"Da je Arsen Dedić rođen kao Amerikanac bio bi sigurno kandidat za Nobela! Ako je Bob Dylan mogao dobiti tu nagradu, mogao je i Arsen, jer nije ništa manje značajan od Dylana". Tako govori šibenski pisac Ivan Klarić koji je prije nekoliko godina, u povodu pete godišnjice Arsenove smrti, u časopisu Republika Društva hrvatskih književnika, objavio poduži esej o njegovu liku i djelu i tom prilikom založio se da se Šibenik svom velikom sugrađaninu oduži pokretanjem međunarodne pjesničke i glazbene nagrade "Arsen Dedić". Klarić je autor dvadeseta knjiga pjesama i romana te dobitnik nekoliko nagrada, među kojima i prestižnog "Tina Ujevića" te Nagrade Zaklade HAZU-a, a Arsen je, reći će, utjecao i na njegovo pjesničko sazrijevanje. Iako je do danas sve ostalo na ideji, Klarić tvrdi kako ne misli odustati, premda mu je, s obzirom na činjenicu da posljednjih godina živi i radi u Italiji, cijelu priču teže koordinirati i graditi "infrastrukturu" same nagrade. No, neupitno je da to Arsen zaslužuje, a takva nagrada treba, možda još i više, Šibeniku i hrvatskoj kulturi u cjelini.
-O Arsenu se može govoriti s neke opće, oficijelne, i osobne percepcije. Naravno, da svi mi rođeni u Šibeniku imamo neki posebni sentiment prema njemu. Ne radi se tu o nekom lokal patriotizmu, koji svaki intelektualac mora prihvatiti s nekom blagom ironijom, nego o tomu da postoje neki kulturni kodovi. Čak i kodovi senzibiliteta, rekao bih, zbog kojih nam je Arsen Dedić ipak bliži, bilo da je riječ o njegovom pjesničkom ili glazbenom djelu – govori Klarić ističući kako je Arsenova pojava u hrvatskoj kulturi po mnogočemu iznimna.
-Arsen predstavlja, rekao bih, jednu ekscepciju u hrvatskom kulturnom krugu. Radi se o jednom univerzalnom čovjeku gotovo renesansnih gabarita, nekome tko je bio sjajan glazbenik, pjesnik, pasionirani slikar i edurit kakav se rijetko sreće na estradi. Fantastično je poznavao književnost, kazalište, film, bio blizak sa Zlatkom Vitezom, Radom Šerbedžijom... Zna se koliko je volio Krležu i Ranka Marinkovića. Skladao je maestralnu glazbu za serijal Antuna Vrdoljaka prema Marikovićevoj zbirci Ruke. Arsenova glazba prožeta je Mediteranom. Ona diše Mediteran. Isto se može reći za njegovu poeziju. On je pisao poeziju koja je uglazbljena, nije pisao tekstove, nije bio tekstopisac. Njegovo glazbeno stvaralaštvo zaista je impresivno, ne samo u šansoni, nego i u glazbi za film, kazalište.... - navodi dalje Klarić i dodaje kako je Arsen bio čovjek čvrste etike koji se nikada nije priklanjao i poklanjao nikakvim političkim i podobnim strujama. Ne krije ni kako je gradeći svoj pjesnički put i sam učio od Arsena.
-U pubertetu i adolescenciji nisam želio priznati da volim Arsena. U tim godinama slušao sam hard rock, ali sam Arsena slušao, u ilegali... Kasnije sam shvatio i da sam od Arsena u pjesama naslijedio taj ritam povezan s glazbom. Arsen je znao reći kako mu je jedan prijatelj novinar rekao da će uvijek živjeti u sjeni svoje estradne sjenke. Mislim da se to i donekle dogodilo, pa kada se, primjerice, govori o njegovom pjesništvu mnogi će se sjetiti samo Broda u boci. To je svakako važna zbirka koja ga je i proslavila, ali on je napisao još 23 knjige pjesama, možda čak i više – podsjeća Klari, vraćajući se opet na Boba Dylana.
-Dylan je svakako fenomenalan umjetnik, ali za mene je Arsen bolji pjesnik!
Zato, poentira, važno je da postoji nagrada "Arsen Dedić", ali je, napominje, riječ o ozbiljnom projektu koji se ne može tek tako sklepati, samo da bi postojao. Arsen je bio previše ozbiljan umjetnik da mu se to dogodi, zaključuje.
S Arsenom je posebnu vezu imao i publicist i kroničar Šibenika, dugogodišnji, a danas počasni predsjednik Šibenske narodne glazbe Darko Gulin. Veza je, naravno, glazbarska, jer, kako je Dedić često rado isticao, i on je u svom djetinjstvu bio član Šibenske narodne glazbe. Gulin je nakon Arsenove smrti objavio knjigu pod nazivom Arsenizmi u kojoj je sakupio brojne pjesnikove misli, citate, izjave, stihove, aforizame i duhovite, ali i ironične komentare o ljudima iz njegova okruženja, ali i zanimljive izjave drugi rekli o Arsenu.
-Moja veza s Arsenom počivala je na Šibenskoj narodnoj glazbi. Oba smo voljeli Glazbu i to je uvijek bila tema naših razgovora. Ne mogu reći da smo bili prijatelji. Ispast će da je imao milijardu prijatelja. Mi smo bili dragi znanci koji bi se znali nazvati iz čista mira: "Aalo, Gulin moj, šta ima doli novoga", ili "Alo, Arsene. Kako je?" Njega je uvijek zanimao Šibenik i Šibenska narodna glazba, šta se radi u gradu i u Glazbi. To je bio odnos dvaju glazbara. Pričao je priče o starim glazbarima koje sam stavio i u svoju knjigu o Šibenskoj narodnoj glazbi i u Arsenizme – govori Gulin i najavljuje kako bi skoro iz tiska trebalo izići i drugo izdanje Arsenizama. Knjigu je objavila Gradska knjižnica "Juraj Šižgorić" još 2017. godine i odavno je rasprodana, a zanimanje za njom i dalje je veliko!
Uz Arsena i njegovu glazbu ovih dana uvelike živi i šibenski Gradski komorni orkestar. Pod ravnanjem Jure Celića, glazbenika i profesora violine u Glazbenoj školi Ivana Lukačića, šibenski glazbenici pripremaju koncert za još jedan Arsenov rođendan.
-Svake godine u 28. srpnja, na Arsenov rođendan, Gradski komorni orkestar održava koncert njemu u čast. Počeli smo 2016., godinu dana nakon njegove smrti, a koncert smo održali čak i u koroni. Uvijek je to bilo kod krstionice katedrale sv. Jakova, a kako svake godine imamo sve više publike ovog srpnja imat ćemo prvi put koncert kod Gradske vijećnice, a umjesto u 12 sati, i zbog ovih vrućina koncert će se prvi put održati u večernjim satima – otkrio je Celić koji je i sam rastao uz Arsena
-Arsen je obilježio moje djetinjstvo i moju mladost. Arsena sam svirao još u školi u Mandolinskom orkestru pod vodstvom Mate Višića. Mislim da su svi muzičari u Šibeniku, neovisno o kakvom se glazbom bave, vezani za Arsena. Uz to i moj ćaća bio je narodni čovjek i u Varošu se družio sa Sekulićima, a oni su Arsenovi susjedi i uvijek je tu negdje bio Arsen. Arsen je za mene povijest glazbe. Obilježio je duh jednog vremena kojeg više nema. Recimo, ako govorimo o Arsenovoj filmskoj ili glazbi za televizijske serije kao što je U registraturi to se danas čini kao da je bilo u tako davno, kao da je 18. stoljeće, jer je naš život zbog sve te tehnike toliko ubrzan da ono što se dogodilo prije deset godina čini se kao da je bilo davno, davno prije – zaključio je Celić.
