"One me trebaju, a ja radim ono što volim!". Govorila je tako Sokola Draganić Vrančić (1934.- 2024.), koreografkinja i baletna pedagoginja koja je "donijela" balet u Šibenik i bila sinonim za tu umjetnost puno godina prije negoli grad dobio Osnovnu škola za balet i suvremeni ples u Crnici. Kroz njezin studio prošlo je na tisuće šibenskih djevojčica za koje je bila i ostala "teta Sokola". Vodila ga je s ljubavlju i strašću, nadasve s uvjerenjem u važnost baleta, plesa i kazališta, umjetnosti uopće, u čovjekovu životu i u tomu ustrajavala sve do prije desetak godina kada je studio zatvorio svoja vrata. Svega su se toga s, puno emocija i s biranim riječima, danas prisjetili brojni njezini učenici i priajtelji na komemoraciji održanoj u multimedijalnoj dvorani šibenske Gradske knjižnice "Juraj Šižgorić". Sokola Draganić Vrančić preminula je 2. rujna u 90. godini.
Jedna od njezinih najprije učenica, a kasnije asistentica bila je i Miljenka Mikulandra koja je uz svoju teta Sokolu ostala do posljednjeg dana.
-U baletni studio teta Sokole došla sam krajem 80-ih s nepunih pet godina, a sada imam 45. Dakle punih 40 godina sam s njom i plesala sam sve do prije devet godina kada je baletni studio zatvoren. Kao pedagoginja nije bila stroga jer sam uvijek tražila više. U balet sam se naprosto zaljubila kao mala curica. Na televiziji sam gledala sam Labuđe jezero, a da nisam trepnula. Rekla sam tada da ću kada narastem biti Bijeli labud. Međutim, život vas odvede u neke druge vode, ali ostala sam u studiju i bila asistentica. Ljubav prema plesu prenijela sam i na svoju djecu. Dojila sam i u studiju, spavali su tu. Najstarija kćer Eva je plesala sve dok nije otišla na fakultet. Druga kćer Luca, koja je kao mala bila jako bucmasta, sada u Rijeci pleše u HNK-u. Sokola je bila naš život. Svaki dan ili svaki drugi dan šest ili sedam sati, smo radili... Sokola nam je bila više od učiteljice baleta. Kad nešto ne možeš reći roditeljima, kada te nešto muči, ona to izvuče iz tebe. Uvijek je za nas znala naći pravu riječ. Govorila bi i "Pleši, samo pleši. Izbaci to iz sebe!" Evo i moja treća kćer koja je o teti Sokoli samo slušala od svojih starijih sestara htjela ju je upoznati, pa joj je na kraju došla u bolnicu da je pozdravi i poljubi. Ne mogu vam opisati riječima taj odnos s teta Sokolom, to je i više od prijateljstva, to je obitelj. Nama, njenim učenicama, teta Sokola je bila sve. Mislim da su po cijelom svijetu njezina djeca rasuta – govori nam Miljenka.
Ivana Jerkin kod teta Sokole došla je također s pet godina.
-Tata mi je rekao da kad sam bila beba kad bih čula klasičnu glazbu da bi mi oči narasle. Glazba i ples su bili moje medij, a jedino mjesto u gradu gdje sam to mogla izraziti u Šibeniku, rodnom gradu, bila je teta Sokola i njezin studiju. Ona mi je omogućila na napravim svoje prve baletne korake. Prvo budete u zadnjem redu i svake godine prelazite u red ispred dok ne dođete do prvog reda. Bila je to stroga škola. Teta Sokola je izzaivala strahopoštovanje, bila je utemeljenje baleta, sve ono što zamišljate o klasičnom baletu kada vidite njenu figuru to je bilo to. S druge strane bila je podrška, pogotovo kada ste ušli u pubertet. Postajala je naš drugi roditelj. Mogli ste joj reći i ono što ne biste vlastitoj mami. Uvijek bi pronalazila rješenje. Šteta je što je u mojim najboljim godinama, kada sam imala 11 ili 12 godina, baletni studio izgubio prostor u bivšem Domu JNA. Nastala je stanka u radu dok su našli novi prostor u Krešimirovu domu. Ponovo sam se upisala iako su sve djevojčice bile puno mlađe od mene. Ali, to mi nije smetalo. Bilo mi je bitno učiti i plesati balet. Paralelno sam išla i u teretanu i na pilates. Ali onda smo ostali i bez Krešimirova doma, a kada je pronađen prostor u bivšoj Revijinim prostorijama, ja sam već bila na fakultetu. Studirala sam arheologiju i engleski u Zagrebu i tamo sam plesala kod Silve Muradori i Guyja Perkova, plesača koji su zapravo oformili Balet zagrebačkog HNK, kod kojih sam došla s dobrim temeljima koje sam dobila kod teta Sokole. U Zagrebu sam neko vrijeme plesala i u Komediji, ali mi je predstave bilo teško uskladiti s obvezama na fakultetu. Plesala sam i s nekim plesnim ansamblima, kada me posao odveo u inozemstvo, na Maltu, uspjela sam to svoje znanje potkrijepiti diplomama tako da sada imam Royal Dance Academy, najviši stupanj akademije, budući da je Malta u sastavu Commonwealtha pa su nam ispitivači i korepetitori dolazili iz Londona. Živim na Malti, bavim se zaštitnom arheologijom i plešem u toj školi, a pedagoginja ima sličan stil rada kao i Sokola. Ona kao da lebdi nada mnom, čuva me i daje mi te prilike. Sokola je nas učila ne samo da plešemo, nego da cijenimo umjetnost. Dala nam je osnove i priliku da plešemo i naučila nas da u tome uživamo. Meni je draže da razumijem Mahlerovu 9. simfoniju nego da imam super auto. Zahvalna sam što mi je otvorila te vidike i uvela me i u svijet kazališta, muzike, pokreta i dubljeg značenja tog pokreta, na koncu i smisla umjetnosti. To je veselje života. Iako je vodila studio, to je zapravo bila baletna škola, a to mogu ostvariti samo dobri pedagozi – izjavila je Ivana Jerkin.
Sokole i njezina baletnog studija u vrlo nadahnutoj i duhovitoj priči prisjetio se i Pave Čala u kojoj nije mogao zaobići i percepciju te odnos težačkog Šibenika i plesa u svilenim papučicama koji baš i nije imao uvijek razumijevanja za taj plesni studio zbog čega se stalno morao seljakati iz prostora u prostor, a do svoje tete Sokole s velikom zahvalnošću oprostile su se i Lana Martinović Čala, Meri Višnjić te Anamarija Uroda.
