Lovre Paić ima 16 i pol godina i učenik je 3. razreda Gimnazije Antuna Vrančića, jezični smjer, a od kada je prije nekoliko mjeseci, na nagovor prijatelja, došao u šibenski HNK-a i postao članom Dramskog studija "Ivana Jelić" pod vodstvom glumice Oriane Kunčić mnogo se toga promijenilo u njegovu životu. Od poprilično introvertiranog momka koji je, kako sam kaže, zazirao od socijalnih kontakata i imamo tremu u razgovoru s drugim, nepoznatim ljudima, postao je opušteniji i znatno samouvjereniji.
-Zaljubio sam se u ovo i shvatio da je ovim želim baviti u životu. Ne znam još hoće li to biti gluma ili režija, jer mi Oriana kaže kako sam više za režiju. Ja sam tip koji voli da je po mome. Jesam introvertiran privatno, ali nisam na radnom mjestu, recimo to tako, tj. na sceni. Rad u ovom dramskom studiju jako me ispunjava. Za mene je to bilo otkriće. Prije ne bih mogao ovako razgovarati, bilo bi grizenja noktiju i savilo bi me nešto u drobu, ali sada sam opušteniji. Ušao sam ovdje, mogao bih slobodno reći, u obitelj. Disfunkcionalu na trenutak, kao što su i sve obitelji, ali smo odlična ekipa i stekao sam gomilu prijatelja!
A Lovrina priča nije izuzetak. S puno oduševljenja, hvale za sve što i kako rade i uče u Dramskom studiju šibenskog kazališta, slično bi moglo reći i ostalih 25 mladih, mahom učenika šibenskih srednjih škola koliko ih broji ova grupa polaznika.
Uz Kunčić koja osim sa srednjoškolcima, radi još i s učenicima sedmih i osmih razreda osnovne škole, u Dramskom studiju "Ivana Jelić" angažirana je i glumica Ana Perković koja glumi podučava najmlađe, djecu do šestog razreda osnove. Podijeljeni u grupe, okupljaju se dva puta tjedno, a svjetlo u kazalištu nerijetko gori i do kasno u noć kao što je to bilo posljednjih dana uoči nastupa protekle nedjelje, a povodom Svjetskog dana kazališta za mlade, kada su Lovre i ostali polaznici iz njegove grupe šibenskoj publici predstavili svoj rad u otvorenom satu pod nazivom "Moja priča".
-Radili smo svakodnevno i preko nedavnih praznika. Počeli smo od osnovnih glumačkih vježbi, disanja, fokusa... Radili smo glumačke improvizacije na temelju kojih je nastala "Moja priča". Svi smo podjednako angažirani i jako nam je stalo do ovoga. Drago mi je da imam priliku pokazati koliko sam napredovao u ovih nekoliko mjeseci – nastavlja Lovre svoju priču i otkriva kako od kada je došao u Dramski studio više ne propušta nijednu predstavu koja se igra u kazalištu, za razliku od prije kada, reći će uz smijeh, kazališna događanja nije "ni percipirao".
Kazalište je otkriće i za 15-godišnjeg Antu Grizelja, učenika 1. razreda Turističke škole.
-O ovomu sam čuo od prijateljice iz razreda. Došao sam u prosincu prošle godine od tada obožavam dolaziti na glumu. Svaki dan naučimo nešto novo. Sve mi je super od voditeljice i njezina pristupa prema nama, druženja i odlične atmosfere. Prije sam se bavio i sportom, ali je gluma prevagnula. Sada redovito gledam i sve kazališne predstave. Puno radimo i mislim da mi dobro ide. Tko god želi može nam se pridružiti. Ovo će pamtiti cijelog života – uvjeren je Ante.
A da se u Dramskom studiju može naučiti puno stvari važnih za život misli i Kristina Rak. Za mjesec dana napunit će 15 godina, a glumu uči već šest godina. Ipak, o sebi u budućnosti ne razmišlja kao o glumici. Uostalom, učenica je Medicinske škole i život bi je mogao lako odvesti u neke druge vode.
-Volim biti ovdje. Zabavno mi je i učim nove stvari. Recimo kako razvijati koncentraciju, surađivati s drugima... Jedno od najvažnijih pravila ovdje je da budemo iskreni. Tako je iz naših improvizacija nastala i Moja priča. Radili smo ih kao male priče. Dogovorili smo se oko osnovnih stvari, izišli na scenu i improvizirali. Voditeljica je zapisivala što joj se svidjelo. Bilo je preko 50 improvizacija, a onda smo ih sveli na 30 koje na kraju i nisu improvizacije jer je sve detaljno režirano – govori Kristina.
Jakov Marčić s nepunih 20 godina i osam godina staža u Dramskom studiju veteran je među polaznicima. Zaposlen je kao pomoćni skiper u jednom čarteru i svoj "hobi" ne bi mijenjao ni za što na svijetu, premda, priznat će iskreno, njegovi prijatelji i kolege s posla nimalo ne razumiju njegovu ljubav prema glumi i sceni.
-Bolje mi je ovdje nego da idem po kafićima. Moji prijatelji to ne kuže, ne znam zašto. Kažem im da je ovo moje vrijeme. Ovdje se opustim, ne mislim ni o čemu drugom. U početku mi je bilo teško snaći se, ali sada je dobro. Pripremamo se za glumu, ali ne kao glumu nekog lika, nego da budemo prirodni na sceni, da ne glumatamo – objašnjava Jakov koji se glumom vjerojatno nikada u životu ni neće baviti, ali ponešto od onoga što je naučio dobro mu već sada dođe i izvan scene.
-Kako učimo pravilno disanje i govor, eto, već sada, kada nešto radimo i kad se ide vezati brod, mogu se derati duže od ostalih kolega – smije se Jakov.
U Dramskoj radionici "Ivana Jelić" godinama je već i 16-godišnja Janja Aja Avdagić, učenica 2. razreda šibenske Opće gimnazije. Pohađa još i solo pjevanje u Glazbenoj školi Ivana Lukačića, a pjevanje ili gluma, sigurna je već sada, njezini su izbori u kojima se želi okušati u životu.
-Ovo je meni jedna od meni najdražih stvari i prioriteta u životu. Jako to ozbiljno shvaćam. Uvijek mi je nekako prirodno išlo. Puno smo toga naučili. Važne su i sitnice. Npr. kako se kretati na sceni, koliko glasno govoriti, kako pokazati emocije, kako raditi s partnerom na sceni. Ali da nije Oriana takva prema nama i prema radu, ne znam bi li mi ovo bilo toliko bitno koliko jest!
Iza Janje već stoji i mala filmska biografija. Vatreno kršenje imala je u nagrađivanom hrvatskom kratkometražnom filmu Po čovika koji je premijerno prikazan upravo u Šibeniku 2016. godine, a u kojem je igrala jednu od glavnih uloga. Otkrila ju je upravo Oriana Kunčić koja je radila casting za taj film. Nakon toga se Janja upisala Dramski studio, a glumila je i u predstavi šibenskog teatra Čarobnjak iz Oza, nastaloj za otvorenje Međunarodnog dječjeg festivala (MDF). Glumila je prije tri godine i u hvaljenoj Potrazi za Hamletom u Mrduši Donjoj koju su na scenu donijele članice Dramskog studija, dok je te muški dio ekipe te godine išao "Do kraja". Obje su predstave igrale i na MDF-u, a bila su planirana i gostovanja na smotrama i natjecanjima kazališta za mlade u drugim gradovima, ali je sve planove prekinula korona. No, nije veliko zanimanje mladih Šibenčana i Šibenčanki prema kazalištu i dobrim vibracijama kojim pulsira Dramski studio kroz koji je u proteklih nekoliko godina prošlo na stotine šibenske djece. Štoviše, upravo je vrijeme lokcdowna i izolacije, koje je možda mlade i najviše pogodilo uskraćuju im mogućnost normalnog društvenog života, ukazalo koliko je važno kazalište i umjetnosti uopće, smatra Kunčić.
-Tri, četiri mjeseca oni su neprekidno dolazili. Sve više i više njih. Rekli bi da su za Dramski studio čuli od prijatelja, prijateljice. Tako sam shvatila koliko je ovo važno za njih. U nekim smo večerima o tomu i razgovarali, jer mislim da su posljedice korona najveće za mlade. Zato mi je bilo važno da u ovoj našoj čarobnoj crnoj kutiji, kako ja to kažem, imamo svu mogućnost izražaja. Fascinantno mi je njihovo povjerenje prema meni i moje prema njima kao i njihova hrabrost da progovore o bilo kojoj emociji koju imaju. Ova grupa mi je bila zanimljiva i zato jer su se intenzivno oslobodili po pitanju rada, a kako je vrijeme odmicalo, njihovo je samopouzdanje raslo. Bilo je u početku, naravno, ova neće pjevati, ona plesati, međutim, fascinantno je kada se počnu otvarati i onda nastaje kreacija – govori Kunčić i ističe kako obožava raditi s mladima te kako je uvijek iznova oduševljava njihova kreativnost, energija, maštovitost i razigranost kojim je prštila i "Moja priča". Od njene izvedbe pred punim gledalištem proteklo je već nekoliko dani, no mladim glumcima još u ušima odzvanja pljesak kojim su na kraju nagrađeni. A ni njihovi mobiteli ne prestaju zvoniti, a čestitke, kako su se pohvalili na Facebook stranici Dramskog studija, i dalje stižu sa svih strana.
Moj je posao u mladima probuditi povjerenje
-Ključ ovog rada je povjerenje, kao uostalom i s profesionalnim glumcima. Ne možeš raditi intimno važne stvari ako nema povjerenja i to je moj posao: da među njima probudim povjerenje i povjerenje njih prema meni. Prošli su sve, od osnovnih vježbi, neverbalnih do "zakuhavanja" partnerske igre i dramskog sukoba. Istraživali smo neverbalni teatar, poigrali se parodijom, komedijom, a na kraju i s tragedijom. Oni su kreatori svakog dijela Moje priče. Imali su potpuno slobodu, a ja sam tu bila samo kao netko tko je eventualno odbacio ovo ili potvrdio ono. Ako se u životu i ne budu bavili glumom, što bi za neke bila šteta, ovdje će sigurno naučiti što je odgovornost, solidarnost, samopouzdanje i vjera u druge – ponosno će Oriana Kunčić, voditeljica Dramske radionice Ivana Jelić.