Klub Azimut, smješten u gradskim bunarima, vodoopskrbnom sustavu srednjovjekovnog Šibenika, sve je samo ne običan kafić i takav je želio biti od početka. Iako još nije punoljetan, prvih deset godina obilježava u velikom stilu: brojnim koncertima i drugim kulturnim događanjima po kojima je postao prepoznat i poznat i izvan Šibenika, diljem Hrvatske, ali i regije. U slavljeničkoj godini održat će se više od 250 programa, a to znači da se u tom čarobnom prostoru u neposrednoj blizini UNESCO-ove katedrale sv. Jakova, gotovo svakog dana nešto događa.
Šibenski Azimut od prvih je koraka jasno gradio svoju osobnu iskaznicu i vrlo se brzo nametnuo kao nezaobilazno ime na šibenskoj kulturnoj i hrvatskoj klupskoj sceni. Mjesto je to koje otvoreno, s radosti i prijateljstvom, ugošćuje mnoge kvalitetne izviđače i bendove, mahom one mimo mainstreama, što je Šibeniku priskrbilo atribut koncertno najživahnijeg grada iza Zagreba.
U prvih 10 godina postojanja u Azimutu je održano oko 800 koncerata, a tomu valja pridodati i druge programe namijenjene publici svih uzrasta od predstavljanja slikovnica, radionica, predavanja i tribina preko izložaba slika, fotografija, kvizova za odrasle i srednjoškolce do buvljaka, humanitarnih akcija i sajmova starog sjemenja i bilja...
Azimut i šibenska publika brzo su se "kliknuli", a svu silu kulturnih događanja i nastojanja da "pomiču granice i spajaju ljude", kako vlasnik kluba Hrvoje Jelković voli reći, prepoznali su lani i gradski političari dodijelivši klubu Nagradu grada Šibenika. Azimut je tako postao možda i jedini kafić, odnosno klub u Hrvatskoj, a vjerojatno i šire, koji se može pohvaliti takvim službenim priznanjem. Jelković ističe kako to nije nagrada samo njemu, nego svim ljudima, prije svega grupi entuzijasta okupljenih u Kolektivu 4B, koji stvaraju Azimutov kulturni program i nastoje od Šibenika napraviti mjesto koje ne živi samo ljeti nego i cijelu godinu. Filmskim rječnikom rečeno, Jelković više voli biti iza nego ispred kamere, no u obljetničkoj godini nije mogao izbjeći zanimanje medija. A ne bi bio ni red, priznaje uz smijeh.
Rođeni je Zagrepčanin, a njegova šibenska priča počela je s Terraneom, festivalom s kojim je, može se slobodno reći, počeo novi turistički i kulturni uspon Krešimirova grada.
-U Šibenik sam došao još 2009. godine kada smo Mate Škugor, Luka Pavić, Goran Lončarević i ja željeli raditi glazbeni festival. Ideja je bila da festival bude na moru. Otišli smo na sastanak u Zadar i Šibenik. Zadar nas se nije baš dojmio, a onda smo došlu u Šibenik. Živana Podrug, koja je tada bila pročelnica za kulturu nam je organizirala sastanak. Izložili smo svoju ideju, koja je bila možda i megalomanska. Nakon toga smo s Frankom Vidovićem i Petrom Baranovićem koji su u to vrijeme bili dogradonačelnici, obišli vojarnu Bribirski knezovi. I to je bilo to – smije se Jelković.
Prvi Terraneo održan je dvije godine kasnije, a do tada je Jelković radeći na pripremama festivala često dolazio u Šibeniku i tu sve duže boravio.
-Bilo je sumnjičavih koji nisu vjerovali da ćemo to uspjeti napravi. Govorili su "Ovdje ni ptičja gripa nije uspjela, a di ćete vi s tim festivalom", ali mi smo od početak imali jasan cilj. Kako sam 2012. u Šibeniku boravio osam mjeseci, počeo sam razmišljati da se ovdje preselim, a to je značilo da se nečim moram baviti. Slučaj je htio da smo prvu kavu popili upravo u Bunarima i bili smo fascinirani tim prostorom koji se, tako se poklopilo, baš iznajmljivao – prisjeća se Jelković i dodaje kako je fascinacija prostorom koji je i kulturna baštine grada, ostala do danas, pa se svaka intervencija pomno planira kako ne bio narušen integritet tog jedinstvenog mjesta.
-U Azimutu su se godinama najviše održavali koncerti, pogotovo dok još nismo imali gornji prostor. On je služio samo kao skladište, a bila je tu i suvenirnica koja je funkcionirala neovisno o nama. Kada smo sakupili novac i napravili projekt uređenja, 2018. godine ušli smo i u taj prostor, a onda smo shvatili da smo dobili galeriju. Za to je bila prijelomna izložba Branke Grubić. Bila je to, ako se ne varam, njena prva samostalna izložba u Hrvatskoj. Bili smo fascinirani njezinom pričom. To je totalna Azimut-priča. Imala je veliki talent, ali ju je život odnio u drugom smjeru. Ipak, uspjela se vratiti svojoj ljubavi, što u životu nikada nije jednostavno. Ta je izložba privukla 300-400 ljudi, a poslije je bio i koncert grupe Mangroove. Bilo je baš lijepo.
Već prve godine svog djelovanja, te 2013., Azimut je uz podršku gradske uprave, u Docu organizirao i doček Nove godine.
-Svirali su Tiritu Piri Pip, L´kok, Fogsellersi... Šibenik je tada imao izvrsnu scenu. Na dočeku je bilo 3000-3500 ljudi. Bio je to prvi korak prema tomu da se novogodišnji doček sagleda kao mogući turistički proizvod. Sljedeće godine sve je premješteno u park. Možda je to bio i početak Adventure koju Morana Periša i Zoran Erak sjajno vode, a pokazali su to i ove godine kada su Šibenik posjetili ljudi sa svih strana i koji su rekli "Umjesto na skijanje, ajmo u Šibenik!" - smatra Jelković.
No Azimutovih 10 godina nisu bile popločane samo laticama ruža. Imao je ovaj klub i svoje "biti ili ne biti" dane. Opstanak mu je bio doveden u pitanje i kada se grupa građana okolnih kuća uz podršku tadašnjeg biskupa Ante Ivasa pobunila jer im je san remetila buka i glazba koja je dopirala s otvorene pozornice gdje su se održavali ljetni koncerti. Međutim, na najavu zatvaranja Azimuta reagirali su brojni Šibenčani i mirnim prosvjedom na stubištu katedrale podržali omiljeni klub i urbani stil življenja koji je predstavljao.
Da se to tada nije dogodilo, možda danas ne bi ni bilo Azimuta, misli Jelković uvjeren kako se hrvatska javnost, primjerice, neće buniti protiv korupcije, ali ako im netko želi ugasti neki kulturni sadržaj ili porušiti stablo, spremna je javno pustiti svoj glas!
Popularnog "green stagea" otada nema na staroj lokaciji, a zamijenili su ga štandovi sa svakojakim suvenirima. Svoja ljetna događanja, Azimut je tako bio prisiljen premijestiti na zelenu površinu ispred kluba tik uz kontejere za smeće. Ali, nije bilo vrijeme za kukanje, a kontejneri su "zamaskirani" drvenom ogradom i cvijećem!
-Svih ovih 10 godina imali smo abnormalnu količinu događanja. Do pandemije bilo ih je oko 230 godišnje. Onda dvije godine nismo mogli normalno raditi i imali smo 50 događaja. Financijske konotacije pandemije bile su negativne, ali kreativne su bile u plusu. Do publike smo nastojali doći online i preko raznih platformi i imali smo oko 200 takvih događaja. Lani smo bili na 190 događanja, a ove, kako sam rekao, imat ćemo ih i preko 250.
Azimut, naglašava Jelković, ima svoj Kolektiv 4B, grupu entuzijasta i volontera koji kreiraju likovne, glazbene, književne i druge programe. Čak ima i odjel za tehničku kulturu i mlade, a Jelković kao koordiantor udruge, koja je osnovana prije dvije godine i za neke programe na natječajima na državnoj razini već je dobila sredstva, ne voli sebe stavljati u prvi plan i vidi se tek kao prvi među jednakima. Smatra kako bez pozitivnog pristupa, sinergije i vjerovanja svih u ono što rade, ne bi bilo ni Nevidljive scene, programa koji nastoji afirmirati kvalitetne, ali još nedovoljno poznate bendove i izvođače i koja ima i svoj podcast, a uspješno ga vode Marko Podrug i Krešimir Grubić. Ne bi bilo ni Božićnog tinela, Ljetne kužine, programa Ja umjetnik za Svjetski dan umjetnosti...
-Imamo puno ideja, a želja nam je svima da Šibenik živi i preko zime. To se i dogodilo otvorenjem Arsena, a tu su i Tunel u Mandalini i udruga Oksid u Ražinama. Ima toliko događanja da dolaze i ljudi iz Splita i Zadra. Prije 10 godina mi smo išli u te gradove, a sada oni dolaze k nama. Kada sam prvi put došao u Šibenik, bilo je "Ajamo, marendat i popit nešto!". Izluđivalo me je to. Činilo mi se da trčim na mjestu, a onda sam shvatio da i ovdje stvari funkcioniraju jednako dobro. Čovjek misli da uvijek negdje mora trčati, a ne mora! U tome je definitvno ljepota Šibenika, iako se i on ubrzava i ne živi više na istom broju okretaja kao prije 10 godina – kazuje Jelković uvjeren kako je misija Azimuta pružati glazbenicima i drugim kretivcima priliku i šansu da se predstave publici.
-Danas je bendovima problem sjesti u kombi. Uopće, iznajmiti kombi, a kamoli imati svoju opremu. Nekada je bilo lakše doći do Šibenika, jer se putem organiziralo još nekoliko koncerata. Sada se ovdje dođe, odsvira koncert i vraća kući. Azimut takvim bendovima, međutim, nudi scenu i kompletnu tehničku opremu. Ulagali smo u to i željeli stvoriti takve uvjete. Vrijeme čini svoje: otišao nam je Aki, raspalo se Prljavo kazalište, ugasilo Hladno pivo... Ako pogledamo što je na rock sceni ostalo od velikih imena, situacija ne izgleda baš sjajno, a nema novih imena koja će ispuniti te rupe. S druge strane ima sjajnih izvođača koji u glazbi svjetski razmišljaju, ali nemaju prostora, ili ga je jako malo, da se pokažu i isplivaju van – objašnjava Jelković ukazujuću na devastaciju hrvatske klupske scene. Napominje kako Šibenik svoju publiku za svirku uživo i druženje s izvođačima i te kako ima.
- Naš cilj nije dovesti 500 ljudi na koncert, nego kvalitetan bend koji će poslušati 70 ili 80 ljudi, ali vidimo ove godine da smo stvorili više publike nego smo se nadali. Raduje nas posebno kada među njima vidimo mlade. Svi se žale da nema mlade publike, o tomu se razgovara i na konferencijama i panel raspravama na kojim sudjelujem i taj je problem evidentiran na svjetskoj razini. Ali, festival srednjoškolskih bendova Superval koji je nedavno održan i u Šibeniku, pokazao je suprotno. Azimut je bio preplavljen srednjoškolcima. U publici su bile ovacije, dogodila se prava "beatlemanija". Dakle, ima mladih, samo do njih treba doprijeti. Zato se trudimo stvarati sadržaje za sve i najljepše nam je kada ljudi pomiču svoje granice. Može zvučati kao floskula, ali mi zaista želimo spjati ljude i činiti ovaj svijet boljim – zaključuje Hrvoje Jelković i ne krije zadovoljstvo što Azimutu za njegov rođendan čestitke stižu sa svih strana. Rođendanski tulum je održan prije mjesec dana, ali se slavlje nastavlja cijelu godinu sa željom vjerne publike i one koja će to tek postati, da dugo poživi i svojoj desetici pridoda barem još jednu nulu!