Autor ovih redaka je sve samo ne jugo-nostalgičar, ali kad krene razgovor s iskrenim, neposrednim momkom kakav je nogometaš Šibenika (na posudbi iz Hajduka) Albanac Emir Sahiti, onda sjećanja neizbježno bježe u svim smjerovima, pa i putovanjima u bivšoj državi. Prema godinama, kad smo se divili Grand hotelu u Prištini, strahovali zbog pobune kosovskih rudara. Kad su košarkaši Šibenika igrali kup-utakmicu u kosovskom gradiću Suva Reka, a šibenske košarkašice vodile bitke s Univerzitetom iz Prištine.
Mladi Sahiti nije prvi nogometaš s Kosova, koji je odjenuo šibenski dres. Nisu zaboravljeni Muriqi, Bellopoja, Meta, Abazi, Šehu…No, na neka druga, starija vremena podsjeća i pomalo kontrastna informacija da je Emir rođen prije 23 godine u srpskom Zemunu, potom kao djetešce odselio u kosovski glavni grad Prištinu, a onda, slijedeći unutarnji nacionalni zov, odlučio zaigrati za mladu reprezentaciju Albanije!
- Pa, nema tu ništa čudno, kad se zna da sam „pravi“, kako vi, Šibenčani kažete, fetivi Albanac. Iz rodnog Zemuna otišao sam kao beba od četiri mjeseca. Bilo je to 1998. godine, pa vam razloge za odlazak ili povratak moje obitelji na Kosovo ne moram posebno objašnjavati. U Prištini žive svi moji, najbliži, osim brata Suada, koji igra za mostarski Zrinjski. Zašto sam odabrao mlađe selekcije Albanije. Ni to nije teško objašnjivo. Albanski nogomet raste iz godine u godinu, ima bezbroj mladih, nadarenih nogometaša, pa sam i ja u toj selekciji vidio svoju šansu za brži napredak – krenuo je iskreno Emir Sahiti.
Naš sugovornik ne krije svoje zadovoljstvo zbog napretka Kosova kao najmlađe države na Balkanu. Samo se slatko nasmijao, kad smo mu kazali kako znamo da su u novoj državi promijenjena imena nekoliko gradova.
- Sve je to normalno. Mi smo Kosovari dobili svoju državu, pa smo nekim mjestima logično vratili albanska imena. Na Kosovu je sve krenulo nabolje. Priština, kakvu pamtite, bila bi vam vjerojatno neprepoznatljiva. Puno se toga izgradilo. No, ostao je jednako lijep Grand hotel, kojega ste mi spomenuli prije razgovora. I sport, posebice nogomet ide polako, ali sigurno naprijed – objašnjavao nam je Sahiti.
Žestoka nadmetanja
Emir je silno zadovoljan načinom, na koji su ga primili Šibenik i Šubićevac. Igrači i navijači. Bio je, kako kaže, posve siguran da će sve biti tako, jer je pričao sa starijim albanskim nogometašima, koji su proveli lijepe dane u šibenskom prvoligašu. Nije, međutim, znao za podatak da u narančastom taboru tiho razmišljaju o otkupu njegova ugovora od Hajduka.
- Ne, nemam pojma o tome. Raduje me da klupsko vodstvo misli tako dobro o meni, ali sve ovisi o mom menadžeru. Sigurno je jedino to da ću preostalih tri „i nešto“ mjeseca, koliko traje moja posudba Šibenčanima odraditi maksimalno. Potom se po ugovoru moram vratiti u Hajduk, gdje zapravo nisam nikad u kontinuitetu dobio pravu šansu. Dakako, ako izuzmemo četiri utakmice, kad me trener Siniša Oreščanin gurnuo u vatru. Bila su to prava, žestoka nadmetanja. Protiv Dinama, Rijeke… - sjeća se i najavljuje Sahiti.
Splitska utakmica Hajduka i Šibenika je prvi put skrenula pozornost na Emirov talent. Rodio se i „štos“ trebali Sahitija zvati Emir ili (nogometni) Nemir. Ne samo zbog više nego spretnog pogotka. Svi kasniji njegovi golovi u narančastom dresu bili su kao po nepisanom pravilu male, nogometne majstorije. Poput „paranja mreže“ iz mrtvog kuta na utakmici s Lokomotivom, prodanog lažnjaka gostujućem stoperu i vrataru u šibenskom susretu s Rijekom ili preciznog matiranja Livakovića na Masimiru.
- Uvijek je lakše, kad nam suparnik dopusti malo prostora za „kontre“. Naši vezni igrači Marko Bulat i Mario Ćurić imaju dobru duel-igru, pa čim krene brza tranzicija i lopta u dubinu, moraš se čuvati Šibenčana. A Lokomotiva i Rijeka su nas gotovo darivali situacijama, u kojima mogu koristiti svoju brzinu i spretnost. Baš kao i Dinamo kod pobjedonosnog pogotka u Maksimiru – objašnjava naš sugovornik.
Sahiti je oduševljen povratkom na Šubićevac bivšeg reprezentativca Gordona Schildenfelda, bolje rečeno mira, koji je donio u obrani Narančastih. I ne samo u obrani.
- Lako je primijetiti njegovo iskustvo i znanje. Malo je obrambenih igrača, koji imaju ne samo dobru pozicijsku igru, već miran i točan pas. S njim smo puno sigurniji. On je dobrim dijelom i razlog moje izjave poslije zagrebačke utakmice, kad sam kazao „mi se ne bojimo nikog“. I za tren to pokazali prvom pobjedom nad Dinamom u Zagrebu. Prvom, u šibenskoj povijesti. No, prvoligaška utrka nije nimalo laka. I moramo biti i dalje fokusirani na trku, borbenost i taktičku disciplinu – upozorava naš sugovornik.
Brat u Zrinjskom
Kako su mu roditelji daleko u Prištini, rijetki slobodni dan u treninzima na Šubićevcu. Emir najradije koristi tako da skokne do starijeg brata Suada, koji brani boje mostarskog Zrinjskog.
- Tko sretniji od mene da se ponovi slika iz dana, dok smo obojica igrali za skopski Rabotnički. On desno, ja lijevo krilo. Zašto ne i u šibenskom dresu? No, sve, kako već rekoh, ovisi o mom menadžeru. Ne bi nam samo Suad dobro došao. Ima u mladoj albanskoj reprezentaciji nekoliko nadarenih nogometaša, koji bi rado stigli na Šubićevac, ali nije moj posao da ih dodatno nagovaram. Moja temeljna zadaća je da nastavim zabijati golove za Šibenik. Polako nas svi u Hrvatskoj prihvaćaju kao dobru, zrelu momčad. No, opreza nikad dosta. Moramo na vrijeme osigurati opstanak. U tom smislu gotovo su ključne ne tako daleke utakmice s Varaždinom, Istrom i Lokomotivom na Šubićevcu – drži Sahiti.
Ostalo je samo jedno pitanje, koje muči ne samo našeg sugovornika i Šibenčane, već nogometaše diljem Europe.
- Sve bih dao da se publika vrati na utakmice. Vjerujem da će do toga doći za mjesec dana. Kad se sjetim kako su nas Funcuti podržali u utakmicama, na kojima su smjeli na stadion. Kad su nas već posustale motivirali na pobjedu protiv Lokomotive na Šubićevcu – završio je Sahiti.
Što bi rekao Biće?
Emir Sahiti rođen je 1998. godine u Zemunu pored Beograda. U svojoj karijeri nastupao je za tri kluba:skopski Rabotnički, splitski Hajduk i HNK Šibenik. Visok je 174 centimetra, težak 65 kilograma, a brz kao strijela. „Idealan za laku napadačku konjicu“. Tako bi ga, nema sumnje, okarakterizirao pokojni splitski meštar Ante Biće Mladinić, koji je, također, imao kratku trenersku epizodu na Šubićevcu.
Razdvojena braća
Reprezentativni dresovi razdvojili su braću Sahiti. I dok je napadač Šibenika mladi reprezentativac Albanije, njegov tri godine stariji brat Suad je na raspolaganju izbornika A-reprezentacije Kosova. Nisu zaboravili ni rodna mjesta, Beograd i Zemun. Nerijetko posjećuju baku, koja je ostala živjeti u glavnom gradu Srbije.