Početkom prošloga stoljeća oni su odlazili u Amerike u mučnu potragu za kruhom, a one, bijele udovice, ostajale na otoku boreći se poput Amazonki za opstanak u tom izoliranom mikrosvijetu.
Oni su upoznavali svijet, stjecali nove navike, iskustva i svjetonazore, one ostajale zakopane u otočnoj kukuljici, ne mijenjajući se... - govori to Davorka Vukov Colić, autorica friško objavljenog romana “Draga Ulija” s podnaslovom “Ljubavna pisma s Otoka”, sažimajući u tih nekoliko rečenica temu kojom se bavila i koja ju je nadahnula, ili bi bilo bolje reći natjerala da napiše knjigu.
Otok je Zlarin, što Vukov Colić i navodi u uvodu, ali ga u romanu izrijekom ne spominje. Jer, sudbina žena koje ostaju same na otoku u siromaštvu, na rubu gladi, s djecom ili bez njih, dok im muževi odlaze daleko preko oceana, nije bio usud samo tog šibenskog otoka. Bijele udovice imali su i drugi hrvatski školji, pa zato u knjizi Zlarin postaje Otok.
Davorka Vukov Colić cijeli je svoj radni vijek provela u novinarstvu, a pisati je nastavila i u mirovini. Među ostalim, radila je za Vjesnik, Start, Studio, bila kolumnistica Slobodne Dalmacije, glavna urednica časopisa Svijet, pisala i uređivala Vijenac i Zarez...
Zlarinske priče slušala je i upijala od djetinjstva, gdje je iz Zagreba, u kojem je odrasla i školovala se, dolazila na ljetovanje. Na tom se šibenskom otoku s 15 i pol godina zagledala u domaćeg momka koji joj je kasnije postao suprug - Dražena Vukova Colića, uglednog novinara, kasnije i diplomata. Život u inozemstvu, gdje je pratila supruga na njegovim veleposlaničkim dužnosti, rezultirao je publicističkim izdanjem “Alles Walzer: tajne diplomatske kuhinje” (2017.).
Roman “Draga Ulija”, zasnovan na istinitim događajima i stvarnim osobama kojima su imena u knjizi izmijenjena, osim glavnoj junakinji Uliji, dijelom i zbog jasne asocijacije na slavnu Shakespeareovu Juliju, svoje će prvo predstavljanje imati na Zlarinu, u srijedu 9. kolovoza.
- U dvorištu kuće u koju sam dolazila u djetinjstvu bila je i kuma Marija od koje sam slušala priče o bijelim udovicama. To su bile šezdesete godine prošlog stoljeća kada su još uvijek bile žive te žene, u to vrijeme već crne udovice.
Nevjerojatno je da su mnoge od tih žena, koliko god su imale težak život, nadživjele svoje muževe – počinje naš razgovor Davorka Vukov Colić dok u jednom šibenskom kafiću uz obalu, netom što je autobusom stigla iz Zagreba, čeka brod za Zlarin.
U moru priča koje je čula, jedna je bila posebno dojmljiva.
Sukob svjetova
- To je priča o njemu, Ante sam ga nazvala, koji je u New Yorku postao glavni konobar u hotelu “Waldorf Astoria”. To je bio najelegantniji hotel na svijetu, gdje je služio mladog senatora Kennedyja, Marlene Dietrich... Govorio je da “Marlene Dietrich ima dobre noge, ali da njegova Ulija ima bolje”.
Ona je ostala na otoku i takva kakva jest nije došla ni do betule da je netko posluži. Kada se on vratio iz Amerike, možete misliti taj sukob svjetova. Prvi put vratio se kada je prvo dijete imalo godinu i pol, a drugo bilo u trbuhu. Drugi je put došao kada je drugo dijete imalo 20 i nešto godina.
Bio je veliki gospodin, u Zlarinu su ga zvali Ante Balerina zbog njegovih elegantnih pokreta koje je imao kao konobar. Uvijek je tu morala biti košulja, večera točno u 18.30 sati. Kad se vratio, Uliju smo prestali viđati. Očito su imali problema u komunikaciji.
Ona je zalegla u krevet i čitala ljubiće skoro 10 godina. Samo je čitala, a kada je on umro, digla se iz kreveta kao da ništa nije bilo. Vratila se u aleju murvi na svoju klupu i sa svim bivšim bijelim, tada već crnim udovicama gledala svijet oko sebe dok nije nakon nekoliko godina oboljela i umrla – pripovijeda Vukov Colić.
Zlarinski muškarci, kaže, uglavnom su odlazili u SAD i Argentinu. U knjizi prati sudbinu nekoliko parova kroz više generacija od početka 20. stoljeća do 70-ih godina, a romanu od dvjestotinjak stranica kumovala je priča o Uliji i njezinu mužu u “Waldorf Astoriji”.
Napisala ju je na kojih desetak kartica, ali je brzo shvatila kako tako veliku priču ne može potrošiti na tako malo kartica. Tako je prije dvije godine, skupljajući građu, napravila i intervjue s rođacima bijelih udovica.
- Budući da je roman zasnovan na stvarnim osobama i istinitim pričama, ali ispričanim na moj način, u tom je smislu vrlo dokumentaran. Neke situacije izmišljene su da bi knjiga bila prohodna i čitljiva.
Na primjer, žene su na jesen odlazile čuvati loze, jer su dolazili lopine s čamcima i krali grožđe. Noću bi ostajale pod nekim kućicama improviziranim, a ja sam formirala situaciju u kojoj sam njih četiri skupa smjestila jedne noći u tom kažunu.
One pričaju što su sve propustile i što će sve propustiti u životu, jer su one bile stalno u čekanju i život im je bio odgođen. Dok su razgovarale, došlo je nevrijeme i jednu od njih pogodio je grom, što je stvarno bila istina. Nije joj bilo ništa, a ona je govorila da ju je “prosvitlilo”!
Rad na knjizi, nastavlja Vukov Colić, značio je i proučavanje brojne građe, knjiga i publikacija, kako bi bio što realniji politički, društveni, pa i ekonomski kontekst u kojem su se odvijali životi bijelih udovica i njihovih muževa. Od velike pomoći bile su joj i knjiga Duška Deana “O ljudima moga otoka” i Darka Gulina o fašističkom konclogoru na Zlarinu.
Zanimljiv podatak pronašla je i u časopisu Šibenski glasnik koji navodi kako su tada na 52 žene dolazila tri muškarca, što slikovito potvrđuje koliko su zlarinske žene turobno i usamljeno živjele. Udane s muževima preko oceana brak su održavale tek pomoću rijetkih pisama, a neudane nisu uopće imale šanse naći muža!
Život nosi humor
No, i kada je najteže, život se pobrine barem za mrvicu humora.
- Muž kume Marije u Americi je našao drugu, Talijanku s kojom je želio biti. Na Zlarinu je uz ženu imao i dva sina i kad je bio pred penziju, došao je u Zlarin da sredi situaciju. Tada se nije dolazilo na pet-šest dana, nego na duže vrijeme.
S Talijankom se dogovorio da će se dopisivati, ali su se sinovi u dogovoru s majkom dosjetili da će njezina pisma skrivati. Do njih je, naime, došla vijest da otac ima drugu. Rekli su poštarici da će oni preuzimati pisma iz Amerike da se ne mora penjati na brdo do njihove kuće, što je poštarica sa zadovoljstvom prihvatila.
Tako pisma Talijanke nisu dolazila do oca. Čekao je i čekao, ali pisma nisu stizala. Pomislio je da ga je zaboravila i tako je ostao na Zlarinu, a s njim i njegova penzija, što je bilo vrlo važno – navodi Vukov Colić i dodaje kako i ova pomalo komična priča ima svoju tamniju stranu koja govori o nesmiljenom otočnom moralu i dvostrukim mjerilima: muškarac je i preko oceana mogao biti muškarac, a ako bi žena pokleknula pred iskušenjem, skupo bi to platila.
- Bilo je dosta žena koje su ostale usred ničega. Formalno su bile udane, ali im se muž nije vraćao. Nisu se mogle rastaviti i preudati, a ako bi našle nekog, bile su kurbe. A da ne govorimo o materijalnom statusu i da su se same morale snalaziti.
Doslovno su gladovale, naročito za vrijeme Prvog svjetskog rata. Zbog toga su djecu preko nekih humanitarnih organizacija slale u Liku i Slavoniju. Moj se svekar, govoreći o gladi koja je vladala, sjećao kako su na obali čekali da s broda bace ostatke iz kuhinje da mogu uloviti korijenje kupusa da se prehrane. I njega je majka dala u Slavoniju, gdje je bio devet godina - kaže autorica.
Iako su joj u fokusu sudbine žena, istodobno, podsjeća Vukov Colić, teče i muška strana priče o snalaženju u velikom svijetu.
- Najbogatiji Zlarinjanin, Alberto, imao je ženu Lenku. Njezina je sestra filozofkinja dr. Jelka Perić, kojoj kao i Uliji, u knjizi nisam promijenila ime. Porijeklom je iz bogate dubrovačke obitelji. Školovala se u Pragu i bila prva doktorica na češkom i splitska sufražetkinja.
Lenka se kao žena najbogatijeg Zlarinjanina tu zakopala i tu je došlo do tragedije. Alberto je bio užasan kockar. Unajmio je prekooceanski brod i sa svojom klapom gore-dolje plovio i kartao se. Izgubio je pola Zlarina, a to mi je ispričala njegova unuka - navodi Vukov Colić.
Druga generacija
U moru svakojakih sudbina, dodaje, osobito ju je dirnula druga generacija zlarinskih bijelih udovica.
- Ulijina snaha skinula je crnu suknju i odrezala kosu, ali se s otoka nije nikada maknula. Bila je žrtva i te Ulije koju je njegovala dok je bila u postelji i svoga zahtjevnog, ali važnog svekra koji je sve uzdržavao svojom penzijom i školovao unučad.
Kada je svekra i svekrvu spremila pod čemprese, razboljela se njezina sestra. A kada je i nju spremila pod čemprese, njegovala je bolesnu mater. I nju je spremila pod čemprese, a onda je i ona u 59. godini otišla pod čemprese.
Ivan i Iva su njezina djeca nazvana u romanu po kćeri Ulije i Ante koja je otišla u partizane i koju su, zajedno s njezinim momkom, četnici popa Đujića svirepo ubili: prvo silovali, a onda joj derali kožu i na ranu joj stavljali sol.
Iako “Dragoj Uliji” sada predstoji zlarinska, a na jesen i zagrebačka promocija, a tako i sud čitatelja, prve reakcije vrlo su dojmljive.
- Kada je moja prijateljica pročitala knjigu, rekla je: “To što pišeš je sudbina moje obitelji”, a ona je s Krka. Njezin pradjed je plovio na brodu “Carpathia”, spašavao jadnike s “Titanica”, onda otišao na dokove New Yorka i tamo zarađivao za kruh. Žena je kod kuće ostala s četvero djece i za vrijeme Prvog svjetskog rata svih četvero je morala dati u Slavoniju.
Kada sam objavila na Fejsu da je knjiga izišla, jedan prijatelj mi je rekao da to nije tema, nego životna temurina o ženama posebnog kova. On je s Paga – rekla je na kraju Davorka Vukov Colić, naglašavajući kako je svoju knjigu pisala s puno emocija i poštovanja prema svim ženama i muškaracima čije je živote iznijela pred čitatelje.