Ana Bilić od djetinjstva piše pjesme i prozu. Od djetinjstva sanja i da bude spisateljica. Diplomirala je novinarstvo, ali tim se poslom ne bavi i zaposlena je u šibenskoj gradskoj upravi. Život ju je, reklo bi se, odveo u druge vode. Ipak, ne posve. Jer, pisanja se nije odrekla.
Godine, 2008. objavila je prvu knjigu za djecu "Tajna bakina tavana" i od tada je nanizala lijepi niz od devet knjiga priča i bajki te slikovnica za djecu. Ova joj je godina pak bila posebno plodna. Objavljene su joj "Priče za Vinka", zbirka 40 kratkih priča koje je svome sinu, po kojem je knjiga i dobila ime, pričala prije spavanja. Pripovjedačka klica, usput rečeno, proklijala je i u Vinku kada je kao osmogodišnjak napisao, ilustrirao i objavio svoju slikovnicu. Sada je u predpubertetskim godinama i pisanje ga baš i ne zanima, ali njegovu majku ništa nije omelo da napiše dvije slikovnice: "Kako je Ćušo spasio Tribunj" i "Bjarki - čudesna priča o malom medi". Potonja joj je donijela i ulazak u završni krug "Ovce u kutiji", nagrade za najbolju slikovnicu u Hrvatskoj.
Odlučio dječji žiri
Specifičnost "Ovce" je da uz stručni žiri ima i onaj dječji te svaki bira svog laureata, a upravo su djeca "Bjarkija" odabrala među deset finalista. "Ovca u kutiji" ovih je dana ipak otišla u druge ruke. Dobili su je poznata hrvatska književnica Sanje Lovrenčić te pisac i urednik Zoran Maljković, ali već sami ulazak u finale, Ana je doživjela kao priznanje. Za početak više nego dobro, jer tek od nedavno počela se javljati na natječaje, pa joj je utoliko priča oko "Ovce u kutiji" još i draža.
– Do sada sam pisala i pisala, ali sam u posljednje vrijeme počela pratiti književne natječaje i javljati se na njih. Jer, ako niste prisutni i na takav način, slabo se zna za vas. Premda, imam dobrog distributera i moje su knjige po cijeloj Hrvatskoj. Ali, ipak je bitno pojaviti se na tim natječajima i nagradama, jer vas tako prepoznaju, a uvijek se može dogoditi i neka dobra suradnja. Lijepo je kad vam čitatelj kaže "Ajme, knjiga ti je super", ali je drugačije kada vam to kaže neki žiri. To je poticaj. Oduvijek sam se željela prijaviti na "Ovcu u kutiji" i kad sam vidjela da je od 104 slikovnice moja uvrštena u 10 najboljih, bilo mi je super. Osobito stoga jer je tako odlučio dječji žiri, a djeca su ona za koje i pišem – govori Ana.
No, posljednji mjeseci Ani su donijeli još malo vjetra u leđa. S "Bezimenom pričom" prijavila se na Međunarodni festival bajki u Makedoniji.
– Organizator festivala je Institut za nauku, alternativu, kulturu i umjetnost iz Skoplja, a festival će se održati u prosincu online zbog korone. Moja je "Bezimena priča" prošla i bit će objavljena u antologiji suvremene bajke za djecu kao jedna od najboljih na tom natječaju – zadovoljno će Ana i brzo dodaje kako to nije njezino jedino "makedonsko iskustvo". Ovaj put, riječ je o nečemu posve drugačijem od svijeta bajki i priča za djecu. Prvi put okušala se javno pokazati ono što piše za odrasle, a njezina poezija u prozi, premda ističe kako je to tek približna žanrovska odrednica, uskoro će se naći između korica zajedničke zbirke odabranih radova autora iz cijele regije.
Tiskala u vlastitoj nakladi
– Bajke su ono što jesam. Ponosim se s njima i rado ih pokazujem, ali pisanja za odrasle, recimo to tako, bojim se. Iako, pišem to, ali sramežljivo. "Ono što se ne smije" tako se zove ta pjesma u prozi koju sam prijavila na jedan drugi natječaj, također u Makedoniji. Tu na subverzivan način propitujem odnos današnjeg društva prema osobama koje su drugačije, koje iskaču iz ovog ukalupljenog društva u kojem sve mora biti isto i svi se moraju jednako ponašati. Zanimalo me kako društvo prihvaća one koji su drugačiji. Malo sam se poigrala s tom socijalnom temom i ispalo je sasvim uspješno. Nisam ništa očekivala, a na kraju će biti u antologiji. Eto u kratko vrijeme dva puta mi se dogodila Makedonija – smije se Ana dok otkriva kako je svoje radove poslala i na neke druge natječaje, među ostalim i na "Grigora Viteza", jednu od najvećih nagrada u Hrvatskoj kada je riječ o književnosti za djecu. Natječaj traje do proljeća iduće godine, no o nagradi, iskreno će, ne usuđuje se niti sanjati.
Zanimljivo je i da je ova šibenska autorica sve svoje knjige, osim prve, tiskala u vlastitoj nakladi. Svog izdavača nije još pronašla, premda bi to, kaže, voljela.
– Prvu knjigu "Tajna bakina tavana" objavila mi je šibenski Ogranak Matice hrvatske. Od tada objavim svakih godinu i pol jednu knjigu. Uglavnom pišem za djecu od 8 do 10 godina, valjda zato, znam to reći u šali, jer je to uzrast na kojem sam ja ostala. Kako su ilustracije važne za svaku dječju knjigu i slikovnicu, u posljednje vrijeme sjajno surađujem s Matejom Raičem koji je ilustrirao "Bjarkija" i "Priče za Vinka". Ali na kraju uvijek sve ovisi o financijama. Voljela bih, naravno, da radim sa Zdenkom Bašićem. On je za mene jedan od naših najboljih ilustratora, ali ne mogu si to priuštiti. Možda jednog dana kada dobijem na euro jack potu – smije se Ana dok otkriva kako bi njezin samostalni izdavački pothvat bio daleko teži da nije besplatne lektorske pomoći iz obiteljskih krugova – bratova supruga Ivana Gusak Bilić, kroatistica je i fonetičarka koja predaje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i često lektorira Anine knjige, a njezini savjeti Ani dobro dođu i kada drži svoje pričaonice.
– Vjerujem da to što radim ima smisla, premda mi se čini da djeca danas ipak manje čitaju. Naravno, u svakoj generaciji ima onih koji gutaju knjige i onih koji kažu "Tko će to čitati, što nisi snimila film!" Sjećam se svojih nećaka koji su govorili "Ujna, opet nova knjiga. Ma daj, tko će to čitati? Napravi videoigricu po tome!" Ali, nekada su reakcije super. Nekada napišem priču, budem super zadovoljna, a kada je ispričam djeci reakcije baš i nisu neke. Zanimljivi su i odrasli iz mog kruga. Jedni mi kažu da se trude pročitati moju knjigu, ali im jednostavno ne ide. Previše su odrasli, kažu. Drugi kažu "Ajme, kako je ovo dobro, totalno ne vratilo u djetinjstvo. To je tako.
Kao hollywoodska priča
Nedavno mi se dogodilo nešto nevjerojatno. Prišla mi je jedna gospođa i pitala "Jeste li vi Ana Bilić? Znate imam sve vaše bajke, vi ste meni super!" Nisam mogla vjerovati da mi se to dogodilo. Meni je to kao hollywoodska priča. A čula sam i komentare "Što ona piše? To su bljuvotine." Ali doživjela sam prije mjesec i pol na sajmu knjiga koji je organizirala Gradska knjižnica "Juraj Šižgorić" da mi je prišla gospođa, kupila sve moje knjige i tražila da se na njih potpišem. U životu uvijek imate trenutke kada se oduševite, a nekada je "ajme majko"! U ovoj krizi s koronom sve je poskupjelo, osim knjiga – primjećuje Ana.
– Želja mi je uvijek bila da budem pisac. Ali, ide teško, mukotrpno i sporo. Uvijek kažem, ništa nije nemoguće. Postoje samo ljudi koji su prerano odustali, ali ja neću. I dalje ću se truditi i raditi. Naprosto, imam nervozu u sebi kad imam neku priču i to naprosto moram izbaciti vani. Nastavljam dalje s bajkama i slikovnicama. Sada je na ilustraciji slikovnica "Mome didu". Imala sam lijepo djetinjstvo zahvaljujući i babi i didu. Smatram da mi je dužnost odužiti se tim ljudima koji su mi omogućili divno djetinjstvo. U "Pričama za Vinka" ima i jedna kratka "Moja baba". Nadam se da će slikovnica "Mome didu", topla priča o odnosu djevojčice i djeda, napisana na lokalnom govoru, biti gotova do iduće godine – zaključila je Ana.