Otac proslavljenog šibenskog košarkaša najavio: ‘Možete biti sigurni da će se moj sin vratiti na Baldekin‘

“Vraćam se tu, na toj zemlji gradim dom...” Spomenuti domoljubni i, nema sumnje, lokalpatriotski stihovi neprežaljenog Arsena Dedića iz skladbe otpjevane na splitskim “Melodijama Jadrana” motaju nam se po glavi od trenutka kad nam je u opuštenom i prijateljskom razgovoru košarkaški veteran Predrag Šarić Šiši izustio rečenice koje dugoročno griju srca prijatelja Baldekina i šibenskog sporta uopće.

– Možete biti sigurni da će moj sin Dario pri kraju karijere odjenuti narančasti dres Šibenke, pomoći Baldekinu. Hoće li to biti kad bude imao 34 ili 35 godina, ne znam. No nema dvojbe da je on infišan u rodni grad, zaljubljen u matični klub – rekao nam je Šiši.

U matičnom gnijezdu

Nemojte misliti da starijeg Šarića citiramo samo zato da šibenske prijatelje košarke utješimo poslije više nego nesretnog poraza protiv Dinama u Zagrebu. Predrag nas je izravno podsjetio na staru istinu šibenskog sporta, koja govori o tome da su u prošlosti najpopularnije klubove Krešimirova grada na uspješan način zapljuskivale rijeke (ili barem mali potoci!) povratka izgubljenih sinova. U tom smislu je, nema sumnje, najindikativniji Šubićevac.

Šibenskom nogometnom (prvo)ligašu nemali su poticaj bili vraćanja u matično gnijezdo Slavka Luštice, Nikice Cukrova, Ivana Ninića, Željka Maretića, Gorana Jurišića, Mladena Pralije, Gorana Pauka, Denisa Ercega, Gorana Tomića, Josipa Bulata, Zorana Slavice, Gordona Schildenfelda... Po nepisanom pravilu oni su se poklapali s buđenjem šibenskih ambicija, pa i nemalim sportskim uspjesima.

Tri tijesna i pomalo nesretna poraza (Tourcoing, Palermo, Barcelona) ostvarili su vaterpolisti Solarisa u ovosezonskim službenim međunarodnim utakmicama, te više nego jasno demonstrirali kako “sunčani” nisu ni blizu autsajderi na europskim usporednicama i meridijanima. No staru dobru Crnicu puno više grije povratak izgubljenih sinova Antonija Petkovića, Roka Pelicarića i Domagoja Bulata. Dapače, neovisno o umoru i zasićenju zahtjevnim poslom oko operativnog vođenja kluba, ta činjenica tjera upornog Tomislava Cicu Ninića na jednako ambicioznu i emotivnu izjavu.U stilu: “Imamo mi još igrača, razasutih po drugim klubovima. Stoga, neću imati mira dok ih ne vratim u matično gnijezdo.”

Šibenska muška košarka je gotovo najviše rasula svoju dicu po drugim klubovima, pa i svim stranama svijeta. No priča o mogućoj rijeci povratka je u slučaju Baldekina gotovo u sferi nemogućeg. Pogotovo kad se svagdašnjica “izmiksa” s nizom nesretnih ozljeda većeg dijela ključnih igrača.

Gruba istina

Šibenske se emocije (i želje) silno kose i s grubom istinom o tome da se, primjerice, u košarci nekom potentnom igraču više isplati braniti boje francuskog drugoligaša nego nastupati za klubove Prve hrvatske lige, ali... Uvijek vrijedi i stara izreka kako je korisnije kupiti dva kilograma zdravih, sočnih jabuka nego posegnuti za deset kilograma načetih, križanih plodova. Izreka koje se minulih godina nisu baš držali ni na Šubićevcu ni na Baldekinu.

Ako se vratimo početku teksta, kako zaboraviti lice i staturu Darija Šarića, koja je stršila među Funcutima na ne tako davnom finalu nogometnog Kupa Hrvatske na Rujevici!? Darijev lik na tribinama tijekom utakmice jamačno radije pamtimo nego Livajin govor (čitaj: neukusno laprdanje i vrijeđanje najstarijeg samorodnog hrvatskog grada na Jadranu) poslije Hajdukova trijumfa nad već posrnulim “narančastima”.