Maja Klarić, jedina šibenska putopjesnikinja, ima velike planove: Vozit ću svoj bookmobile po cijeloj Hrvatskoj

Intrigirajući i nadahnuti spoj putopisa i poezije “Približavanje zore: Put 88 hramova” jedini je suvremeni putopis iz Japana na hrvatskom jeziku i najnovija knjiga Maje Klarić mlade šibenske pjesnikinje s diplomom komparatistike i anglistike, putnice, prevoditeljice, urednice i organizatorice književnih događanja. Objavljena je krajem prošle godine i još miriše na tiskarsku boju, a njezina autorica već se sprema za novu zbirku poezije i novo putovanje.

U međuvremenu Maja je, kako i dolikuje zaljubljenici u putovanja i književnost, a posve suprotno običajima u hrvatskom izdavaštvu koje baš i ne mari za promocije, svoje “Približavanje zore: Put 88 hramova”, knjigu nadahnutu putovanjem po Japanu gdje je, sa svojim partnerom Goranom Blaževićem, propješačila više od 1000 kilometara, slijedeći hodočasničku rutu i obilazeći 88 budističkih hramova na otoku Shikoku, najmanjem i najnenaseljenijem od četiri glavna japanska otoka, predstavila na pravoj književnoj turneji - u čak 40 hrvatskih gradova. Sve u želji da njezina “japanska” priča i poezija dođu do što većeg broja čitatelja.

Oduševljena Japanom

- Kao i na svakom hodočašću i ovdje je bilo važno obaviti neku duhovnu higijenu, nešto novo naučiti o sebi, odgovoriti na neka pitanja. Put je trajao mjesec i pol dana, a u Japanu smo ostali sve skupa dva mjeseca. Na put nikada ne idem s očekivanjima, a Japan me na kraju oduševio jer je potpuno drugačiji. S druge strane ima sav taj komfor na koji smo navikli, jer je to ipak “zapadnjačka” kultura, recimo to tako. Oduševljava to bogatstvo kulture i pročišćena estetika koja se ogleda u svemu, od toga kakvi su im hramovi do toga kako teče svakodnevni život... Sve ima neku svoju koreografiju. Drugima to može izgledati kao uštogljenost i da sve mora imati svoja pravila, a meni sve to izgleda kao nekakav ples. Ipak, to nije zemlja u kojoj bih voljela živjeti, ali bih se ponovo voljela u nju vratiti – kazuje Maja i otkriva kako je njezino Približavanje zore jedinstveno i po tomu jer putopisa s Puta 88 hramova ni u svijetu nema baš puno, pa ako netko planira takvo putovanje dobro će mu doći ta Majina knjiga u kojoj će naći na puno korisnih informacija, ali i stihova, onih koje potpisuje šibenska autorica, ali i nezaobilazni majstor haiku pjesništva Matsuo Basho.

Prašina s tog puta s Majinih je cipela davno otpala, budući da je japanski Camino prohodala prije dvije godine, ali ne i ona s prošlogodišnjeg posjeta Brazilu i Iranu. U Brazilu, u kojem je boravila dva mjeseca u sklopu jedne književne stipendije, začela se njezina nova knjiga pjesama na kojoj će ovih dana nastaviti raditi na još jednom posebnom mjestu – Odisejevu utočištu.

- Trenutačno se pripremam za odlazak u Grčku, u kontinentalni grad Larisu, na stipendiju koja se zove Odisejevo utočište, a koju organizira izdavačka kuća Sandorf iz Zagreba u suradnji sa sličnim institucijama, izdavačkim kućama i udrugama pisaca iz Grčke, Engleske, Slovenije i Srbije. U Larisi ću biti tri tjedna, nastaviti raditi na novoj zbirci poezije i sudjelovati na festivalu poezije u Solunu na koji će doći i neki drugi suvremeni hrvatski pjesnici poput Monike Herceg i Marije Dejanović. Nakon Grčke, drugi dio stipendije održat će se u Ljubljani u koju odlazim u svibnju i tu ću boraviti također tri tjedna - govori Maja.

Nije joj to, dodaje, prvo putovanje u Grčku. Tu kolijevku europske kulture posjetila je nekoliko puta, a dobro joj je poznata i Slovenija u koju, iz Umaga u kojem živi velik dio godine, može vrlo lako i brzo skoknuti. Do sada ju je najviše upoznala iz planinarske perspektive, a novo putovanje sada će joj dobro doći da bolje upozna suvremenu slovensku pjesničku scenu. To će joj iskustvo i poznanstvo sa slovenskim pjesnicima biti dragocjeno i zato što već desetu godinu, svakoga ljeta u šumi kod Grožnjana organizira manifestaciju Šumski pjesnici, susret pjesnika iz Hrvatske, Italije, Mađarske, BiH, Srbije, Crne Gore i, naravno, Slovenije.

Nova zbirka pjesama, koja bi trebala biti objavljena vrlo brzo nakon boravka u Grčkoj i Sloveniji, donosi i određene promjene u odnosu na Majino dosadašnje stvaralaštvo.

-To je i dalje putopisna poezija, budući da priča o putovanjima, ali je u neku ruku i aktivistička, to jest ekološka jer kroz poeziju želim obrađivati ekološke teme. Temeljit će se na četiri stupa, četiri prirodna elementa, a to su: zemlja, voda, zrak i vatra. Na primjer, put u Iran donio mi je tu novu poeziju i ona će se temeljiti na elementu zemlja, dok će poglavlje vezano uz Brazil biti element voda...

Ruku pod ruku: ekologija i književnost

Upravo je boravak u Brazilu bio važan za njezin ekološki aktivizam, reći će, a svemu je prethodio esej nagrađen na jednom natječaju koji je raspisao grad Krk.

- Krk je, kako je poznato, najviše u Hrvatskoj otišao kada je u pitanju recikliranje. Tako je i taj natječaj imao temu recikliranjem do umjetnosti, a ja sam napisala esej pod nazivom “Reciklirana misao” o tomu kako čovjek prije negoli išta počne reciklirati mora to najprije napraviti sa svojim mislima, mora na ekološki način razmišljati: kako neku stvara ponovo upotrijebiti, a ne je odmah baciti! Esej je bio nagrađen i to me motiviralo da kroz književnost koju volim i kojom se bavim dam svoj doprinos ekologiji - objašnjava Maja. Kada se nakon toga pojavio natječaj za boravak u Brazilu odmah se prijavila i “upala”. S još nekoliko umjetnika iz cijelog svijeta dva je mjeseca živjela na malenom otoku Itaparici te su svi zajedno s lokalnim stanovništvom zdušno radili na istom projektu, koji je, premda to ne voli isticati, jer je svatko dao svoj veliki doprinos, upravo Maja osmislila.

- Brazil grca u ekološkim problemima, a moj je projekt bio da sa mještanima otoka, napravimo festival temeljen na spomenuta četiri elementa. Dva smo mjeseca na tomu radili, a festival je održan u zadnjem tjednu: pripremili smo izložbu fotografija, čitala se poezija, plesala capueira i samba. Bilo je super, jer je na tom otoku puno amatera fotografa, pjesnika i drugih koji bi voljeli negdje izraziti se, a nemaju gdje... U Brazilu sam se bavila i recikliranjem papira, napravila sam recikliranu knjigu i željela bih se time nastaviti dalje baviti!

Možda je to oduševljenje i brazilsko iskustvo “krivo” što u ovoj godini Maja, osim skorašnjeg odlaska u Grčku i Sloveniju, ne planira druga putovanja. Ovu će godinu kaže posvetiti nekim posve novim poslovnim planovima. Zbog toga, ali i činjenice da je riječ o vrlo zahtjevnom i teškom putovanju, nije se pridružila svom partneru Goranu na njegovoj biciklističkoj avanturi i putu dugačkom 3300 kilometara po tzv. atlantskoj ruti kojom izbjeglice iz Afrike, od Senegala preko Mauritanije, Zapadne Sahare i Maroka žele doći do Ceute, španjolskog teritorija na afričkom kontinentu, nasuprot Gibraltara, kako bi se domogli Europe i boljeg života.

- Kada slijediš svoj san, svoj unutarnji poziv automatski ti je dobro. Osjećaš se ispunjeno, motiviran si da u to ulažeš sve jer je to ono što želiš raditi više od ičega drugog. Ali, da biste osigurali egzistenciju s tim svojim snovima treba jako puno rada i truda. Meni moja putovanja ne padaju s neba. Ne mogu reći da živim od poezije, ali živim od književnosti u širem smislu: prevodim, objavljujem knjige, uređujem, lektoriram, pišem recenzije... Dakle, sve vezano uz život knjige, pa zaradim nešto s jedne, pa s druge strane, pa neka nagrada, natječaj, potpora Ministarstva kulture. Ali da biste imali sve te konce u rukama, trebate stalno biti aktivni na internetu, tražiti i gledati što se nudi, što se pojavilo od natječaja. Ljudi znaju reći – blago tebi, upalio ti je natječaj, a nitko ne vidi da sam tjedne i tjedne potrošila u pripremama tih natječaja i da na mnogima uopće ne prođem. Stvarno treba puno raditi, ali sam motivirana jer je to ono što volim raditi. A sada je došlo vrijeme da napravim iskorak: otvaram obrt za izdavaštvo i prijavljujem se za poticaj za samozapošljavanje. Pokrećem vlastitu izdavačku kuću, a zvat će se Fotopoetika kao i udruga koju vodimo Snježana Klarić i ja. Za početak objavljivat ću vlastita djela i prijevode, a onda i djela drugih autora, poeziju, putopise i druge knjige koje mi se učine zanimljivim - obznanila je Maja prvi put javno svoje planove.

Kupila je, dodaje, i jedan polovni volkswagenov kombi koji će preurediti u pravi bookmobile kako bi s njim mogla putovati po cijeloj Hrvatskoj, predstavljati knjige koje njezina izdavačka kuća objavi, organizirati večeri poezije, projekcije filmova i druge kulturne programe vezane uz knjigu.

- Razmišljala sam po čemu bi ta moja izdavačka kuća bila posebna i kako bih mogla uspjeti u ovim vremenima koja nisu nimalo sklona izdavačima. Dosjetila sam se da bi to mogao biti taj kombi – bookmobile s kojim mogu stati na bilo koju javnu površinu, plažu, livadu i ispred kojeg će se održavati razni programi. To bi bila pokretna knjižara s kojom čitateljima dolazim pred njihova vrata, donosim im knjige i nudim druženje na otvorenom. Vjerujem da bi takva knjižara na kotačima bila atraktivna. Naravno, rezultati ne dolaze preko noći, ali ne bojim se probati. Vidjet ćemo kako će biti - govori Maja dok joj se u krajičku oka već sada vidi iskri znatiželje i nestrpljenja s kojim iščekuje prve kilometre svog bookmobilea.