StoryEditorOCM
KnjigeFantastično otkriće

Pronašla posljednje, nikad objavljeno Brešanovo djelo: genijalni Šibenčanin napravio je mjuzikl nakon razgovora s Tončijem Huljićem!?

Piše Marija Lončar
16. siječnja 2022. - 11:38

Jesu li Ivo Brešan i Tonči Huljić bili nesuđeni suradnici? Je li do sada nepoznata drama "Republika Rosamaris", zamišljena kao mjuzikl, nastala upravo kao rezultat razgovora s Huljićem? Zašto je Brešan napisao roman "Venera i Proleter" i zašto nikada nije objavljen?

Te i još puno drugih vrijednih saznanja, o kojima se ništa nije znalo ni pet godina od Brešanove smrti, koliko se navršilo 3. siječnja ove godine, otkrila je Grozdana Cvitan, a nepoznata djela vjerojatno i prva pročitala. Novinarka i književnica, dugogodišnja urednica u zagrebačkoj nakladničkoj kući AGM, koja je usput rečeno objavila i kapitalnu knjigu Milivoja Zenića "Stari Šibenik: Kalama, skalama i butama", Zatonka, Šibenčanka i Zagrepčanka u jednom, mjesecima je kopala po Brešanovoj ostavštini.

Povod je bio prigodničarski i vezan za dio postava memorijalne Brešanove sobe. No, pronađeni rukopisi i pisma, nepoznata i neobjavljena djela, Cvitan su potaknuli da napiše i knjigu "Trajni sukob s Nečastivim: Ivo Brešan", koja će u izdanju šibenskog HNK, biti objavljena i predstavljena krajem mjeseca u povodu Dana kazališta.

image
Korice knjige o Brešanu: na naslovnici je slika uglednog hrvatskog slikara i akademika Zlatka Kesera, a knjigu je grafički dizajnirao Ante Filipović Grčić
Ante Filipovic Grčić

Grozdana, vama je izgleda suđeno da "sređujete" šibenski teatar. Bavili ste se njegovom povijesti još kao studentica, napravili ste s ilustratorom Danijelom Srdarevim veliku monografiju MDF-a, a nakon što ste istraživali repertoar kazališta u povodu njegove 150. godišnjice, lani ste se "dohvatili" i Brešana.
– Vjerojatno svakog čovjeka u životu prate neke teme. Kad ste većinu života novinarka ili urednica, kao što je sa mnom slučaj, malo je tema s kojima se iz različitih razloga ne sretnete. Ali među tim temama s vremenom se iskristaliziraju one kojima ste skloniji.

Danas, nakon što je moj službeni radni vijek prošao, sigurno je da je jedna od tih "mojih" trajnih tema kazališni život u Šibeniku, o kojoj sam prve tekstove objavila davnih dana u Kronici JAZU-a/HAZU-a, kad se veliki projekt "Repertoar hrvatskih kazališta" tek stvarao i u kojem sam sudjelovala u prve tri knjige. Moja istraživanja za novu monografiju šibenskog HNK-a još traju i nadam se da će prva knjiga, koja obuhvaća razdoblje od 1870. do ukinuća profesionalnog Narodnog kazališta početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, naslovljena "Dug put do opravdanja imena", biti vani do ljeta.

U drugoj, "Festival za odrastanje", bi se našli Centar za kulturu, MDF i poluprofesionalno kazalište kraja druge polovice prošlog stoljeća do onog što se događa danas. Sedamdesetak kartica iz tih materijala objavljujem u prošlom i novom broju Osvita šibenske Matice hrvatske, a o ulozi nekih ljudi, posebice Jakše Fiamenga, sudjelovala sam na zadnjim Danima Ranka Marinkovića u Komiži, jedan bosanskohercegovački časopis zamolio me za temu o nazočnosti bosanskohercegovačkih kazališta u šibenskom kazalištu i na MDF-u… Kad imate uvid u sve, lako je izlučiti neke posebne teme.

Uglavnom, usred tog posla zamoljena sam da nakratko "stanem" s monografijom kako bih sudjelovala u tekstualnom oblikovanju Brešanove sobe. Bio je to jedan od onih "navrat, nanos" angažmana, jer netko drugi nije obavio dogovoren posao. Kako se takvim poslom nisam nikad bavila, a ni Hrvatska ne vrvi muzejima posvećenim piscima, dugo sam se mučila sa strukturiranjem materijala u kojem bi, kako su u kazalištu očekivali, bili tekstovi koji mogu poslužiti srednjoškolcima, ali i reći nešto o ostavštini koju je Vinko Brešan ostavio gradu Šibeniku, iz čega je nastala Soba, i koji se sad obrađuje u šibenskom Državnom arhivu. Od mene se očekivalo da strukturiram kartice koje će na način starih knjižnica govoriti osnovne podatke o djelu, ali i nešto što bi bio uobličen životopis. Danas mogu reći da sam proteklih pola godine živjela Brešana i njegovo djelo.

image
Nikolina Vuković Stipaničev/Cropix

Otkud onda ideja o knjizi?
– Pročitala sam brdo literature da bih shvatila da nema odrednice po kojoj se Brešanova djela mogu dosljedno sistematizirati: ako krenete s prvim objavljivanjima, kamo s djelima koja su postavljena na sceni, a nisu nikad objavljena? Ako pođete od postavljanja na sceni, što s onim djelima koja su postavljena u kazalištima, a nikad objavljena? Što s onima koja sam pronašla u ostavštini, a nisu ni objavljena ni postavljana na sceni? Nakon bezbroj takvih i sličnih pitanja pokušala sam napraviti nešto što bi bio sadržaj i slijedio put objavljivanja. Prvo što se iz toga dalo iščitati jest činjenica da su devedesete bile prijelomne: u njima Brešan napušta dramsko stvaralaštvo i sasvim se okreće prozi – romanima i pripovijetkama.

Da nije bilo sina Vinka i njegovih filmova, napustio bi i pisanje scenarija. Tada je izrekao poznatu rečenicu, da više ne bi pisao scenarije ni da mu posao ponudi Miloš Forman. Nije više želio tolerirati stalne redateljske intervencije u scenariju. U pismu jednom od svojih prevoditelja na talijanski, pišući o filmu "Hamlet u Mrduši" u režiji Krste Papića, razvidno je da se nikad nije pomirio s činjenicom što je Papić inzistirao na uvođenju oca Joce Škokića (koji u predstavi igra Hamleta) u film, jer tog oca u predstavi nema.

Uglavnom, podaci su se gomilali, sudbina Mrduše, a time i njezina autora počela je sličiti na kriminalistički roman i bilo mi je jasno da toliko toga mogu uobličiti samo u knjizi. Naravno, bila sam svjesna činjenice da sam jedna od prvih osoba koje to sve imaju u rukama, a oni rijetki koji su to mogli pročitati i prije mene, koliko znam neki su to i "prolistali", nisu baš prepoznali što imaju u rukama. Ne bih ni ja da nisam od početka od same sebe zahtijevala sistematičnost. Na kraju je knjigu prozračno, pregledno i s puno mjere uobličio Ante Filipović Grčić, a autor naslovnice je Zlatko Keser. Završivši knjigu iz nje sam izlučila kartice o kojima smo se dogovarali na početku.

Koje spoznaje o Brešanu donosi vaša knjiga? Jeste li pronašli kakav tajni rukopis, neobjavljeno djelo...?
– Pronašla sam nikad objavljenu i nikad igranu dramu "Čovječja ribica", koja je napisana na samom Brešanovu početku, čak prije prvoobjavljene "Četiri podzemne rijeke". Zasad nisam pronašla dramu "Sofist" koju je spominjao u nekoliko intervjua i anketi za novosadsku Scenu, a u jednom eseju čak je ispričao i njezin sadržaj. Kad je u pitanju broj drama, Vinko mi je rekao da se u oporuci spominje broj 26. Nađe li se "Sofist", broj bi bio 27. Nadam se da je nije uništio.

Kao posljednje dramsko djelo, pod kraj života napisao je otočnu farsu "Republika Rosamaris" koja je zamišljena kao mjuzikl i vjerojatno je plod razgovora s Tončijem Huljićem. U tekstu je na desetak mjesta naslovima označeno gdje bi došli songovi. Vrlo duhovito i aktualno djelo koje se odnosi na rasprodaju obale, posebice otoka. Najzanimljivije neobjavljeno djelo roman je "Venera i Proleter", koji ima manje veze s istoimenom objavljenom pripovijetkom, nego s nekim objavljenim romanima.

Čini mi se kao bunar iz kojeg je Brešan ponekad crpio scene ili dijaloge i ma što se još našlo, ako se pronađe, teško da će biti tako zanimljivo kao to djelo. Kad je Brešan u pitanju, često se govori o intertekstualnosti u odnosu na neka starija velika djela majstora riječi (Shakespeare, Goethe, Racine…), ali nakon "Venere i Proletera" moguće je govoriti o intertekstualnosti Brešana prema Brešanu. To djelo studijski već obrađuje jedna sveučilišna znanstvenica. Mislim da bi bilo važno da ga se objavi što prije, kao i da se na sceni realizira "Republika Rosamaris".

image
Grozdana Cvitan, autorica knjige 'Trajni sukob s Nečastivim: Ivo Brešan', do novih saznanja o Brešanu naišla je kopajući po piščevojh ostavštini
Nikolina Vuković Stipaničev/Cropix

Sve ste to otkrili kopajući po arhivu i Brešanovoj ostavštini? Ponovno čitali njegova djela? Sanjali ga?
– Hahaha… Sanjala baš nisam, a i da jesam – od rata ne pamtim snove. Sve to što ste nabrojili, a bilo je i ljudi koji su se javljali pokušavajući mi pomoći, jer su čuli da pišem tu knjigu. Zahvaljujući takvima dobila sam neke intervjue i osvrte iz novina koje su ljudi čuvali doma, jer su čuvali i čuvaju razne tekstove koji se odnose na slavne sugrađane… Iščitala sam i to i predala u šibenski Arhiv. Profesora sam znala iz gimnazije, predavao mi je filozofiju i sigurno je uvelike utjecao na moj izbor filozofije kao jednog od studijskih predmeta. Pratila sam njegove presice na MDF-u koje su nas sve razveseljavale. Kao novinarka radila sam nekoliko velikih razgovora s njim za Vijenac i Zarez, prikazivala njegove knjige.

Nakon osvrta na trilogiju "Astaroth", "Država Božja 2053." i "Vražja utroba", nazvao me i zahvalio jer je opet bilo razdoblje njegova prešućivanja. Kako ja o tome nikad nisam vodila previše računa, pišući ono što me izazivalo, bila sam začuđena. Sjećam se da je tada rekao: "Opet mi je kao poslije 1971. Svi me prešućuju". Međutim, ako ćemo precizno, problem nije bio samo u prešućivanju nego i u sistematskom napadanju. Bilo je kritičara koji kao da su bili zaduženi da ga napadaju trajno, kao primjerice novine Oko ili Anatolij Kudrjavcev, ali takvi nikad nisu htjeli ući u polemiku s Brešanom. Kasnije su se takvi glasovi javljali i iz Crkve. Nitko nije htio shvatiti simbole i metafore u kojima je pisao.

Moćni neprijatelji

Koliko vaše spoznaje bacaju novo svjetlo na dosadašnju percepciju Brešana?
– Zna se da se Brešan teško "dokopao" kazališne scene dok je bio još nepoznat i da mu je "Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja" priskrbila brojne štovatelje od Brightona do Tallinna i od Hamburga do Bitole, ali i mnoge neprijatelje. Problem je bio što su neprijatelji bili moćni, bili su to ljudi u vlasti i nakon "Mrduše" njihova opsesija bila je zabraniti izlazak na scenu mortaliteta u sedam slika "Nečastivi na Filozofskom fakultetu".

To je išlo toliko daleko da su i neke ljudske sudbine mijenjale tijek: Vjeran Zuppa dao je ostavku na mjesto direktora Teatra ITD 1976. da bi spasio daljnje prikazivanje "Mrduše" i opstanak Teatra ITD, Savjet teatra dao je kolektivnu ostavku 1973., o čemu svjedoči Čedo Prica Plitvički, predsjednik Savjeta, zbog atmosfere u kojoj se ansambl "Nečastivog" toliko prestrašio da je takoreći na generalnoj probi donio odluku da neće igrati predstavu, o čemu je kasnije govorio član ansambla Pero Kvrgić.

Istodobno i časopis Prolog morao je odustati od dogovorenog objavljivanja. Slikar Maksim Krstulović smijenjen je s mjesta odgovornog urednika splitskog Vidika jer je inzistirao na objavljivanju "Nečastivog". Iako je Brešan povukao rukopis da Maksim ne bi imao problema – nije pomoglo. Uostalom, tri mjeseca nakon toga UDBA je ubila Krstulovića u Londonu, a iz pisama Brešanu razvidno je da osjeća kakva ga sudbina čeka.

Naravno, nije ubijen ni zbog Brešana ni zbog "Nečastivog", oni su bili samo jedna recka na njegovu disidentstvu. Kao sin revolucionara Vicka Krstulovića, a Vicko je u rat poveo cijelu obitelj u strahu od odmazde, i svojih izvornih ljevičarskih stajališta bio je nepoželjan vlastodršcima. Iako je "Nečastivi" objavljen 1975. u Prologu, zahvaljujući jednom manevru Ive Družića, sljedeća Brešanova drama koja se našla na sceni bila je groteska "Smrt predsjednika kućnog savjeta" zahvaljujući činjenici da je direktor GDK "Gavella" postao Krešimir Zidarić, čija su "široka leđa" to očito mogla podnijeti.

Kad su u splitskom HNK-u 1986. postavljali "Nečastivog" tražili su od autora izmjene pa je predstava igrana pod naslovom "Nečastivi na gimnaziji u gradiću N". Po čemu je to Nečastivi u gimnaziji manje nečastiv od onog na Filozofskom fakultetu? Međutim, Brešana je u to vrijeme spašavala činjenica da je već bio preveden i objavljivan vani, a vlast nije htjela disidenta tipa Solženjicin. Zato je skoro cijelo desetljeće slika o Brešanu bila stvarana kao slika o piscu jedne izvedene drame upitne vrijednosti.

Jesu li i nakon ovoga do čega ste došli, i dalje ostale nejasnoće i rupe u Brešanovu životu i djelu?
– Naravno. I to goleme. Ponekad sam bila sretna kad sam samo mogla postaviti pitanje o nekom problemu. Neke teme svjesno nisam ni htjela otvarati. Možda jednom hoću, bude li vremena… Vjerujem da će doći neki mladi ljudi koji će se time pozabaviti. Uostalom, neka djela nisu nikad izvedena u Hrvatskoj pa nisu doživjela ni bilo kakvu recepciju, neki romani su prešućeni. S jedne strane, bio je preblizu stvarnosti, a s druge, kako reče Igor Mrduljaš, živio je u okolišu koji nije treperio "od sreće slušajući istinu o sebi".

image
Nikolina Vuković Stipaničev/Cropix

Provinciju je sam izabrao

Što vaša knjiga otkriva novo o Brešanovu životu? Živeći u provinciji, bio je daleko od očiju svih zagrebačkih književnih krugova, a i sam je znao reći da je njegov život običan. Vi, pak, smatrate da je njegov život bio avantura.

– Provinciju je Brešan sam izabrao jer je ona bila njegova inspiracija. A Zagreb ga je volio. U Zagrebu ga nisu voljeli samo oni koji su se prepoznali u njegovim djelima. Uostalom, nadam se da ćete pročitati u knjizi kako je odbijen u šibenskom kazalištu ili u riječkom Kamovu. Ali iz svega što sam ispričala jasno je da je ponekad živjeti te godine Brešanu zasigurno bilo kao progonjenom liku u kriminalističkom romanu.

On je u autobiografiji napisao da je njegov život sasvim običan, ali nakon Zuppina službenog poziva da 20. veljače 1971. dođe u Teatar ITD na čitače probe i sastanak s redateljem Violićem za njega počinje avantura koju nije bilo lako nositi ni njemu, a ni njegovoj obitelji. Osobna avantura Brešanu počinje padom Hrvatskog proljeća. Iako "Mrduša" nije imala veze s temom proljećara, ona se uspjela pojaviti zahvaljujući izvjesnom liberalizmu tog vremena. A kad se sve promijenilo, problem je bio i samo se isticati. Ni vani mu nije bilo lako. U vrijeme ratnog stanja u Poljskoj on je skinut s 14 pozornica dok to stanje nije ukinuto. U Sofiji je "Mrduša" igrana pet godina, a o tome je izišla samo jedna kritika koja je govorila o scenografiji u predstavi. Mukom su novinari i kritičari čuvali predstavu od zabrane.

Vrijeme za nove interpretacije

Volite li vi čitati Brešana i što smatrate njegovim najznačajnijim ostvarenjem?

– "Mrdušu" u Teatru ITD sam vidjela najmanje deset puta, "Arheološka iskapanja kod sela Dilj" na Bribirskoj glavici sigurno je jedno od najzanimljivijih iskustava ambijentalnog kazališta u životu, "Julije Cezar" je blistava drama koju nisam uspjela vidjeti na sceni, kao ni "Potopljena zvona"… Mislim da je sazrelo vrijeme za nove interpretacije Brešanovih drama s vrhunskim redateljima koji imaju što reći, koji znaju pročitati Brešana… Volim romanesknu trilogiju, a trenutno sam zanesena tim "bunarom" Brešanova iskoraka koji mislim da sam prepoznala u romanu "Venera i Proleter". Da me pitate sutra, možda bih govorila o "Hidrocentrali u Suhom Dolu" ili "Svečanoj večeri u pogrebnom poduzeću", "Nihilistu" ili "Gnjidi". Napisao je golemo djelo, ali mi smo toga slabo svjesni.

25. studeni 2024 08:21