Hrvatska je već izvela nešto dosad neviđeno. Ne plači Ivice, tvoje te olimpijsko zlato čeka

Jedna je stvar kada se neko veliko natjecanje završava s velikim slavljem, u vaterpolu konkretno s pobjedničkim kupanjem, a sasvim druga kad se završava sa suzama zbog poraza. Zbog poraza u najgore vrijeme. Jedno su suze radosnice, a nešto sasvim drugo one suze uzrokovane tugom. Baš kako je rekao hrvatski izbornik Ivica Tucak, "veseliš se zlatu i veseliš se bronci, a tuguješ kad osvojiš srebro".

Nažalost, hrvatski su vaterpolisti u Parizu vrlo kratko proklinjali srebro koje su osvojili, dok su Srbi slavili zlato, a Amerikanci broncu, koju su ostvarili pobjedom nad Mađarskom 11-8 poslije izvođenja peteraca. Nažalost, tužna je stvarnost to što hrvatski vaterpolisti u finalu nisu bili na najboljem nivou na kakvom su bili u četvrtfinalu protiv Španjolske i u polufinalu s Mađarima; u finalu su odigrali za "veliku nijansu" slabije i srpski su vaterpolisti zasluženo osvojili novo veliko zlato - treće olimpijsko u nizu nakon Rio de Janeira i Tokija.

Tako je to u sportu, baš kao i u "regularnom" životu, sastavljen je od poraza i od pobjeda. Pustit ćemo stoga sada izbornika Ivicu Tucka i njegove igrače da neko vrijeme plaču, a zatim ćemo zajedno s njima slaviti još jedan veliki uspjeh hrvatskog vaterpola, koji je u Parizu hrvatskom sportu donio sedmo odličje na netom završenim Igrama. Jedino momčadsko odličje na koje je prosječni hrvatski navijač ipak najviše ponosan.

Premda je svim hrvatskim vaterpolistima u taboru reprezentacije nedjelja u Parizu bio jedan od najtežih dana u karijerama, Tuckovim se igračima treba skinuti kapa do poda, opet su osvjetlali čast hrvatskog sporta kao i toliko puta do sada.

Treba ih se zato još jednom imenom i prezimenom prisjetiti - svaka čast mladići - svima nam služite na ponos. Bravo za Marka Bijača, Tonija Popadića, Konstantina Harkova, Rinu Burića, Lorena Fatovića, Maru Jokovića, Josipa Vrlića, Luku Bukića, Luku Lončara, Antu Vukičevića, Marka Žuvelu, Jerka Marinića Kragića i Matiasa Biljaku, bravo i za sve ljude iz stožera reprezentacije u Parizu, izbornika Ivicu Tucka kao prvog, kao i sve one igrače koji su sudjelovali u pripremama za Pariz, ali ih izbornik nije mogao voditi.

Nisu se nikad tako poklopile okolnosti da se tri velika natjecanja odigravaju u jednoj godini, no ipak će to ostati zapisano u analima sporta

Nakon novog poraza u velikom finalu, koji je donio nastavak lošeg niza protiv istog protivnika u finalima velikih natjecanja sasvim je logična tuga naših igrača, sasvim je očekivan gorak okus u ustima, no kompletna je slika ipak puno drugačija i ona našim mladićima služi na čast. Hrvatski su vaterpolisti ove godine u siječnju osvojili europsko srebro u Dubrovniku i Zagrebu, zatim su u nastavku sezone u veljači osvojili svjetsko zlato u Dohi i sada su u Parizu ponovno osvojili srebro. Tri velika odličja u tri najveća natjecanja! Nikad to nikom nije pošlo za rukom.

Nisu se, doduše, nikad tako poklopile okolnosti da se tri velika natjecanja odigravaju u jednoj godini, no ipak će to ostati zauvijek zapisano u analima sporta. Učinili su to samo Hrvati, uvjerljivo najbolja reprezentacija u 2024. Neka se toga sjete Tucak i njegovi igrači, neka im nakon Pariza ostane samo ponos nakon zbog svega što su ostvarili. Ivici Tucku pak, njemu osobno, poručit ćemo samo to da ustraje, te da u Los Angelesu za četiri godine uzme ono što me u Parizu ponovno uskraćeno kao u Rio de Janeiru i Tokiju prije tri godine. Njegovo ga olimpijsko zlato čeka...