i rodnom Šibeniku – priznao je Marko Petrović.