Zagrebačka sahrana Mirka Novosela vratila nam je barem na trenutak u veliki kadar nezaboravnog Zorana Slavnića Moku, koji se unatoč osobnim problemima pojavio na tužnom oproštaju s hrvatskom (i svjetskom) košarkaškom legendom. Dobrim dijelom i zbog “vječne” zahvalnosti, jer mu je Mirko, za razliku od njegova Beograđanina Ranka Žeravice, dodijelio gotovo naslovnu ulogu u reprezentaciji bivše države, što je Moka iskoristio na najbolji mogući način. Nama Šibenčanima vratio se žal za vremenima kad se Slavnić, u dvostrukoj ulozi trenera i organizatora igre, itekako posvetio mladim šibenskim košarkašima.
Dražena ubacio ‘u vatru’
– Ovog dječaka valja odmah prebaciti u prvu momčad. Nema on što tražiti među kadetima, juniorima. Neću dopustiti da Dražen prođe moju sudbinu u Crvenoj zvezdi, kad sam samo za to što sam bio tinejdžer morao biti pričuva igračima koji su mi po kvaliteti zapravo morali nositi torbu na trening – kazivao je Slavnić ondašnjem tajniku Šibenke Jošku Šupi kad se u ljeto 1979. godine prihvatio “vladavine” na Baldekinu, te sa zanimanjem pogledao treninge mlađih kategorija.
Nije, kad je riječ o šibenskim momcima, Moka vjerovao samo u Dražena. Pod njegovim kormilom sve su veću minutažu polako, ali sigurno dobivali Nenad Slavica, Predrag Šarić i Fabjan Žurić, te pomalo zaboravljeni murterski snajper Boris Kulušić. Bolje rečeno, tražila se sretna kombinacija između natjecateljskih ambicija, potrebnih pojačanja i forsiranja domaćih, šibenskih talenata. Mokin je trag zbog toga neizbrisiv na Baldekinu, pa je vruća želja pionira šibenske košarke da se nekad vragolasti, a danas godinama pritisnut Beograđanin pojavi na najavljenoj proslavi 50. obljetnice “Šibenke”, predviđenoj za kraj prosinca.
Spomenuta Mokina formula u traženju sretnog spoja potrebnih pojačanja i forsiranja šibenskih nadarenih mladaca aktualna je i danas. Raduje, primjerice, ambicija aktualnog vodstva “Šibenke” da se prijavom za natjecanje u Drugoj regionalnoj ligi provjeri potencijal momčadi za još veće domete, ali ta je želja, po davnoj “Mokinoj formuli”, itekako spojena s polaganim povećanjem minutaže domaćih nadarenih momaka.
Što kriti da je barem dijelom slična situacija u Crnici, koja ne skriva svoje ambicije nemalim brojem pojačanja (braća Akrap, Vrdoljak…) i povratnika (Pelicarić, Bulat), a koja bi, nema sumnje, trebala pružiti više minuta domaćim tinejdžerima. Na način koji podsjeća na legendarnog, ali, nažalost, preminulog mađarskog trenera Egona Kissa, koji je kod dolaska u Crnici širom otvorio vrata prve momčadi momcima kojima u tom trenutku još uvijek nije trebala pjena za brijanje. Ne samo Perici Bukiću, nego i još mlađima Sandru Santiniju, Denisu Šupi…
Nema pisme na klupi
Vjerojatna je procjena da “Solaris” trenutačno nema takvih talenata, ali stara poslovica govori kako nikad ne znaš koji će mladi tić bolje propivati. A kako “piva”, nikad nećeš doznati ako mu ne pružiš šansu u bazenu. Mala je šansa da napreduje igrač koji grije klupu.
Konačno, iako smo uvjereni da Cico Ninić i suradnici dobro rade svoj posao u Crnici, vrijedi poslušati stav jednog od veterana “Solarisa”:
– Meni je manje važno hoćemo li u novoj sezoni biti treći ili peti. Važnije mi je da “pristojnu” minutažu, konačno, dobije neki novi šibenski mladac – kazao nam je taj veteran dok smo zajedno tugovali zbog poraza Hrvatske protiv Crne Gore.