Zrinski jaše na čelu kolone uskom stazom drugoligaškom! Sa simpatijom smo ljetos primili informaciju da je klub iz slavonskog sela Jurjevac (op.p., po zadnjem popisu stanovnika ima 264 žitelja) u kvalifikacijskim susretima nadigrao zagrebačku Kustošiju, a s puno manje simpatije, da ne posegnemo za nekim grubljim izrazom, izjave njegova “gazde”, inače vlasnika Pivovare Osijek.
Ne čuju dobro, ali...
“A ja ću trošiti pet puta manje nego NK Osijek i biti na prvoligaškoj ljestvici ispred njega. Ja ću vrlo brzo birati i osječkog gradonačelnika, te sastavljati hrvatsku Vladu”, ispalio je ne tako davno “gazda” Zrinskog Ivan Komak.
Tako bahatu izjavu ne pamtimo ni od jednog hrvatskog sportskog djelatnika i političara. Od takvih nekontroliranih poruka suzdržavao se čak i kontroverzni Zdravko Mamić. Da su sa sličnim stavom u medijima, primjerice, izašli predsjednik Hajduka Lukša Jakobušić ili čelni čovjek Dinama Mirko Barišić, vjerojatno bi ih u medijima razapeli kao Isusa na križu.
Gotovo istodobno na utakmicama Šibenika, glavnog suparnika Zrinskom u borbi za vrh, dogodile su se dvije nemale sudačke nepravde. U Vukovaru je “narančastima” poništen regularan gol, dok u drugoligaškom derbiju nije sviran penal za Šibenik velik kao kuća. Napadač Božić povučen je na vrhu kaznenog prostora svom silinom otraga za dres, što je u praksi trebalo značiti i penal i crveni karton stoperu Zrinskog.
A riječ je o istom sucu, dalmatinskom Zagrepčaninu Anti Čulini, kojemu ni najmanje šest grubih, nekontroliranih prekršaja pulskog napadača Ante Ercega nije bilo dovoljno za dva žuta kartona na utakmici Istra – Hajduk (0:2). No Čulina je, za razliku od utakmice Zrinski – Šibenik (2:0), u Puli sve kompenzirao sviranjem kaznenog udarca za goste, koji je, blago rečeno, daleko od nogometne istine.
Razgovori (ne)ugodni naroda nogometnog, točnije ljutih Šibenčana i ljudi iz vrhuške HNS-a oko spornih trenutaka na utakmici u Osijeku, bili su kao ćakule “sa zidom” ili konverzacija “s gluhim”. U stilu Mišine uspješnice “Svi pjevaju, ja ne čujem”. A slika spornog trenutka govori sve. Njoj se nema što dodati.
Autor ovih redaka ne smatra se nimalo paranoičnim kad smatra čudnom koincidencijom bahate izjave gazde Zrinskog s neprihvatljivim sudačkim odlukama na štetu Šibenika, ali istodobno se osjeća silno usamljenim u svojoj tihoj borbi za (šibensku) pravdu. Iz prostog razloga što sa službenih pozicija na Šubićevcu nema ni traga ljutnje, ni argumentiranih klupskih priopćenja u vezi sa spomenutim sudačkim grijesima. Zapravo, teško je precizirati što je više iritirajuće, suđenje Ante Čuline, pokušaj njegovih mentora da ga obrane od neobranjivog ili službena šutnja Šubićevca.
Jedino je trener Carević izrazio nezadovoljstvo tretmanom Komisije za natjecanje Prve lige (zapravo: Druge lige), koja utakmice Šibenika nerijetko stavlja u (televizijski) termin ponedjeljkom, ugrožavajući izravno financijske interese kluba, pa i psihološku spremu igrača, koji su u susret s Orijentom ušli s nemalim opterećenjem da im Zrinski bježi osam bodova. Sve zapravo podsjeća na naslov filma slavne grčke glumice Meline Mercouri “Nikad nedjeljom”, snimljen daleke 1960. godine, koji bi parafraziran nezadovoljstvom Šubićevca trebao glasiti “Nikad ponedjeljkom”.
Da sve bude još gore, susret minulog ponedjeljka s Orijentom poklopio se i s nemalom hladnoćom, pa gotovo više nego treneru Careviću i njegovim igračima valja uputiti pohvale na adrese onih petstotinjak “funcuta” i ostalih šibenskih prijatelja nogometa koji su drhtali od hladnoće i neprestano bodrili domaće.
Što im se dogodilo?
Dočekali su vrijednu pobjedu (1:0), ali igra Šibenika nije mogla nimalo oduševiti one koji godinama žive sa Šubićevcem. Poslije “pristojne” ofenzive i stative Majića u prvih 30 minuta kao da smo u idućih sat vremena gledali neku drugu šibensku momčad. Nakon neviđene radosti, zbog pobjedonosnog pogotka povratnika Ivana Delića, igra “narančastih” posve je izgubila tečnost. Kao da se neki posve nepotrebni strah uvukao među domaće nogometaše. Bilo je, što kriti, trenutaka kad su se Šibenčani, zbog bojazni od izjednačenja, branili “kendavanjem” lopte poput neke nižerazrednije momčadi. Daleko od sjajnog prvog poluvremena, kakvim su se predstavili u prvoj utakmici, odigranoj u Rijeci, kad je Orijent konačnom pobjedom od 5:4 prvi put nagrizao samopouzdanje Carevićeve momčadi.
Ne može se zaostajanje za jesenskim liderom Zrinskim svesti samo na problematično suđenje u Vukovaru i Osijeku. Statistika, primjerice, otkriva da su Šibenčani u zadnja četiri kola zabili samo tri gola. Za razliku od prva četiri kola, kad su suparnike rušili s tri pogotka po utakmici.
Jesu li ostali drugoligaši, jednostavno kazano, pročitali šibensku igru ili su neki ključni igrači pali u formi i svježini!? U kakve je sve probleme, taktičke i psihološke, upao trener Carević, ako je najveći dio drugog poluvremena s Riječanima odigrao bez dvojice najboljih strijelaca Majića i Torresa, koji su dosad zabili po sedam pogodaka, te bez najboljeg obrambenog igrača Stefana Perića!?
No bilo bi nepravedno analizu utakmice s Orijentom obojiti samo sivim tonovima. Osim već više nego sretnog povratka Ivana Delića, valja pohvaliti sve sigurnije obrane vratara Antonija Đakovića, te uvjerljiv nastup Bruna Brajkovića, koji je demonstrirao dobre odlike igre u oba smjera. Konačno, nešto se pitalo i Riječane, koji su u trenucima, kad se trener Šibenika odlučio na igru s dva stopera (zašto bez Perića!?) zaprijetili dobro organiziranim (polu)”kontrama” i opasnim nabacivanjima niz vjetar u kazneni prostor domaćina.
Dašak sreće
U završnici je Šibenik dočekao i mali dašak sreće, koji neprestano prati lidera Zrinskog. Na teškom gostovanju u Bijelom Brdu vodeća je momčad, primjerice, zabila pobjedonosni pogodak iz jednog, jedinog udarca (čitaj: odbijanca).
– Igrali smo loše. Gotovo nismo zaslužili pobjedu – izjavio je trener osječkih “pivara” i bivši stoper Šibenika Igor Budiša.
I lider, baš kao i Šibenik gostuje u zadnjem jesenskom kolu. Zrinski putuje na megdan Orijentu, koji ih je jedini svladao na “domaćem” travnjaku u Osijeku, dok će “narančasti” u goste starim znancima, vinkovačkoj Cibaliji. Pred još jedno gostovanje u Slavoniji Carevića čeka prijateljsko uvjeravanje igrača da je ovosezonski start pravo mjerilo njihove vrijednosti, a ne ono što pokazuju u završnici jesenskog dijela prvenstva. Valja zbiti šibenske glave. Od Đakovića do Majića, od klupske kancelarije do Carevićeva stručnog stožera. Nije baš svejedno hoće li se prezimiti s “manjkom” od dva ili četiri boda ili, ne daj bože pet i više bodova zaostatka u odnosu na Zrinski.
Na kraju teksta vraćamo se početku. S dva ozbiljna argumenta, pozivajući se na izjave dvojice zagrebačkih sportskih trenera, od kojih jedan, nažalost, nije više među živima.
– Neprihvatljivo je, kad padnu prve jesenske kiše, da se igra na terenima koji su nesretna kombinacija nogometnog travnjaka i vaterpolskog bazena, gdje igrači jedva izvlače noge iz blata. To ne priliči nogometnoj naciji koja je, po rezultatima reprezentacije, među najboljima na svijetu. U tom smislu svi se moramo upregnuti. I lokalne sredine i Hrvatski nogometni savez – izjavio je Mario Rac, trener nogometaša Sesveta, poslije utakmice u vukovarskoj kaljuži.
A naše misli idu još dublje, šire. Čak 30 godina unatrag, kad je na svom rođendanskom ručku u Berlinu, tijekom Europskog prvenstva u košarci, ondašnji doministar sporta (i košarkaški izbornik) Mirko Novosel posegnuo za izjavom, koja je, nažalost, aktualna i danas.
– Ako želimo dobro hrvatskom nogometu, onda u prvoligaškom društvu ne smiju igrati klubovi sa zagrebačkih tramvajskih postaja, ni družine iz malih mjesta, iza kojih stoje bahati poduzetnici – izjavio je Mirko Novosel u društvu Dina Rađe, Stojka Vrankovića, doktora Ivana Fattorinija, potpisnika ovih redova...
Treba li toj izjavi išta dodati!?