Priznajem, pripadam onoj skupini šibenskih prijatelja nogometa, koji još uvijek nisu preboljeli proljetno posrtanje nogometaša Šibenika u dramatičnoj utrci s vinkovačkom Cibalijom. I svaki put me obuzmu niske strasti, kad gledam TV-dvoboj Vinkovčana s nekim od hrvatskih prvoligaša. Volio bih da suparnik uvali Cibaliji 4-5 pa i više golova!
Ne zato što ne volim slavonski grad na Bosutu, već zbog toga što mi se vrate sjećanja na vinkovačka "kokošarenja" na utakmicama dalekim od očiju javnosti. Poput one "sudačke oružane pljačke" domaćina u susretu Dugopolje – Cibalia. Sjetim se, dakako, i vinkovačkih "jataka", koje su pronašli u drugom sastavu Dinama i Sesvetama. Momčadima, koji su protiv Vinkovčana skalali hlaće, a na Šibenčane nasrnuli kao da im se radi o životu i smrti.
No, neovisno o tome, uvjeren sam da smo za ispuštanje nemale bodovne prednosti najveći krivci mi, Šibenčani. U gotovo komotnoj situaciji bili smo okupirani unutarnjim sukobima, međusobnim prozivanjima umjesto da se držimo one stare izreke mog pokojnog kolege Zvone Mornara: - Ako u vučjoj jami ne zavijaš kao vuk, onda si blesav i glup!
Ruku na srce, HNS nam je, svjestan da je Šibenik puno zdraviji klub od Cibalije, Istre i Splita, pokušao pružiti ruku u finišu. Baš kao i probuđeni Funcuti. No, tko može pomoći klubu i momčadi, koji su sami sebi na specifičan, bolje rečeno posve iracionalan način nagrizla i kvalitetu i samopouzdanje!?
Zato, za šibensko nogometno proljeće vrijedi jedna, jedina rečenica: Ne ponovilo se!
Sličan, tek nešto drugačiji proces zahvatio je Crnicu. Poslije rješenja problema zimskog i otvorenog olimijskog bazena, ujedinjenja šibenskih vaterpolskih snaga, te dviju više nego "pristojnih" sezona
Solaris se gotovo utopio. S nemoćnim i ne baš perspektivnim sastavim. Kao da nitko nije razmišljao o tome da sjajni veterani (Brkić, Zeljak, Komadina) ne mogu biti "raubirani" do besvijesti. Da oni mogu služiti matičnom klubu u stilu "za potribu kume", a daleko od naslovnih uloga. Da su liderstvo u momčadi odavno trebali preuzeti neki mlađi igrači ili dobro pogođena pojačanja sa strane. Da je istina o Crnici bliža gruboj realnosti prokušanog Ante Mile Nakića nego početnim zavaravanjima o dometima momčadi marljivog trenera Renata Vrbičića.
I u Crnici valja kazati "Ne ponovilo se". S uvjerenjem da je tamo lakše sanirati probleme nego na Šubićevcu.
Ovosezonska šibenska sportska ironija je, međutim, u činjenici da je upravo potopljeni vaterpolo rodio najveći šibenski sportski uspjeh u godini, koja je na izmaku. U Rio de Janeiru srebrom su se okitili izbornik Ivica Tucak i topnik Antonijo Petković. I dok je najpoznatija šibenska nevista, predsjednica Kolinda Grabar – Kitarović dodijelila Tucku odličje hrvatskog pletera, u Šibeniku srebrni izbornik nije dobio ni poziv na čašu "Cedevite" i mali pregršt slanih štapića!
Zanimljiva je navada gradskih čelnika da krivnju za taj skandalozni protokolarni propust prebacuju jedan na drugoga, uz tvrdnju "kako ni Tucak u svemu nije nevin". Tucak je ne samo veliki vaterpolski stručnjak, već bećar i prčeviti Šibenčanin, ali… Gradski oci nemaju ni jedno, jedino ozbiljno opravdanje za spomenuti propust.
Ostaje jedino da po treći put kažemo: ne ponovilo se!