StoryEditorOCM
Knjige‘Male slike zavičaja‘

‘Sve će virtualije proći, a papir će ostati‘: Gradska knjižnica objavila knjigu novinskih tekstova Jordanke Grubač

Piše MARIJA LONČAR
11. veljače 2021. - 09:10

"Novinarka dalmatinskih novina, ali dopisnica i mnogih drugih, svojim upornim radom kroničarke i slikarice ne treba putovnice, pa ni osobne karte: kako ona pozna županiju, tako i županija pozna nju. U tom poznavanju malo je što crno i bijelo, ali je trajno, makar i u odsutnosti, duhovito i kada je sjetno..."

Riječi su to književnice Grozdane Cvitan, a novinarka o kojoj govori je Jordanka Grubač. Povod tom opisu, posuđenom iz uvoda, najnovije je izdanje Gradske knjižnice "Juraj Šižgorić" – knjiga izabranih novinskih tekstova Jordanke Grubač, jednostavno naslovljene "Male slike zavičaja". Na 250 stranica u knjizi su se tako našle odabrane 44 reportaže, razgovora i priče iz bogatog i dugog novinarskog staža Jordanke Grubač. Slika na koricama, pak, djelo je istaknutog hrvatskog slikara Vatroslava Kuliša "Nevera".

Svi tekstovi, inače, objavljeni su u Šibenskom listu, u koji je Grubač prešla, nakon što se najprije zaposlila na Radio Šibeniku, kao i u Slobodnoj Dalmaciji, gdje je i provela najveći dio svog radnog vijeka, sve do mirovine.

Uoči promocije knjige, koju Gradska knjižnica "Juraj Šižgorić" planira održati idućeg tjedna u povodu Dana knjižnice – 17. veljače, pitamo autoricu knjige zašto je poželjela ponovno objaviti ono što je jednom već bilo objavljeno i čemu u današnje digitalno doba mogu služiti izabrana novinarska "djela".

Štafetu preuzeo Milivoj Zenić


– U jednom trenutku shvatila sam da gotovo iz dana u dan pišem, evo, već 45 godina! Bila sam i sama impresionirana tim pustim godinama pisanja koje su proizvele more raznih, a počesto i zanimljivih novinarskih priča o ljudima, stvarima i pojavama. Tada mi se glavom stala muvati ideja da bi dio toga trebalo ukoričiti, ne zbog mene, autorice, ja sam svoje već napravila u novinama, nego zbog "malih slika zavičaja" i njegovih ljudi među kojima sam desetljećima pronalazila zanimljive, duhovite, ponekad baš famozne priče – objašnjava Grubač, ali brzo domeće kako je ideja o knjizi zapravo nastala još puno prije i nije nastala u njezinoj glavi.

– Da bi trebalo napraviti knjigu, prvo mi je godinama "trubio" moj veliki prijatelj, pjesnik i prevoditelj s hispanskih jezika i moj imenjak, Jordan Jelić. Njemu je napraviti knjigu bilo kao otići na jutarnju kavu. Meni je to bio misterij. Potom je štafetu preuzeo moj drugi pokojni prijatelj Milivoj Zenić. S njim sam doduše imala sasvim drugu ideju o koncepciji, ali on mi to više ne može zamjeriti, a ja sam napravila što sam mogla u jednom nesklonom životnom razdoblju. I slobodno mogu reći, da nije bilo ljudi u Gradskoj knjižnici, nikad ova knjiga ne bi ugledala svjetlo dana.

U knjizi smo moja kolegica, urednica Cvitan i ja izabrale tekstove po zanimljivosti priča koju donose. Sve je u knjizi originalno kao u novinama: nadnaslovi, naslovi, podnaslovi, okviri, datumi i mjesto objave, jedino mi je žao što nema fotografija, ali to nismo mogli izvesti. Neizmjerno poštujem fotoreportere i fotografije. Ni sto mojih riječi ne može zamijeniti jednu sliku Ante Baranića, Nikše Stipaničeva, Nikoline Vuković Stipaničev, Jadrana Babića, Bože Vukičevića, Ive Pervana i drugih!

Priča o obitelji Skelin


Kao i u novinama, reći će Grubač, i u knjizi naslovi najavljuju priču, s više ili manje uspjeha, ovisi o uredničkoj spretnosti.

– Uvijek mi je bilo "smišno" kad bi nas novinare čitatelji znali napasti zbog naslova i ne sluteći da se naslovi stvaraju čak u drugom gradu! Dok ovo govorim, na pameti mi je jedan tekst u knjizi s naslovom "100 godina turizma na Roškom slapu". Tekst zaista govori o 100 godina turizma na Roškom slapu, inače mitskom mjestu mog odrastanja i mladosti.

No, više bi stajao uz neki prigodno-promidžbeni tekst, a to je zapravo priča o obitelji Đovanina Skelina, davnog drniškoga gradonačelnika i vlasnika većine Roškog slapa, a napose o njegovoj kćeri Jasni, "gospodarici roških gudura", kako je pisalo na njezinoj osmrtnici, a umrla je u dubokoj starosti 2006. Godine. Ili naslov "Šibenik kojeg više nema" - dozlaboga općenit.

A to je zanimljiva priča o povijesti cijelog jednoga gradskog kvarta koji je arhitekt Zoran Popović detaljno istražio kad je radio projekt za Bellevue (na mjestu hotelske kuhinje bila je davna gradska klaonica, macel). Mislim da malo koji građanin Šibenika zna što je bilo na današnjemu mjestu toga hotela, pa Odeona, Carine, Poreznog, Glazbene škole..., a bile su zidine nad morem sa sikama, poput dubrovačkih kula i hridina, naravno, u manjoj mjeri – podsjeća Grubač.

U moru priča koje je napisala neke su joj, priznaje, posebno prirasle za srce.

– Iza naslova, ma kakvi bili, često se kriju zaista zanimljive priče. Mnoge su mi baš na srcu, kao ona o snimanju filma "Nemirno more" u Kornatima, o Filipu Mudriniću, izbjeglici iz Bogatića, zatim priča pod naslovom Ribarskim brodom od Vancouvera..., Do Stare ceste - preko Atlantika, "Gud moning Ive", Talija u potkopu... Zamislite, kad se desetljećima sjećate neke priče i ljudi o kojima ona govori, mjesta i situacija, okusa i mirisa, pa čak i vremenskih prilika! Kad sad pogledam, pa ja sam cijeli svoj život živjela svoj posao, pa još mi je i suprug Ante Granik bio novinar. Mi nismo ništa drugo radili nego novinari!

I s odmora na Siciliji s pričom

A kada je to tako, onda se ni na odmor, k prijateljima ili na privatna putovanja u, primjerice, Siciliju ili u planine ne ide tek tako! Tko se mogao vratiti bez slike i priče - kaže Jordanka Grubač, kojoj su se život i posao toliko isprepleli da nije mogla proći ni pored čega, a da u tomu, kako i sama priznaje, ne počne tražiti priču.

Možda u tomu leži i drugi dio odgovora s početka ovoga teksta. Iako je Grubač dugo mislila da ono što je bilo napisano za novine nema smisla stavljati u knjigu, mišljenje je ipak promijenila. Ne usprkos današnjem digitaliziranom svijetu, nego baš zbog njega!

– Digitalno doba je od danas do sutra, zaboravlja ono od jučer, priče tonu negdje duboko dolje ispod okvira računala, i kad prođe neko vrijeme, ponešto se može pronaći, puno toga ne. Osim u medijskim arhivima. Knjiga je dobro mjesto pohrane stvarnih priča o stvarnim ljudima i pojavama nekog vremena i zato bih poželjela da moji kolegice i kolege s desetljećima priča iza sebe naprave isto ovo. Tako ćemo sačuvati dokument našeg vremena kojeg, za koju godinu, na famoznom internetu više nigdje neće biti. Kao što se sad svi žale da nemaju slike, otkad snimaju mobitelima. Odnosno imaju, ali ih ne mogu naći. Kao ni ja. Sve će virtualije proći, a papir će ostati – kazala je Jordanka Grubač.

28. studeni 2024 11:27