Znanstveno-istraživački program “Otkrivanje Dalmacije” u svome osmom izdanju, od 8. do 10. prosinca u Splitu sadržavao je, između ostaloga, i znanstveni skup posvećen projektu “Povijest umjetničkih institucija u Hrvatskoj”.
Među brojnim sudionicima ovoga skupa i njihovim temama, međutim, zakukuljeno i zamumuljeno, kako to već kulturne institucije znaju, našlo se i predavanje Antonije Tomić o jednom Drnišaninu i njegovom doprinosu razvoju toga grada. Također, priča o Nikoli Adžiji – jer o njemu je riječ, a Antonia Tomić, kustosica u Gradskom muzeju Drniš, predstavila ga je kroz predavanje “Nikola Adžija – počasni konzervator za kotar Drniš i osnivač Gradskog muzeja Drniš” – priča je i o gradu koji je prije više od stotinu godina bio neusporedivo urbanija slika sebe samoga. Tako je “Otkrivanje Dalmacije” Instituta za povijest umjetnosti - Centra Cvito Fisković u Splitu, otkrivački i u neočekivanom smislu.
Tko je Adžija?
Dalmaciju su još u 15. stoljeću otkrivali razni, čak i flamanski i nizozemski putopisci, njome su putovali i o njoj pisali brojni putnici koji su je obilazili u sklopu svojih “grand tour” putešestvijama na egzotični istok i Orijent, a mi... Ni mi je još ne poznajemo.
No tko je bio Nikola Adžija (1875. - 1972.)? Posve pojednostavljeno – on je, između ostaloga, bio čovjek koji je, zajedno s još nekolicinom Drnišana, zaslužan da je Ivan Meštrović uopće otkriven kao umjetnik. Dakako, zasluge ne pripadaju samo Adžiji, ali...
- Nikola Adžija bio je službenik u općini, a u jednome mandatu 1933. godine i načelnik grada – kaže Antonia Tomić.
- Volio je isticati svoju ulogu u otkriću talenta Ivana Meštrovića, premda je uz njega bilo više ljudi rodom ili namještenjem vezanih uz drniški kraj. Međutim, Ivan Meštrović gajio je veliko poštovanje prema njemu, posebno što mu je u godinama života u inozemstvu bio veza s obitelji u Otavicama.
Ubijen brat, izgubio kćer
Nikola Adžija doživio je nekoliko osobnih, obiteljskih tragedija. Na početku Drugoga svjetskog rata ubijen mu je brat Božidar Adžija, izgubio je, nažalost i svoju malu kćer, a on i supruga kasnije nisu mogli imati više djece. To je bio razlog više da svoj život posveti izučavanju, zaštiti i prikupljanju kulturno-povijesne baštine drniškoga kraja.
- Brigu Nikole Adžije za spomenike kulture prepoznao je Konzervatorski zavod za Dalmaciju, napominje Antonia Tomić.
- Godine 1951. obratio mu se Cvito Fisković kao direktor Zavoda, s pitanjem prihvaća li ulogu počasnog konzervatora za drniško područje. Odgovor je bio potvrdan. Uistinu, u sljedećim desetljećima revno je izvještavao o stanju drniških spomenika i kulturnih dobara, Gradine, minareta, crkve sv. Ante Padovanskog, gradskih kuća, groblja sv. Ivana i značajnijih grobnica, crkve Presvetog Otkupitelja u Otavicama, utvrde Ključice i Roškog slapa.
- Njegov doprinos kulturnome životu grada Drniša je neizmjerno velik. Zahvaljujući njemu danas imamo muzej smješten u prikladnoj zgradi s dovoljno prostora za rad i izlaganje građe, ali što je još važnije, zahvaljujući njemu muzej posjeduje impozantnu građu, bogat arhiv i posebno vrijednu Zbirku Ivana Meštrovića - kaže Antonia Tomić.
No otkud ta vrlo snažna veza Meštrovića i Adžije?
Pregledi života i stvaralaštva Ivana Meštrovića često započinju romantiziranom pričom o polupismenom pastiru iz sela Otavice u drniškome kraju. Iz takvih opisa daje se naslutiti da u svojem kraju Ivan Meštrović nije niti mogao steći primarno obrazovanje, a kamoli steći neke natruhe onovremene kulture i suvremenoga urbanog stila jer se mahom propušta analiza širega kulturološkog konteksta drniškoga kraja na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.
No stvari uopće nisu bile plošne. Muška pučka škola u Drnišu je osnovana još 1815. godine, škola u Kričkama otvara se 1867., a i u Siveriću i Drinovcima krajem 19. stoljeća škole rade, doduše s manjim prekidima.
Struja prije Splita
Velika je zasluga rudnika u Siveriću - razvojem industrije poboljšale su se ekonomske prilike što je potpomoglo i razvoj suvremenoga životnog stila.
U Siveriću tijekom 19. stoljeća započinje sustavna eksploatacija mrkog ugljena te s razvojem rudarstva izravno se razvija i infrastruktura – za prijevoz sirovine u drugoj polovici 19. st. grade se željezničke pruge prema Šibeniku i Splitu, na Roškom slapu na Krki početkom 20. stoljeća gradi se hidroelektrana za opskrbu rudnika strujom, a Siverić i Drniš dobivaju javnu rasvjetu. Prije Splita!
Posredno su rudnici utjecali na postupno uvođenje europskog građanskog stila života koji su sa sobom donosili strani inženjeri. Za upravitelja rudnika u Siveriću se gradi vila i oko nje uređuje perivoj.
Razvija se kultura dokolice i slobodnog vremena. Grade se domovi kulture, osnivaju sportska društva, glazbeni sastavi i orkestri, organiziraju balovi, a uz Čikolu je 1909. napravljen čak i teniski teren...
Već 1864. godine skupina drniških intelektualaca osnovala je limenu glazbu, krajem 19. stoljeća osnovano je i “Hrvatsko tamburaško društvo Petropoljac”, a 1901. je utemeljen “Hrvatski sokol” čiji je osnovni postulat bio tjelesni, moralni i intelektualni odgoj naroda.
O razvoju građanskoga sloja te životnog stila sasvim drugačijega nego što je bio u okolnim selima, između ostaloga i u Meštrovićevim Otavicama, svjedoči i odjeća gradskog stanovništva što je zabilježeno na fotografiji snimljenoj na proslavi 90. obljetnice drniške Pučke muške škole 1905. godine.
Bio mu je metropola
Žene u raskošnim haljinama i kićenim šeširima uvelike su se razlikovale od seoskih žena. Muškarci su odjeveni u odijela modernog kroja, svjetlijih boja, sa šeširima na glavama, a slično su odjevena i gradska djeca. Ukratko, Drniš je za Ivana Meštrovića bio – metropola.
Gostionica u Otavicama bila je Meštrovićeva prva galerija u kojoj je kao 16-godišnjak izložio svoje prve crteže i skulpture te je ona bila mjesto na kojem je otkriven njegov talent, a u svratištu u vlasništvu obitelji Adžija, nakon pokazivanja njegovih dječjih radova drniškim službenicima i uglednicima, osnivano je “Društvo za pripomoć za uzgoj mladog Meštrovića” zahvaljujući kojem će 1900. Meštrović otići u Split na školovanje, u klesarsku radionicu Pavla Bilinića.
Pogurali ga franjevci i župnik Laboš
Pošteno je reći da su među prvima umjetnički dar mladog Meštrovića prepoznali lokalni franjevci, župnik fra Krsto Belamarić upozoravao je da je takav talent potrebno školovati, a konkretnije korake poduzeo je fra Lujo Marun (1857. – 1939.) koji je s ostalim drniškim uglednicima imao udjela u naporima za priskrbljivanje sredstava za njegovo školovanje.
Ipak, vjerojatno presudnu ulogu je odigrao grkokatolički župnik otac Ladislav Laboš (1855. – 1924.) jer je zbog klasičnog obrazovanja u Beču raspolagao znanjem o likovnim umjetnostima.
- Upravo je Laboš bio na čelu građana kad se u Adžijinoj gostionici utemeljilo “Društvo za pripomoć za uzgoj mladog Meštrovića”, kaže Antonia Tomić - Članovi društva bili su sudac Ranko Stojanov, dr. Filip D. Marušić, odvjetnik Nikola Grubišić, trgovac Ivan Rome Ljubić, umirovljeni kapetan Šime Grubišić Rovilo, upravitelj rudnika, inženjer Adolf Widra i Kamilo Hofmann, gradonačelnik Drniša Rade Grubišić, Ante Novak, obitelji Adžija, Skelin, Viličić i Mijović, a pomoć je pružio i splitski profesor Jakov Siriščević.
Zanimljivo je da je sva ta intelektualna svita bila okupljena samo 15-ak kilometara od Otavica. Kulturološki kontekst tih dvaju mjesta sasvim je oprečan, a knjige Duška Kečkemeta o Meštroviću izniman su izvor građe za umjetnikove prve godine.
Oslikao je pastoralni ugođaj Otavica, dao naslutiti kulturološku razliku između ruralnog ambijenta sela s poljoprivredom kao temeljnom djelatnošću i druženjem na sijelu uz kolo i usmenu narodnu predaju te gradskog ambijenta Drniša u kojem su pripadnici građanskog sloja držali vodeće gospodarske, upravne, obrazovne i kulturne funkcije te su u slobodno vrijeme konzumirali posve europske kulturne i sportske sadržaje - dodaje Antonia Tomić.