Pronađena fotografija Doca snimljena prije točno 70 godina: sjećate li se pinica i gradskog rokera Ćipe?

Facebook stranica Ivice Poljička "Šibenik na kvadrat", koja nas već neko vrijeme oduševljava sjajnim pričama i rijetkim snimkama iz povijesti Krešimirova grada, ovoga puta počastila nas je putovanjem kroz vrijeme i povratak u 1952. godinu.

Naime, Poljičak je u Hrvatskom državnom arhivu pronašao crno-bijelu fotografiju koju je u prije točno 70 godina godine napravio Milan Pavić, poznati hrvatski fotograf. Na njoj je prikazan tadašnji život Doca i jedan drugi, stari Šibenik.

Za one nostalgične, sjajnu priču o komadiću šibenske povijesti prenosimo u cijelosti:

"Pinice su vozile od Martinske do Doca i obrnuto još od 1938. godine do puštanja u promet Šibenskog mosta. Most je otvoren 27. srpnja 1966. godine, tog je dana pinica zadnji put ujutro u osam sati zaplovila s Martinske. Nakon toga, pinice su prestale voziti.

Zašto pinice?

Šibenčani su tako zvali mini trajekte ili motorne splavi koje su prevozile putnike, automobile, kamione i autobuse od Doca do Martinske. Pinice su spajale Jadransku magistralu, cestom do Martinske i do Doca, a između pinice. Alternativa je bila puno dalja, autom bi trebalo starom cestom do Skradina, pa su vozači rađe birali pinicu. Ljeti su 1960-ih godina zbog toga znale biti velike gužve i automobilske kolone, bilo u Šibeniku ili pak na cesti sa strane Martinske. Ali nije uvijek tako bilo, u početku je automobila bilo malo, a i pinice su bile manje.

O pinicama sam slušao od starijih, vidio sam ih na fotografijama. Najstarija se zvala „Marija M.“ i ona je vozila na samom početku 1938. godine kada je trebalo prve stare modele automobila prebaciti s jedne na drugu stranu obale. Sljedeća se zvala „Učka“ i tu počinje naša priča.

Nekidan sam, istražujući u Hrvatskom državnom arhivu, pronašao staru crno-bijelu fotografiju koju je u travnju 1952. godine slikao Milan Pavić, poznati hrvatski fotograf. Sigurnom je rukom uhvatio trenutak tadašnjeg ritma života u Docu. Razumljiv je stoga i moj mali ushit kada sam je po prvi put ugledao i kada sam shvatio da je ona široj javnosti do sada bila nedostupna. Podijeliti takvu zanimljivost sa svima kojima Šibenik znači više od mjesta prebivališta, predstavlja pravo zadovoljstvo.

Vratimo se Pavićevoj crno-bijeloj fotografiji iz 1952. godine. Na njoj je u prvom planu „Učka“, a u njoj ukrcan američki Chevrolet. Za dva automobila premalo prostora, ali za konja koji se na slici vidi još uvijek ima mjesta. Ta se pinica službeno zvala „motorna splav“. Vidimo da je riječ o drvenom brodu ravne krme iz čega se može zaključiti da nije niti gajeta, niti leut, niti bracera. Na krmi je improvizirana kapunjera, a na provi je „papuča“ kao na pravoj splavi ili malom trajektu. Poslije su pinice pristajale na obali nasuprot bivše peškarije, ali vidimo da je tada dolački nasip još u funkciji pristaništa.

„Učkom“, koja je poslije promijenila ime u „Martinska“, upravljao je Skradinjanin Krešo Bubalo i to od 1948. do 1957. godine kada je prešao voziti „Zlarin“.

Nasip ispred Kvartira i stare škole betoniran je i asfaltiran 1979. godine. Danas je tamo privezano puno brodica domaćih ljudi i suhi vez. Na tako malo prostora, danas se tamo odvija gusti automobilski promet, parkiralište je uvijek puno, štekati kafića i restorana ljeti su puni, brojni su šetači i turisti, a u dućanu se kupuje hladno pivo koje se ispija u neposrednoj blizini. Na prvi pogled puno kontrasta, ali i ljepote u isto vrijeme.

Isto mjesto, različito vrijeme, slika Doca iz travnja 1952. i današnja fotografija s istog mjesta.

Kampanel svetog Križa i prvi red kamenih fasada od stare škole do kuće u kojoj je živio sve do smrti, poznati gradski roker Ćipe ostao je isti, ali su se promijenili stanari.

Današnja fotografija je u boji, a ova stara, Pavićeva crno-bijela dugo je vremena bila daleko od oka javnosti. Ovo je prava prigoda da na jednom malom detalju možemo vidjeti život svakodnevice Doca u proljeće prije punih 70 godina. Ništa nije namješteno, ništa nije glumljeno, Pavić je iz ruke napravio fotografiju koja je postala dokument jednog vremena…", napisao je u svojoj objavi Poljičak.