StoryEditorOCM
OstaloFellini u Teslinoj

U kadrove dokumentarca o kvartu poznatih Šibenčana "doputovao" i Arsenov brat! Milutin Dedić: Odrasli smo u Bermudskom trokutu

8. lipnja 2017. - 12:02

Pokazala sam poveću rupu u osobnom bontonu pri predstavljanju gospodina s kojim sam, uz pijat orza i malo oglavine, sjedila u šibenskoj Marendi, kad sam rekla „ovo je Arsenov brat“- bilo je to ishitreno ali, možda mrvicu opravdano jer je nama u Šibeniku Arsen bio nekako prisutniji, a Milutin odsutniji...

Milutin Dedić je tri godine stariji brat Arsena Dedića, a krasi ga osamdeset i dvije godine jednako bogata i prebogata života kakav je bio Arsenov... S tim što se Arsen više bacio na glazbu, ponešto na slikanje, i što je u njega sve teklo- pričao je svojevremeno Milutin kolegi Ivanu Živkoviću- regularno i planski a kod njega- boemski. Milutina, toga slikara, pisca, putopisca, scenaristu, novinara, kolekcionara...i nadasve boema, krasi, kažem, jednako bogat i prebogat umjetnički opus kao i brata mu, a ono što ih još spaja je da su obojica eruditi, potekli od nepismene matere Jelke i ćaće Jovana građevinskog radnika i šibenskog glazbara- kao što su glazbari bili i sami.

Milutin Dedić ovih je dana u Šibeniku radi snimanja dokumentarnog filma koji već sad ima naslov: „Varoški Amarcord“. Film nastaje u produkciji i potpunom autorstvu kolege novinara Ivana Živkovića koji je s puno pomnje i osobnog emotivnog ali i faktografskog angažmana krenuo graditi priču o šibenskom Varošu. Kvartu poznatih.

U Marendi nam se pridružuje Toško Sekulić, kuća do kuće s Dedićima a međusobno je šest njihovih generacija završilo u – kumstvu.
-Ajmo mi posli u Danilo malo bordižavat. Šta ima veze da nemamo nikoga, nekoga ćemo nać'.
To je, naravno, prijedlog Milutina, svjetskog putnika, čovjeka kojeg oduvijek ne drži mjesto... Mati Jelka bdjela je nad njim i čuvala ga od „ulice“, toga najvećeg svjetskog zla...odlazila kod zanatlija i u šibenski Remont ne bi li ga ko uzeo za šegrta. Kazivano joj je da nije za zanat, a ni za školu. Zahvaljujući materinoj upornosti najposlije je upisao Učiteljsku školu i završio s nepunih 18. Namještenje u Dubravicama, Primoštenu, vojska u Zadru pa Beograd- do danas.

Promijenio je bar dvadeset zanimanja. I sve opisao u izuzetnoj i reprezentativnoj biografskoj knjizi monografskog formata „Trg tišine“ koju je ovih dana donio na dar Gradskoj knjižnici „Juraj Šižgorić“.
Čini mi se da savršeno pamti svaki detalj svog života od najranijeg djetinjstva:
-Spremam se pisati esej o tom Varošu. Miminac i Varoš krasili su prozori kroz koje su stare žene bez društvenog života pratile ko prolazi i šta se zbiva: Toškova baba, pa Uršula Skoče... Marija Baljkas je bila moja prva cura, mater joj je od Trlaja brat joj Joso bio je golman, a onda kad sam ja otiša vamo i tamo, ona se udala za Kronju... A štaš kad sam ja čovik koji voli samoću, biti sam znači biti u dobrom društvu hahaha...

Kvart svoga odrastanja, rečeni Varoš, naziva „Bermudskim trokutom“ i stvarnim amarcordom- gorkim sjećanjem:
-...izniman osjećaj za takvu sredinu postojao je na tri točke što ja znam: prva točka je Sergej Parađanov- da ga nije bilo ne bi bilo ni Felinija, druga točka je Felini a treća- vjerujte mi- Ivan Živković. On to vidi na nevjerovatan način! On „vidi“ svaki taj lik našega varoškog „amarcorda“. Taj težak Marko Junaković Konti, Niko Karadžole trafikant, Mate Junaković did Tea Junakovića inžinjera, Krste Sekulić Ata i Krste Sekulić Šulje...jedan put me ćaća posla u Šulje posudit magarca, ja mu se obratija sa „šjor Šulje“ a on samo šta me nije kamenom potega u slipo oko i vika je „ćaća ti je Šulje...“. Dobro sam proša.

Sad ću i o njima, i o Šimi Belamariću Pujoki, i o česmi na Ninića zidu kod današnjih vrata glumice Orijane Kunčić- i o tome ću sad napisati esej. Kad je voda došla do našeg Varoša, ne do kuća neg do te česme, doša bi Šime Ninić s grifon i kacavidon i u određene bi ure zatvara vodu. Moja mater i druge žene molile su- aj Šime pušti zeru ranije... U Mimincu su bile skale pa su varoški težaci s karovima i konjima morali ići okolo. Bilo je puno beštimavanja, na kraju su skinili skale i poravnali da se može proć. Okolo su bili suhozidi, imate još jedan, zadnji, kod kuće Rude u Mimincu.

Sve je tu vrilo od života. Ja ne znam šta mi nismo radili, od nabijanja krpenjače do berekinada u brijačnici Mate Kinkele kad smo mu mi farabuti, ono, skraćivali po malo štap...Ima sam puno takvih originalnih štoseva ali štaš kad u familiji nisam bio shvaćen. Arsena su podržavali od malena, a sa mnom nisu znali šta će...Govorili su da me je teže čuvati nego vriću buva.
Ipak- bio je odličan crtač! Jednom je molio knjižničara Paterku, Čeha, da ga pusti u knjižnicu malo gledati knjige... Nije ga pustio. Onda je izradio „originalnu“ šonetu uz „smrt“ knjižničara Peterke i zalipija je, kaže, na vrata knjižnice. Crtački talenat koristio je i za falsificiranje karata za Kino Tesla.

Kad je tu u Marendi pojeo pijat ozra („šta si mi pripunila, tako mi je mater radila...“), i popio kap bevande (više ne pije, a bilo je toga, bilo...), izvukao je kožom ukoričeni dnevnik. Jedan od četrdeset! U njih stalno bilježi te svoje eseje, i stalno ih ilustrira odličnim crtežima- gotovo u hodu. Direktan prijenos trenutka, zaustavljen na papiru.
-Gdje god dođem nešto napišem, imam preko 15 iljada stranica i preko 5000 portreta ljudi iz svih krajeva svijeta.
U Šibenik je sobom donio oko 120 crteža, ljudi, Šibenčana, šibenskih veduta. S nama je i njegov mlađi sin Filip (41) filmski montažer mnogih srpskih serija i filmova (Ubice moga oca, Prvaci sveta, dokumentarac O Gringo, o srpskom nogometašu Dejanu Petkoviću u Brazilu...) i specijalist za horor filmove, montirao film strave i užasa Mamula. Stariji Luka (44) je slikar, grafičar, konzervator, profesor u Višoj likovnoj školi.

Kad Milutin dolazi u Šibenik, a to se prorijedilo poslije materine smrti, uvijek, naravno, spava u svojoj kući u Nikole Tesle 39:
-Kako je ćaća ima neku faturetu, tako bi nasta novi dio te kuće. Kao lego kocke nastajale su skale, teraca, sobe, kupatilo... a ja sam spava u jednoj prolaznoj sobi. Ćaća bi zatvorija kapiju u deset uvečer i reka bi „ko je unutra- unutra“ a mater bi mi jadna ostavila večeru... Ja bi prispava u Sekulića, a jedan put kad sam tako zakasnija da nisam moga ni u Sekulića spavat, pope sam se priko loze koja je rasla ispod prozora moje prolazne sobe- i niko nije zna kad sam doša. Ive Gojanović Mejada me cinka ćaći. Ja doša, penjem se uz lozu, zakoračim priko prozora i stanem na nešto mekano- ćaćina leđa. Posli to više nisam radio.

Kuća je podijeljena među braćom Jovanom i Krstom, dvorište je ostalo zajedničko. U međuvremenu je iz njega zauvijek otišao Arsen, ali i njihova voljena rodica Ksenija, supruga Izeta Hajdarhodžića.
Skačemo s teme na temu, digresije su s Milutinom prirodna pojava. Slušam kako je did Todor bio sudionik pomorske bitke kod Visa i da su se u Dedića stalno mijenjala tri imena: Todor- Krste- Jovan. Mnoge priče djetinjstva završile su pod naslovom „Kuća oblaka“. Sijeća se talijanske okupacije i gladi koja je zavladala kad su došli Njemci.

-E, bili su fašisti, i bili su vojnici, razlika je bila velika. Svak je u kuću dobio nekog vojnika, naš je bio Picolo iz Kalabrije, on je s nama dijelio svoja sledovanja hrane i stalno pokaziva slike familije. Jedan put je moj rođak Ante doša iz Rupa s magarcem i tovarom drva, nije zna da mora salutirati i reći Viva duce pa je Đino fašista ćapio s magarca cipanicu i po njemu. Zatekla se moja mater i stala ga braniti, povero, povero...Ante, Ante, viči Viva Duce, Viva Duce!... a nesritni Ante poče vikati Via Duce, Via Duce! – pa je dobio još više po sebi. Poslije je uteka u Rupe, pa u partizane.

A mi smo, šezdesetak godina poslije, završili s orzom i oglavinom u kultnoj šibenskoj Marendi. Živković i Dedići idu snimati dalje: u njihovu kuću u Varošu, pa po Varošu, pa u Perković odakle su svi odlazili od kuće. Poslije se tek povremeno vraćali. Vlakom prema jugu.
Milutin Dedić danas živi kao jedan od posljednjih istinskih beogradskih boema, na Tašmajdanu, u 35 kvadrata prepunih knjiga, slika, slikarskog pribora, slika Šibenika, žena, manastira, ima krevet, stolić i dvi stolice i tu više ne stane nitko. I ništa.
Osim oceana uspomena.


 


Nikad nisam klepnija Arsena!
Kad su bili dica, Arsen čega god bi se dohvatio- bilo je spektakularno a Milutin je, eto, bio vrića buva i da ne znaš štaš s njim!
Jel kad klepnija Arsena kad bi se posvađali?
-A neeeee... on je bija slab i osjećajan, to bi bilo nehumano! Mene su u kući mlatili s razlogom ili bez razloga, a njega nikad nisu taknili. Jedan put mu je neka torba pala na sat, sat pa na pod i razbilo se staklo, istukli su mene i ja sam počeja plakat. Onda je i Arsen počeja plakat i govorija je „Čako nemoj ga tući, nemoj njega nego mene!“. A ja sam mu reka: „Aj ti muči!!“.
Takav je bija.

24. studeni 2024 19:14