Od bivše gradske periferije do središta grada: Od „plavog nebodera“ do šibenske Poljane

Slike prvih osnovnoškolskih dana ostale su zabilježene u memoriji sa nekoliko rijetkih, ali upečatljivih kadrova. Iz perspektive onoga što nazivamo objektivnim, sasvim beznačajni događaji, međutim promatrano kao doživljaj ulaska u jedan novi svijet kojega nije bilo u dotadašnjem bezbrižnom djetinjstvu stvari izgledaju drugačije. Ti prvi koraci u svijetu novoga ostali su upisani u sjećanje, a na početku prvog razreda, osim ulaska u školske klupe, urezala se još jedna slika. Pješački prijelaz preko ceste na Baldekinu, kod 'plavog' nebodera, na putu prema knjižnici. Sestra me pridržavala za ruku, a još se dobro sjećam ulaznih vrata i mehanizma iznad njih koji ih je zatvarao ako bi ostala otvorena. To sam tada prvi put vidio u životu. Uskim stubištem smo se popeli do knjižničnog dječjeg odjela. I prva slikovnica “Olovni vojnik”…

Tako je počelo. Nakon toga sam u knjižnicu u plavi neboder odlazio često. U početku po slikovnice, a potom i knjige... sve iz “Biblioteke Vjeverica“, omiljena „Družba Pere Kvržice“, Vandotov Kekec, „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“….

Zapravo, uvijek sam volio čitati knjige. Ne čudi stoga što je prepoznatljivi 'plavi' neboder osim mjesta stanovanja u mojim očima u prvo redu bio gradska knjižnica.

Još je razumljivije što sam onda od prvog razreda osnovne škole sve do danas član gradske knjižnice „Juraj Šižgorić“. Brojne knjige, klasici i one druge koje su mi knjižničari znali preporučiti. Potom i znanstveni odjel, mala oskudna čitaonica sa školskim klupama i stolicama, pretraživanje po starim novinama. Upravo sam tamo započeo s istraživanjem urbanističkog širenja grada, svojevrsnu kroniku urbanog rasta Šibenika. Tu sam pronašao jednu nevidljivu poveznica između plavog nebodera i Vitićeve zgrade na šibenskoj Poljani, gdje je danas gradska knjižnica.

„U prvoj etapi gradit će se dva nebodera. Prvi će biti smješten na prostoru skladišta drva „Tehnomaterijala“ na Baldekinu, a drugi odmah do njega, prema željezničkoj pruzi“ zapisano je, između ostaloga, u „Šibenskom list“ na samom početku 1959. godine. Riječ je o plavom i crvenom neboderu čije je projektiranje i poslije gradnja izazvalo veliko zanimanje gradske javnosti. Projektant Dinko Vesanović, Splićanin tada sa šibenskom adresom, na tom je potezu planirao izgradnju šest nebodera, ali na kraju izvedena su dva. Bilo je tada velikih zagovornika, ali i osporavatelja koji su smatrali da čovjeku nije stanovati na četrnaestom katu, pa do argumenata da će neboderi na tako uskom pojasu do mora zakloniti pogled na šibenski zaljev. O tomu je u monografiji napisanoj o Dinku Vesanoviću, Darovan Tušek napisao: „Polemike u svezi s ovim zgradama pratile su čitav tijek njihove izvedbe, ponekad prelazeći i u sferu zajedljivosti i izrugivanja; osporavateljima je išla na ruku dugotrajna izgradnja prvog 'crvenog' nebodera, koja se protegla na pune četiri godine (od 1959. do 1963.) i konačna cijena objekta koja je bila znatno viša od one prvobitno predviđene. (…) Drugi, 'plavi' neboder useljen je sredinom 1964. godine.“

Nažalost, u to je vrijeme srušena Narodna kavana, ne samo lijepa zgrada na središnjem gradskom trgu, nego i građevina uz koju se vezuje uspon narodnog preporoda u Šibeniku te osnutak Narodne slavjanske čitaonice 1866. godine, događaj od iznimne važnosti za Krešimirov grad i šibenski kraj.

O tomu je u siječanjskom broju „Šibenskog lista“ iz 1957. godine ostalo zapisano: „Ovih dana vrše se pregovori između Narodnog odbora šibenske općine i Komande garnizona JNA Šibenik oko preuzimanja zgrade (u kojoj je smješteno kotarsko sindikalno vijeće i Narodni restoran) od strane Doma JNA, a koja će ubuduće služiti za potrebe ovog Doma: Na zgradi će biti izvršene potrebne adaptacije, a u postojećem dvorištu, koje će također pretrpjeti neke izmjene, davat će se za vrijeme ljetne sezone razne priredbe.“.

Ta ideja smještanja Doma JNA u zgradu Narodne kavane za nju bila je pogubna, te možemo prepoznati da je tada između redaka kuvertiran potez koji je rezultirao rušenjem Narodne kavane. Radovi na izgradnji bivšeg Doma JNA započeti su početkom 1960. godine, istodobno kada se grade 'crveni i 'plavi' neboderi.

Knjižnica je 1966. smještena u 'plavi' neboder, a u prosincu 2005. godine, kao da je prst sudbine nakon Domovinskog rata i neprijateljskog razgolićavanja JNA htio da se Knjižnica vrati tamo gdje joj je i mjesto: na Poljanu, ali u drugu zgradu. Umjesto nekadašnje Narodne kavane, na čijem se prvom katu nalazila Narodna čitaonica, zgradu je projektirao Trogiranin Josip Slade, na tom se mjestu već preko pedeset godina nalazi zgrada Ive Vitića, koji je metodom kontrasta, arhitekturom aluminija i stakla ušao u kamen starog Šibenika.

Šibenčani su prigrlili novu Knjižnicu, od najmlađeg uzrasta pa do umirovljenika, svakodnevno je puna te se može ustvrditi da je postala jednim od snažnijih magneta koji privlače u staru gradsku jezgru. Središtem je i kulturnog života suvremenog Šibenika.

Eto, od dječačkih dana povezan s knjižnicom, od 'plavog' nebodera do Poljane, od bivše gradske periferije do središta grada. 'Plavi' neboder nezaobilazno je mjesto u slici grada, njegova prepoznatljivost na veliku udaljenost, smještenost uz glavnu gradsku cestu daje mu posebno značenje. Njegovi bivši i sadašnji stanari imaju sigurno svoje priče o životu u toj gradskoj četrnaestokatnici, a u meni je ostao dio dragih priča iz vremena dok je gradska knjižnica stanovala u plavom neboderu.