U osobi Milana Zoričića, kninskog arhitekta, slikara, također i voditelja Tango škole Knin zajedno s Jasnom Pokrajčić, bio je ujedinjen večerašnji iznimno zanimljiv program u Gradskoj knjižnici "Jurja Šižgorića" sačinjen od slikarstva, glazbe i plesnog pokreta.
Zoričić je prvo predstavio svoju sliku koja osvaja na prvi pogled "Bez naslova": narednih godinu dana to će i svojim izduženim formatom neobično djelo, kao jedini izložak resiti Galeriju Zid na katu Vitićeve ostakljene zgrade; potom je održao kratko predavanje o tangu, također svojoj velikoj strasti uza slikarstvo i arhitekturu, da bi na kraju večeri Jurica Jelić, glazbenik i multinstrumentalist iz Knina izveo recital mikrotonalne glazbe na električnoj solo gitari bez pragova i drevnom perzijskom žičanom glazbalu taru uz pratnju vlastite glazbe reproducirane s računala.
Sve je prikazano večeras bilo u neku ruku iznimno i neuobičajeno, barem za ovdašnja poimanja. Počev od slike, preko tanga koji nam je možda egzotičan jednako kao i mikrotonalna glazba koja glazbenu ljestvicu dijeli na manje ili pak više tonova nego što ih je u zapadnjačkoj oktavi. Zato i ne čudi što je Jurica Jelić poznatiji u Velikoj Britaniji i Iranu, nego u nas.
Slika "Bez naslova" izrađena je u tehnici fresco strappato, kakva se ne uči na likovnim akademijama ili na vrlo rijetkim, a Zoričić ju je savladao radeći za jednu konzervatorsku tvrtku tijekom osam godina boravka u Italiji, kada je počeo učiti i tango. Koriste se jednaki pigmenti kao pri izradi drevnih antičkih fresaka, ili velebnih radova starih majstora poput Michelangela i to tako da se motiv prvo naslika na zidu potom kompliciranim postupkom prebacuje na platno.
-Tehnika je dakle, potpuno ista, i privukla me je zato što sam jedino s njom uspio postići što sam želio koristeći te divne, prastare pigmente. U Italiju sam zapravo i otišao prije 20-tak godina ne bih li savladao fresco strappato, no ova slika iz 2008. za mene je značajna jer sam na njoj napravio pomak napuštajući ranije slikanje hiperrealističke strukture kamena, tako da se motiv polako gubi u prostor. To me je smatram, definitivno gurnulo naprijed u slikarskom izričaju, obrazlaže Zoričić.
Kaže da se s tangom zarazio u Milanu, u tom talijanskom razdoblju. Čak je osam godina pohađao plesnu školu i kada se vratio u Hrvatsku, nije mu preostalo ništa drugo nego otvoriti vlastitu školu.
Doduše, trpko se nasmijao na upit kakav je interes za tango u Kninu, no kazao je da se on i Jasna Pokrajčić trude u popularizaciji toga sjajnog plesa. Iznenađujuće, bilo je govori, dosta mladih ljudi, no kada dođe vrijeme studija, tada se rasprše. Tango je cjeloživotno učenje, nakon deset godina vidiš da si tek na početku, no danas bi ljudi sve preko noći što je kod tanga nemoguće.
-Ako to sebi može priuštiti, čovjek bi se trebao baviti lijepim stvarima: slikarstvom, arhitekturom, dizajnom, plesom, glazbom...-objasnio je Zoričić svoj životni credo. Eto i objašnjenja kako su se večeras u knjižnici povezala i prožela tri umjetnička oblika.
