Iako ih je minulog ljeta, kao i svih prošlih, čekala, očito, neminovna i velika fluktuacija igračkog kadra košarkašice Šibenika su s udarnom petorkom (Johnson, Mikuličin, Strize, Čipčić, Lawhorne) kratku ligašku stanku dočekale sa zavidnim skorom odnosa pobjeda i poraza od 5-2.
Dapače, da je kojim slučajem utakmica sa Zadrom na Baldekinu došla koje kolo poslije, igračice već legendarnog trenera Stipe Bralića bile bi sa samo jednim porazom (od prvaka dubrovačke Raguse u gostima), barem po brojkama, kandidati za „goli“ prvoligaški vrh.
Zašto zagovaramo tezu „ki bi da bi“ glede ligaškog rasporeda!? Pa, zato što po nepisanom pravilu, zbog već naglašene fluktuacije igračkog kadra (čitaj: pojačanja u zadnji tren), šibenski sastav ima „produžene pripreme“ u prvim ligaškim kolima. Otuda i poraz sa Zadrankama na Baldekinu, koje su, objektivno kazano, osjetno slabije od Šibenki, o čemu jasno svjedoči razlika u bodovima ligaškoj ljestvici.
A znate kako je, ljut zbog tog poraza sa Zadrom, reagirao iskusni šibenski trener (i izbornik) Stipe Bralić!? U danima poslije posrtaja njegov sastav je bio izložen teškom radu na treninzima. Točnije, uobičajena nadmetanja na dva koša zamijenjena su akcentom na dodatne tjelesne pripreme ili igračice su, kako bi kazali stari Šibenčani, „platili nemalu laštru“.
Zašto epitet „legendarni“ nije pretjeran, kad je Stipe Bralić u pitanju!? Mijenjala su se imena klubova, pa i sponzori, ali, s izuzetkom kratkog izleta u (utihnuli) Gospić i mušku košarku (Kaštela), iskusni stručnjak nije mijenjao svoj odnos prema „ženskom“ dijelu Baldekina.
Dapače, imamo dojam da ga ni moguće atraktivne ponude ne mogu odvojiti od šibenske ženske košarke, u kojoj traje dva zadnja stoljeća (op.p. počeo je devedesetih godina prošlog!)! Ne, nije pretjerana usporedba s famoznim Guyom Rouxom, trenerom nogometaša francuskog Auxerrea, koji je na klupi tog prvoligaša proveo, vjerovali ili ne, 46 godina. Uz napomenu da je Stipe, za razliku od Guya, usporedo s klupskim zadaćama uspješno rješavao i izazove, koje je kao izbornik imao u hrvatskoj reprezentaciji, gdje mu staž traje 15 godina. S posebnim naglaskom na plasman i više nego solidan nastup na Olimpijskim igrama u Londonu prije 12 godina, kad su Hrvatice ostvarile dvije pobjede u konkurenciji najboljih svjetskih košarkašica.
Ako se vratimo tezi o promjenama u igračkom kadru, onda valja konstatirati kako nije lako stvoriti novu petorku i drugačiju igru, kad ostaneš bez udarnog terceta iz prošle sezone (playmaker Mobley, četvorka Skorić, centar Stojsavljević). Da ne govorimo o gotovo neminovnim odlascima nadarenih igračica u inozemstvo.
U ovom trenutku dvije nadarene Šibenke nastupaju u San Franciscu (Mia Vukšić) i Missouriju (Lucija Milković), dok je Sara Borić imala zadnju profesionalnu postaju u talijanskoj Anconi. Ne, nismo zaboravili reprezentativku Klaudiju Periša, kao i niz djevojaka, koje su prije nje nosile dres s državnim grbom: Zdravka Milković, Danira Nakić, Tina Periša, Sandra Mišura… Zašto, uostalom, ne bismo spomenuli i Korneliju Kvesić i (pokojnu) Žanu Lelas, koje nisu ponikle na Baldekinu, ali koje su sa šibenskog košarkaškog trampolina dospjele do državnih i olimpijskih medalja!?
Sve navedeno sugerira najvažniju istinu o „ženskom“ dijelu Baldekina, koja govori kako su šibenske košarkašice najuspješniji sportski kolektiv, kad je riječ o momčadskim sportovima, u Krešimirovu gradu. Za njima su titule državnih prvaka(pod imenom Elemes), osvajača kupa, nastupi u Europskoj ligi prvaka (pod imenom Jolly)… Zbog svega nas je itekako zagolicala zamisao Milana Živkovića-Žike, koji se nedavno iz Šibenke preselio među košarkašice, a koji nam je kazao „Zašto ne biste, poslije nogometa, vaterpola i muške košarke napisali knjigu i o šibenskoj ženskoj košarci!?“
Tim pitanjem nas je Žika „pogodio u šuštinu“ ili vratio 52 godine unatrag, kad je autor ovih redaka bio tajnik zajedničkog muškog i ženskog košarkaškog kluba „Partizan“ (op.p. dolaskom legendarnog predsjednika Tome Zorića dobija ime Šibenik, pa Šibenka), a kad su se u naslovnim ulogama među djevojkama našla dva draga i nezaboravna pokojnika, Danko Radić (kao trener) i Josip Slamić Primo (kao „tehniko“).