U Centru koralja je zlarinskoj, i to za doba godine mnogobrojnoj!, javnosti predstavljena nevelika. ali po svemu zanimljiva monografija naslova - opet altroke uočljivog - Tustopizde u izobilju - kurcoglava ni za lijek.
Tako smo i mi mogli nasloviti tekst, no to bi bilo treći put isto: davne 2002. u Playboyu, potom na naslovnici knjige i sad - mi. Zato smo preuzeli varijaciju na temu - znate li ih prepoznati.
Znanstveni centar za bioraznolikost i molekularno oplemenjivanje bilja Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu uz sufinanciranje EU-a izdao je neveliku monografiju čiji je sadržaj, eto, na neki način memento, ali i uvijek korisno štivo pogotovo onima koji žive u okruženju poput otočnog, odnosno blizu zemlje i zelenja.
Mali memento
Zašto memento?
Ne, ne (samo) zato što se znanja o samoniklom jestivom bilju, u civilizacijskom izobilju, zaboravljaju što je manje izvornih znalaca a više (uvozne...) ponude u trgovinama.
To je memento jednoj izvrsnoj osobi koja je svojevremeno pokrenula onu čuvenu zlarinsku Puntu Arta, pa unutar njenog umjetničkog, likovnog koncepta, evo i znanstveno-ekološko-kulinarsko druženje.
Marina Viculin, porijeklom Zlarinka, upamćena kao povjesničarka umjetnosti, kustosica, producentica velikih i nezaboravnih zagrebačkih izložaba od sjajnih fotografa Braut, Dabac, Gattin, Klarica, Posavec, Vesović... do Marca Chagalla, Dore Maar i Picassa...) prerano je i zauvijek otplovila sa Zlarina ali, vidiš, kad nešto vrijedi tragovi daleko sežu i dugo se pamte.
Marina je tada u projekt Punte Arta uvrstila i projekt o zlarinskom dibljem zelju, uz pomoć Programa UN za razvoj organizirala je i pozvala znanstvenike, povezala ih s mještanima i tako je krenula radionica o dibljem zelju - samim tim i o tustopizdi i kurcoglavu.
Lijepo o svemu tome u uvodnom tekstu, supotpisan s Marinom piše Željko Šatović, te u Pogovoru koji sad - sam potpisuje... Popis imena autora koji su, svatko na svoj način i u svoje vrijeme, stvorili ovu knjižicu glasi: Marina Viculin, Mirjana Randić Brlek, Željko Šatović, Danilo Dučak, Zlatko Liber, Sandro Bogdanović.
Na predstavljanju, bilo je srećom još uvijek onih koji znaju prepoznati samoniklo jestivo bilje Zlarina, ali sigurno više onih koji to ne znaju, a zanima ih.
Bijela babljača
Posebna zahvala upućena je i onima koji su pomogli oko saznanja o zlarinskom dibljem zelju a to su: Dušica Buneta, Marija Cikutović, Davor Cukrov, Vesna Dean, Zdenka Gregov, Svjetlana Jelavić Dean, Anka Kursar, Antula Ljuba, Mira Ljuba, Srećko Ljuba, Darinka Petrin, Marija Tabulov, Antula Vukov Trbuškov... neki su bili na ovoj maloj promociji, nekih više nema.
No - vratimo se naslovu koji kaže tustopizde u izobilju a kurcoglava - ni za lijek... ali, kao i u vinogradima, maslinicima, voćnjacima i povrtnjacima... postoje i godine kad ćudljiva priroda skroz obrne taj redosljed nestašice i izobilja.
Tustopizda je, inače, bijela babljača, iz porodice glavočike jezinjače, a kurcoglav je zlatica (!), iz porodice žabnjaci.
Naravno, opisane su sve zlarinske jestive biljke pa tako i kostriš, koromač, žutenica, rodakva, riga, mali sliz, mak, pa...mačja muda, loboda, kozja brada, broskva, purić itd, itd...
Mirjana Randić Brlek piše poglavlje o Ulozi dibljeg zelja u prehrani žitelja Zlarina, o sastavu zlarinskog bilja Željko Šatović, Sandro Bogdanović, Zlatko Liber, Danilo Dučak.
Knjigu je, zajedno s recenzentom prof. dr. sc. Jerkom Gunjačom, predstavio prof. dr. sc. Zlatko Šatović, autor njena Uvoda u etnobotaniku.
Gunjača kaže: - Nazivi vrsta koji se pojavljuju u predloženom naslovu dio su narodnog izričaja otoka šibenskog arhipelaga i u tom kontekstu im se ne pridaju opscene aluzije, već se shvaćaju kao duhoviti komentari oblika koji se pojavljuju u živom i neživom svijetu. Ti su nazivi općeprihvaćeni i pojavljuju se u službenim dokumentima. Primjer koji najbolje ilustrira takvu praksu su nazivi otoka poput Prduše Vele, Babine Guzice, Kurbe Vele i Male, ali i Baluna, Blitvice, Smokvenjaka i Krave, koji se mogu pronaći u nautičkim kartama.
Vole blizinu ljudi
Željko Šatović piše o dibljem zelju iz gastroperspektive: - Sve su biljke nekad bile samonikle. A i te koje zovemo samoniklima, dobrim su dijelom sinantropske i vole blizinu ljudi. Neke su bile pripitomljene pa zaboravljene, a neke su pobjegle iz uzgoja i više nas ne trebaju. U nama još žive preci - sakupljači i lovci. Tih desetak tisuća godina u kojima se ljudski rod bavi poljoprivredom i stočarstvom ne može samo tako izbrisati prethodnih stotinjak tisuća godina sakupljanja i lova.
Svašta se dade pročitati u ovoj nevelikoj knjižici koja je razveselila publiku. Ima tu i recepata i osvrta na korištenje mišance na drugim otocima pa i drugim i dalekim obalama, ima recepata - i zgodnih ilustracija Danila Dučaka.
Knjiga je dostupna u Centru koralja, Tvrđave kulture.
