Dragan Velikić slobodni je književnik, bogate biografije i bibliografije, po mnogima i najznačajniji srpski pisac nagrađivan prestižnim nagradama, uključujući i Srednjoeuropsku nagradu za književnost i Nagradu grada Budimpešte.
Njegovi su romani prevedeni na 18 europskih jezika, najviše na njemački i mađarski, ali i na arapski i farsi. Nije član nijedne stranke, ali je neko vrijeme bio veleposlanik Srbije u Austriji (2005.-2009.). O politici ili onomu što je od nje u Srbiji ostalo, promišljao je i pisao i u kolumnama u Ninu, Vremenu, Danasu...
Oštar je kritičar srpske vlasti koja, kaže, zemlju vodi "u nigdje", jer je, kako ističe, "Miloševićevo ludilo bilo konvencionalno, a Alekovo (Aleksandar Vučić, op. a.) je radioaktivno".
Velikić je rođen u Beogradu, ali je djetinjstvo i mladost proveo u Puli. Ta su dva grada upisana u mnoge njegove romane. Među ostalim i u romanu "Astragan", koji je Velikić objavio 1991. godine u slavnoj Hit biblioteci Zlatka Crnkovića, a ove godine, tri desetljeća poslije, zagrebačka "Menadar Medija" Branka Čegeca izdala je reprint. Bio je to i povod gostovanju Velikića na Škurama – Šibenskim književnim urama, međunarodnom festivalu suvremene književnosti koji je od 9. do 11. rujna prvi put održan u Šibeniku.
Velikić je, međutim, u ovom gradu drugi put. Prvi prije pet godina, slučajno i nakratko, ali s obećanjem samom sebi da mora ponovno doći. Sa Škurama sve se poklopilo: povratak u Šibenik, melodiozno i gotovo intimističko ime festivala, kojemu želi da opstane i raste i koji ga raduje jer je dio njegova prvog izdanja. Naposljetku, i lijepo vrijeme!
- Šibenik mi se ne udvara, a ja volim romaniku i tu jednostavnost. Odrastao sam na kraju krajeva u Puli, to je milje u kojem se jako dobro osjećam. Živio sam u i Berlinu i ti široki planovi, bulevari - tu se ne osjećam dobro. Volim te tijesne ulice, to je taj kod koji sam ponio gdje sam odrastao. Kupio sam već vodič i plan grada, iako volim grad otkrivati bez vodiča, a kasnije rekapituliram gdje sam sve bio.
Sudjelovali ste na mnogim književnim festivalima, često i u Hrvatskoj. Nakon zagrebačkog Festivala svjetske književnosti, evo vas i na Škurama.
- Ono u čemu imam kontinuitet je pulski Sajam knjiga. Jako mi je drago što sam otvorio jubilarni 25. prije dvije godine. Pula je grad koji sam i kroz literaturu, koja je i prevedena, neću reći proslavio, ali je ipak to meni jedan amblem, a i ja sam dio nečega tom gradu.
Izuzetno mi je važno kada su se moje knjige počele objavljivati u Hrvatskoj, iako sam svoju drugu knjigu "Astragan" objavio još u prestižnoj biblioteci Hit kada je to bila jedna država. Kod hrvatskih izdavača imam objavljenih devet knjiga, paralelno i u Srbiji.
Mnogi značajni pisci, kako srpski, tako hrvatski, imaju svoje izdavače u obje zemlje, i to dobro ide. Knjige bi bile preskupe da se uvoze. U Hrvatskoj su inače skupe.
Moj izdavač u Srbiji, "Laguna", ima meki uvez i knjige koštaju 7 ili 8 eura. "Astragan" koji je lani preizdan u Srbiji je 7 eura, a u Meandru kod Čegeca, istina tvrdi uvez, 160 kuna, oko 20 eura. Kada bi politička situacija u Srbiji bila kao što su nam literatura i vino, bili bismo sretnija i zadovoljnija zemlja.
Vratimo se još malo na književne festivale. Koliko su važni za pisce i knjigu uopće?
- Sajmovi i festivali književnosti su važni, jer je to prilika za širu publiku koja nema naviku da redovito traži knjigu i čita. Beogradski sajam knjiga, koji se održava krajem listopada i traje deset dana, praznik je knjige. Knjiga i u kući nepismenih ima težinu i to nije mistifikacija.
Knjiga i kao eksponat radi i kod nepismenog. Ona je uvjet za određeni kulturološki napredak. Veoma je bitno da postoji deset dana u godini kada je knjiga važna. To je poruka.
U svakom slučaju festivali imaju smisla, na kraju oni su dio kulturne ponude nekog grada, a kultura je ono po čemu se narodi razliku. Svi imaju "Zaru" i "dm", ali kultura je posebnost i ono najvrjednije.
Dugo sam živio u Austriji. Njihov budžet za kulturu veći je od vojnog. Nije to slučajno, shvaćaju oni da je kultura izuzetna važna. Što bi ljudi bez kulture?
Danas postoji banalizacija svega. To je fast food koji ne postoji samo u prehrani. To je sve što je jednostavno, brzo i bez razmišljanja. Fast food imate u literaturi, zabavnoj muzici, slikarstvu... To je zapravo zamjena za pravu hranu.
Naravno, nijedna umjetnost ne sastoji se samo od remek- djela. Ona su svuda rijetkost.
Možda bi u taj fast food u današnje digitalno doba mogla ući i enciklopedija svih enciklopedija – Wikipedija, a tamo piše da ste vi hrvatski i srpski pisac?
- Ne odbijam to, jer tamo gdje odrastate dobijete određene mentalne koordinate. Odrastao sam i faktički progovorio na ijekavici. Vezan sam za Pulu, jer sam tamo proveo djetinjstvo i mladost i s tim sam gradom ostao u vezi, on je moj trezor, neka moja posebnost.
Svoju sam literaturu stvorio pišući i o tom gradu, smještajući tu svoje likove i radnju. Moj prvi roman "Via Pula" bio je pokušaj da grad obuhvatim ne samo kroz priče i junake, nego i kroz povijest, arhitekturu, botaniku... "Via Pula" je napisana na srpskom standardu, ali sam koristio i hrvatske konstrukcije, moja je mobilnost u jeziku tako veća.
Zrcalo i ogledalo isti su pojam, ali kada kažete zrcalo, to je iskričavo, ogledalo ima jednu zaobljenost. Upravo tu knjigu htio sam čuti i na hrvatskom i taj sam prijevod sam napravio s prijateljicom i povjesničarkom umjetnosti Paolom Orlić. To je hrvatski koji se govorio 60-ih i 70-ih. Koristili smo i dijalekt, ali smo gledali da knjiga bude razumljiva, recimo, i Varaždincu. Napisao sam i uvodnu bilješku, zašto je knjiga na hrvatskom, koja je očito bila češnjak za vampire.
Ljudi kojima literatura ništa ne znači to iskorištavaju samo da bi vas stavili u politički kontekst. Nemam namjeru svoje knjige pisati na hrvatskom, jer Hrvati razumiju srpski, kao i Srbi hrvatski, ali "Via Pula" je nešto posebno.
- Roman "Astragan" sada, kada je nakon 30 godina ponovno objavljen, dobiva opet neki novi život. Kako kao pisac gledate na svoja već napisana djela, vraćate li im se, čitate li ih ponovo, biste li ih mijenjali...?
- "Astragan" je izišao u lipnju 1991., a onda je krenuo rat, Vukovar... O toj je knjizi bilo jako puno prikaza i u Hrvatskoj i u BiH i u Srbiji, a knjige nije bilo u knjižarama.
Samo je jedna kritika bila nepovoljna, ne prema meni kao piscu, nego se politiziralo oko nečega čega nema u knjizi. Najveći kompliment za knjigu je da bude povod da se napiše odličan tekst. Ne mora on biti afirmativan, nego povod da kritičaru dade adrenalin, da ga knjiga povuče.
Kao pisca raduje me što ne postoji konsenzus o mojoj najboljoj knjizi. Neki misle da je to moj kraći roman "Hamsin 51", izišao 1993., a moji posljednji romani "Islednik", "Ruski prozor", "Severni zid" imali su veliki odjek i prijevode, ali nema konsenzusa. Meni je to drago.
To je isto kao da imate petero djece, a svi hvale jedno. Žao vam je, jer volite sve... Roman "Islednik" dobio je Ninovu nagradu i prodan je u 50.000 primjeraka, što je fantazija. Ali, meni je najdraži "Bonavia".
Ne vraćam se svojim knjigama, jedino kada surađujem s prevodiocima. Onoga trenutka kada je knjiga objavljena, više ne pripada piscu. Ona ima svoj život i sama se brani. Govori sama za sebe ili ne govori.
Često ističete kako su Pula i Beograd dva grada koja su vas odredila. Na koji način?
- Postoje zapravo četiri grada koja su prisutna u mojoj literaturi: Pula i Beograd te Beč i Budimpešta, u kojoj sam stjecajem okolnosti proveo dvije godine.
"Ruski prozor" se odvija dobrim dijelom u Budimpešti. Mislim da sam i najprevođeniji srpski pisac u Mađarskoj. Imam izuzetnog prevoditelja Antala Boganara koji je korigirao i neke materijalne greške, koje bi malo tko primijetio, na čemu sam mu vrlo zahvalan. Uvijek kažem da je prijevod najdublja lektura knjige.
Zašto vas u romanima toliko privlači povijest, ona velika i ona mala, tzv. povijest svakodnevice?
- Da nisam pisac, bio bih povjesničar. Jako me privlači historiografija i to nije poza. To nisu samo datumi, to su epohe koje su najbolje sačuvane u književnim djelima. Eto, tko čita Krležu on se kreće Zagrebom kojeg više nema.
Isti slučaj: Italo Svevo - Trst, James Joyce - Dublin... Velika povijest su ratovi, primirja, proglasi, broj poginulih, osvajanja, ali mala povijest je svakodnevni životi ljudi koji su najčešće bili statisti u određenim događajima.
Uvijek me to zanimalo: eto, mi smo sada u Šibeniku, pa kako je izgledala svakodnevica prije 300, 400 godina... Danas dan počinjemo espressom i novinama, a kako bi tada počeo dan? Pravi historičar uvijek zna kontekst u kojem se nešto događalo, a ne da se s ovom pameću govori kako je bilo prije.
Povijest se piše kada su završeni događaji i sve ispada nekako logično. A nije, u trenutku kada se nešto događalo, subjekti pojma nisu imali što je to.
Naravno da povijest pišu pobjednici, ali kada prođe neko vrijeme vraćamo se crnim točkama pobjednika. Kao pisac i kolumnist koji sebi pokušava objasniti što se događa, borim se protiv stereotipa.
Nesmiljen ste kritičar vlasti u Srbiji. Je li to i vaša obaveza kao pisca?
- To što se u Srbiji događa više nije politika. To je otimačina, korupcija...
To je privatna država gdje su institucije potpuno ukinute i to se više ne pokušava ni prikriti. Recimo, državna tužiteljica Zagorka Dolovac, ja kažem Gospa iz Međugorja je vidljivija, češće se pojavljuje, nego ona, a teče joj drugi ili treći mandat, više ni ne znam.
Tu je toliko skandala, jedan sustiže drugi, ali optužnice se ne dižu. Neki će reći, sada si u Hrvatskoj pa ne moraš to pričati. Kao nije patriotski.
Ali ja sam pravi patriot i svi ljudi koji kritički govore. Želim živjeti u uređenoj državi, ne tražim crni džip, nego točan i čist tramvaj, gradski prijevoz.
Moj posljednji roman "Adresa" u dobrom je dijelu i politički, jer ne mogu u prenesenom značenju govoriti o svakodnevici koja je takva kakva jest. U Srbiji se ništa ne radi transparentno. Ljude se drži u totalnom neznanju.
Danas u Srbiji ima puno manje neovisnih medija nego u Miloševićevo vrijeme. Apsurdno, ali točno. Dovoljno je da vidite tko je vojni ministar. Nije služio vojni rok kao mladić, da bi sada kao ministar bio samo 15 dana u vojsci, što mu se zapisalo kao vojni rok.
I dobio je čin pukovnika. Takva je kreatura uvreda obrazovanim generalima.
Sve što se u Srbiji događa spona je između države i kriminala i sve je umreženo. Ljudi su u totalnoj anesteziji. Beograd je nešto drugo, ali zamislite nekoga tko živi na jugu Srbije. Ako taj kupi Nin ili Vreme, on je sigurno obilježen. To su strašne stvari.
Ruski umjetnik napravi spomenik Stefanu Nemanji, ali je tajna koliko je koštao, iako je to novac poreznih obveznika. Znat će se, kažu, 2023. godine?
A zašto, kako može da se ne zna koliko je koštao taj spomenik koji totalno nema smisla na jednom mrtvom trgu ispred bivše željezničke stanice? To je družina razbojnička... Jedino što Vučića zanima su pljačka, korupcija. Mnogi ljudi u tomu sudjeluju: neki šute, neki se ograđuju...
Kakvi su to ljudi koji dopuštaju da ih vlast tretira kao marvu?
Ipak, Vučić je u nečemu uspio, za sve one koji ga podržavaju ukinuo je stid. Najgore je kada se ulica dogodi, tada se prošverca puno toga i samo se promijene dresovi. Naravno, uvijek postoji mogućnost da se glavni izvuku i da budu na nekim egzotičnim otocima.
