Za šibenske povjesničare, te za povjesničare umjetnosti i dio javnosti usmjeren tim područjima znanosti, uoči Dana grada stiže dobra vijest, a donosi je dr. sc. Ivo Glavaš. Konačno je, naime, pronađen manuskript kronike Stjepana Biličića, redovnika i opata nekadašnjeg benediktinskog samostana svetog Nikole, porušenog kad se gradila Tvrđava svetog Nikole.
Dar s neba
Kronika je pisana točno stotinu godina prije rušenja samostana i jedan je od najvažnijih izvora za povijest kasnog srednjeg vijeka u 15. stoljeću. Tu se, primjerice, spominje i kuga u Šibeniku iz 1450., što Biličić, kao povijesno potvrđena, autentična osoba, bilježi kao “veliki pomor”, napominje Ivo Glavaš. Po tome se pošast u tome naletu gotovo pa mogla uspoređivati s onom fatalnom kugom iz 1647., koja je iz korijena promijenila sastav stanovništva i utjecala na daljnji razvoj grada.
– Dugo se smatralo da je kronika nestala, iščeznula od pogleda javnosti u nekoj privatnoj zbirci, sve dok mi nedavno kolega Josip Pavić, mladi i agilni povjesničar iz JU “Tvrđava kulture”, nije poslao link na digitalizirani original koji se čuva u biblioteci na Penn State Universityju u SAD-u, u Pennsylvaniji. Kako je taj nama vrijedni dokument dospio preko oceana, teško je točno reći. Svakako, sigurno je riječ o prodaji; išao je možda i preko Njemačke, nije isključeno niti da je ponuđen nekome u Hrvatskoj, no važno je da postoji i da se može izučavati – oduševljen je dr. Glavaš, koji se inače sprema na opsežno istraživanje srednjovjekovnih crkvica u šibenskom kraju, te mu otkriće Biličićeva rukopisa dolazi kao dar s neba.
Da bude jasnije, ta je kronika, kako veli, čudesni izvor informacija o nekim šibenskim bogomoljama, kao što su crkva svetog Frane, crkva svetog Mihovila na Vršinama, svetog Martina na Martinskoj, svetog Križa u Vodicama, zatim crkva svetog Petra i Marije u Grebaštici...
Zanimljivo je da je kodeks koji se čuva na Penn State Universityju zapravo raniji zapis, iz 14. stoljeća, a unutar njega nalazi se nekoliko stranica Stjepana Biličića i još jedne kronike, Šibeniku nebitne. To je na neki način uključeno u taj kodeks, no to nije bio rijedak slučaj u to vrijeme.
– Istražujem srednjovjekovne crkvice na našem terenu i prvi sam povjesničar koji se time bavi u ovome dijelu Dalmacije. O crkvicama toga tipa inače postoji samo jedan rad u cijeloj zemlji, a opat Biličić nam u svojoj kronici u prvoj polovini 15. stoljeća kaže točno o tome kad su te bogomolje posvećene u gotičkoj fazi. One su, naime, imale i raniju fazu, romaničku, a kako to znamo: pa, Biličić spominje posvećenje crkvice svetog Križa, one kod današnje “Punte” 1421. godine, i baš je ta godina, izgleda, uklesana u jedan kamen građevine.
Time imamo potvrdu da je gotička faza nastala tada, uz napomenu da crkva ima i raniju stilsku fazu, jasno vidljivu u nekim detaljima na oplošju. Biličić, nadalje, spominje gotičku, ili kasnosrednjovjekovnu fazu crkve samostana svetog Frane 1444. godine, zatim spominje i gotičku fazu crkve svetog Mihovila na Vršinama, na Kamenaru. Sada znamo kada je završena kasnija faza, a dosta je bitno i posvećenje crkve svetog Petra u Grebaštici. To je također bilo 1444., 26. rujna, a to nam je bitno jer je na njoj radio Piero Paolo Busato, Venecijanac koji je neko vrijeme gradio i šibensku katedralu. On je u crkvi svetog Petra ostavio jednu skulpturu svetog Petra i potpisao se točno kad je završena ta stilska faza na toj crkvi.
Prijelaz skelom
Još je bitna i posveta crkve svetog Martina na Martinskoj, na barkanju svetog Jakova, točnije prijelazu skelom ili brodom na vesla s Martinske do Šibenika. Jedina dva takva barkanja posvećena svetom Jakovu, kasnije zabilježena i topografski, bila su u Šibeniku i u Zadru, gdje i danas vesla barkariol.
Spominje Biličić još i posvetu kasnogotičke faze crkve svetog Ivana, na mjestu gdje je poslije nastala istoimena tvrđava. Kasnije se bratovština preselila u grad, te je za svoje sjedište uzela crkvu Svetog Trojstva, otada posvećenu svetom Ivanu. Sve to što Biličić navodi pokazuje završne stilske faze manjih crkava u okolici, a neke i u Šibeniku, objašnjava dr. Glavaš.
Dodaje kako je ponovno otkrivena Biličićeva kronika jednom obrađena, i to početkom 20. stoljeća. Godine 1902. Frano Gundrum, inače liječnik i amaterski povjesničar iz Orlovca, bio je u prilici neko vrijeme raspolagati kodeksom, koji mu je, izgleda, bio ponuđen na prodaju. Gundrum ga na kraju nije kupio, no uspio ga je prepisati, a usporedbom s originalom, prijepis je točan do u slovo, napominje Glavaš.
U kakvoj su vezi kodeks osobe koja se zove Guillame de la Mise, u koji je uvršten Biličićev rukopis, tek treba istražiti, no Glavaš je prilično siguran da kodeks nema nikakve veze s Hrvatskom.
Biličić, nadalje, vrlo precizno spominje sukob između šibenskih plemića i pučana 20. kolovoza 1409. i, po svemu sudeći, Biličićeva je kronika do kraja vjerodostojan dokument koji potvrđuje točnost nekih događaja za koje znamo iz drugih izvora.
– Biličić je kao izvor davno poznat, no sada nam je ovo otkriće originala bitno jer se potvrđuje također kao jasan i točan izvor podataka za utvrđivanje umjetničkih i stilskih faza naših malih crkava. Materijalni dokazi na terenu to potvrđuju i o tome ću iduće godine napisati znanstveni rad – kaže dr. Glavaš.
Dvije stilske faze
Te su male crkve iz okolice, koje su plemići gradili na svojim posjedima, naše pravo bogatstvo i sve su one većinom prolazile dvije stilske faze. Ima ih više desetaka i to je ono što mi sada vidimo. Bio je to jednostavno trend da se iz graditeljski vrlo jednostavne romaničke faze, koju je obilježavalo otvoreno, drveno krovište, podigne nekakav svod i, bolje, veće svetište. Ostalo u šibenskoj okolici je arheologija: nešto antike, nešto ranog srednjeg vijeka...
Inače, nova istraživanja Ive Glavaša pokazuju da je Stari grad Šibenik, onaj kameni, svoj puni opseg od Svetog Frane do Doca zauzimao najranije u 13. stoljeću.
– Dokaz tome su posvuda razasuti romanički nalazi – a neke sam svježe pronašao u Kalelargi, koja je složena od kamenih zgrada prije 13. stoljeća, sasvim sigurno. Međutim, mi nemamo ni jedan materijalni dokaz da Šibenik ima zgradu stariju od 13. stoljeća. Ne možemo to dokazati: nemamo predromanike, nemamo kasne antike, ali neke naše crkve mogu biti kasnoantičke ili ranokršćanske, pa i katedrala ima crkvu prije, vjerojatno romaničku, jedino što je još uvijek nismo iskopali – veli dr. sc. Glavaš. Uostalom, sukob oko biskupije s Trogirom dokumentiran je od 1197. godine, što znači da postoji i prije, prema tome, crkva tu postoji.
– Zadnji romanički nalaz pronašao sam na kući kod crkve svetog Križa u Docu, što samo svjedoči da su romanički nalazi poslagani duž cijelog Starog grada. I još nešto: urbana je legenda da je Šibenik prvi samorodni hrvatski grad! Mi to volimo reći i time se dičiti, no to je bez sumnje bio Biograd. Kada ga je, međutim, 1125. porušila Venecija, logično je da se hrvatsko-ugarski kralj baci na razvoj grada koji je imao u svome vlasništvu, a to je Šibenik. I ne bi bilo prvi put u povijesti da se jedan grad razvio na račun drugog – zaključio je dr. sc. Ivo Glavaš.