StoryEditorOCM
IzložbeVrijeme dobivanja stanova

U Muzeju grada Šibenika uz prosinačko vrijeme zgodan dar Šibenčanima: Crveni i plavi neboder- retrospektiva jednog vremena

12. prosinca 2019. - 13:17

Crveni i plavi neboderi na gradskom predjelu Križ nisu samo stambene jedinice i nisu samo primjer arhitekture pa i urbanizma iz pedesetih godina prošlog stoljeća, oni su nezaobilazno mjesto urbanog odrastanja Šibenika iz vremena u kojem je jedna generacija odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata počela raditi potpuni zaokret u radnom, socijalnom i svakom drugom smislu. Tako je izložba „Život u oblacima - Zanimljivosti o crvenom i plavom neboderu povodom 60-te obljetnice“ na svoj način ono što teorija književnosti pozna kao“bildungsroman“ (skoro pa istoimeni roman Crveni i crni!...), s time što ne prati jedno odrastanje, nego odrastanje stotina djece i cijelih familija koje su se, bez sličnog prethodnog iskustva, našle stanovati pod istim krovom, a njihovo odrastanje također prati neke prilično prijelomne faze razvoja društva u cjelini.
Autorica, Marijana Klisović dala si je truda i u prvom dijelu kataloga oslikala upravo povijesni kontekst iz prošlosti tadašnje šire društvene zajednice, i sad već prošle države. Eto dva prva gradska nebodera sad već žive i u drugoj državi! I ne samo oni - i svi drugi šibenski neboderi i brojna druga stambena gradnja... Taj je kontekst autorica potom suzila na „stambeno pitanje“, pa ako netko još ne zna kako su današnji brojni vlasnici stanova to postali tako što su stan dobili - eto prilike! Nova generacija to teško može i pojmiti, pa je izložba o crvenom i plavom neboderu zajedno sa zanimljivostima koje o tome donosi zgodna retrospektiva jednog vremena.
Izložba i tekst kataloga govore o poslijeratnom urbanizmu Šibenika iz vremena kad je koordinator svih građevinskih radova na oslobođenom području bio Odjel tehničkih radova koji je djelovao pri oblasnom NOO- Narodnooslobodilačkom odboru). Osnovan je 30. kolovoza 1044. od strane antifašističkih vlasti u Dalmaciji.
Samo godinu dana kasnije osniva se Oblasno građevno poduzeće Šibenik koje će 1947. dobiti prefiks Izgradnja - koje kao jedino ime nosi do danas. Priča toga poduzeća u kojem, kaže Klisović, iznimno mjesto zauzima prvi direktor ing. Jakov Despot, mogla bi i sama po sebi biti jedan „bildungsroman“... Na ovoj je izložbi naizgled epizodni lik, no oko Izgradnje vrtjela se kompletna poslijeratna građevinska obnova Šibenika. Nažalost, premda se počelo razmišljati o urbanističkim planovima, i počelo raditi na njima,... Šibenik je u posljeratnim godinama dugo čekao da se srede prilike u projektiranju... - stoji u katalogu izložbe. Tek je 1954. osnovan nekad čuveni šibenski projektni biro „Plan“, isprva bez veće koristi za urbani prostor grada. Negdje od 1959. “Plan” se ekipira i skoro u potpunosti preuzima projektiranje u Šibeniku. U tom poduzeću 1958. nastaje urbanističko rješenje za Križ i Baldekin. Namjera NO Općine bila je tu sagraditi gradsku četvrt za 5000 ljudi s kompletnom infrastrukturom: tržnicom, ambulantom i ljekarnom, poštom, trgovačkim i obrtničkim radnjama, društvenim i uredskim prostorijama.
A na južnoj strani, na krševitu predjelu iznad željezničke pruge, zamišljena je gradnja šest nebodera! Šest betonskih divova na kršu, kako glasi to poglavlje priče o urbanizaciji Baldekina i Križa, priče koja se tu sužava na gradnju dvaju nebodera - crvenog i plavog.

Brojne polemike

Naravno da je ideja izazvala brojne polemike građana i šire javnosti. Zašto neboderi i zašto baš tu...
Uglavnom, struka se izborila, isplanirano je da se u prvoj fazi izgrade tri, pa onda još tri nebodera, svaki bi imao 14 katova i 112 stanova, što bi ukupno bilo 672 stana u svih šest nebodera. No, koncem 1958. održana je licitacija za gradnju tek prva dva. Posao je dobila “Izgradnja”, rok je bio 18 mjeseci, početak gradnje - odmah.
Autor projekta za crveni i plavi bio je splitski arhitekt dipl. arh. Dinko Vesanović, a projektna dokumentacija za oba napravljena je u birou “Projektant” u Splitu. Poslije će Vesanović na devet godina doći raditi i živjeti u Šibeniku, od 1959. do 1968.
Cijela 1959. bila je u znaku gradnje prvih nebodera koji su te godine bili jedino veće gradilište u gradu - opisuje Klisović i „gradnja nebodera za Izgradnju je bio pionirski iskorak u gradnji stambenih vertikala“... Jedna bob-dizalica materijal je prenosila do devetog kata, dotle je imala doseg, a tu se materijal prebacivao na drugu bob-dizalicu koja je imala domet do 15. kata. Za potrebe izgradnje radnici poduzeća konstruirali su prvu viseću skelu u Šibeniku jer jedino se iz nje moglo raditi na pročeljima i montirati prozore. Skela je navodno bila pred patentiranjem, a onda se nakon izgradnje tih dvaju nebodera više nije koristila, pala je u zaborav.
I tako - kat po kat - izgradnja je trajala od 1959. do 1964. godine. Gradilište je, piše, utihnulo u jesen 1964. godine.
Na svakom katu je osam stanova, iznad 14 katova na vrhu su predviđene prostorije za urede i ateljee. Lift je bio predviđen za one koji stanuju iznad 4. kata, ali su ga, često uz grintanje ostalih, koristili, naravno, i oni ispod, premda ga nisu plaćali. Standard stanovanja u jednom dijelu nije bio loš: svi su stanovi imali bojlere i električne štednjake, imali su ventilaciju, kuhinje su bile opremljene ugrađenim kuhinjama i imale ostavu... jedino, kvadratura je bila vrlo skromna i uvijek je predviđala da netko od stanara, pa i u najvećim stanovima, spava na kauču u dnevnom boravku...
I sad u koncepciji izložbe nastupaju priče stanara koji su jednom imali tu sreću dobiti i useliti u novi, čak donekle i opremljeni, stan. Autorica izložbe u tom je dijelu dobila em male i zanimljive obiteljske priče, em sociološku studiju jednog davnog vremena iz života Šibenika.


‘Moja obitelj prije useljenja živjela je na Lozovcu. Otac je radio u TLM-u, a majka u ambulanti. Imala sam bezbrižno djetinjstvo. Cili dan san bila vani a u kuću san ulazila kad bi me zvali..... Čujen kako govore da u studenome 1963. selimo u Šibenik. A u Šibeniku san bila dva puta..... i plakala da dođu po mene...... Rekli su mi da neboder ima 14 katova. Ajme!..... Kad san išla u školu, prolazila bi kraj još jedne takve zgradurine koja je bila plave boje a zvali su je plavi neboder. Pritrčala bi brže bolje. Bojala san se.’ - M.M., crveni neboder


‘Rođen san na Maloj loži kod Sv. Ivana. Prije useljenja u neboder često san zna ćaći na gradilište nosit marednu. Bija je tesar u Izgradnji....Crveni neboder u temeljima je ukopan 8 metara a plavi 6 ili 7. To je meni ćaća govorija.....’ - I.V., crveni neboder


‘Roditelji su mi branili da izlazin na balkon. Nikako nisan smila. Uvik bi govorili: Moš past, Može ti se zamantat... A mene vuče da izađen. Čuja bi se miris kiselog kupusa, pancete, pršuta, kulenica. Ajme lipih mirisa! Odmah bi se sitila svog djetinjstva na Lozovcu. Nisan nikad priznala da san bila na balkonu. A bila bi često i mirisala. Nikad se nisan naginjala s devetog kata. Strah.’ - M.P., crveni neboder


‘Našeg tinela se sićan ka danas....... Jedna susjeda bi sjedila u fotelji i kukičala miljetiće koje bi posli davala materi. Bilo ih je svugdi, a moja mater ih je toliko volila, da je mogla, stavila bi ih i na WC. Ćaća bi ludija jer bi mu onaj na televiziji zaklanja ekran. Uvik bi ga počupa a ona bi se ljutila jer ga je taman to popodne uštirkala i stavila.’ - Z.A., crveni neboder


‘Na svakom katu između vrata lifta bila su aluminijska vratašca... unutra rupa u koju se bacalo smeće, padalo je u podrum. Kad bi se začepilo, ovisno šta je ko baca - zastoj... Lipi bi bili mirisi dok bi ga odčepili..... A znaš šta bi ljudi onda radili? Bacali bi smeće kroz ponistre!..... Zastoj sa smećem i silosom na hodniku događa se zato šta je lulav svit baca svašta.... bilo je i komada namještaja... Ma imali smo i svog profesionalnog kućepazitelja koji je došao iz Zagorja i dobio stan na korištenje na osmom katu. On jadan nije ništa moga kontrolirat....... Stariji ga baš nisu prihvaćali jer je doša odnekud i nije iz Šibenika....... Smeće bi letilo sa svih strana.... A bija je i jedan čovik šta je drža golubove na balkonu..... više san puta čula kako se neki stanari bune da ne mogu od smrada i da šta drži te tičurine ka da in nije dosta doli pantagana šta su se nakotile od smeća.’


‘Kad je triba neki meštar, moga si sve nać u crvenom neboderu. Mater bi me poslala kod postolara šjolat postole u susjeda na drugi kat koji je to radija u kantunu tinela. Ako je tribala šalturica, bilo ih je nekoliko po neboderu... Za isplest džemper svi smo išli na četvrti kat... Električara i vodoinstalatera isto je bilo nekoliko. Na osmom katu je bila frizerka..... Prodavalo se vino, ulje na četrnaestom katu, verdura na trećem katu. Kad god bi nama dici nešto zapelo u školi a roditelji to nisu znali, slali bi nas kod školovanijih susjeda..... a roditelji bi se odužili u naturi. Ovisno šta su imali...’



Arhitekt Dinko Vesanović projektant je niza javnih i stambenih zgrada u rodnom Splitu, no u devet godina života u Šibeniku, u vrijeme intenziviranja izgradnje, također je ostavio svoj pečat u prostoru grada. Projektirao je industrijski kompleks TLM u Ražinama, a u katalogu izložbe stoji da mu je narudžba za novo stambeno naselje na Križu u Šibeniku promijenila osobni i profesionalni put. Osim crvenog i plavog nebodera, realizirao je niz stambenih zgrada, stambeno-poslovni objekt Zelenko, zgrade u Težačkoj, stambeno-poslovnu zonu podno Svete Ane, stambene objekte na Vidicima, Pedagošku akademiju na Šubićevcu...

24. studeni 2024 04:33