Znate onaj vic o Muji koji se spustio u grad i prvi put otišao u kazalište? A ne bi valjda ni tada da nije od sindikata dobio besplatnu ulaznicu. I pitali Muju sutradan kako mu je bilo. A on veli: "Fino. A najbolje je bilo na kraju kad su dijelili kapute. Ja uzeo dva!" Tako bismo i mi Šibenčani, poput Muje iz vica, mogli odgovoriti na pitanje kako smo proslavili Praznik rada. I to još međunarodni. I blagdan svetog Josipa Radnika. Odlično! "A najbolje je bilo odmah na početku, kad su dijelili mukti fažol. Ja uzeo dvije porcije! S kobasicom!"
A jadna van prava
Ukratko, Praznik rada sveo se u nas na besplatan fažol koji dijeli vlast. I crvene karanfile koje na istim mjestima dijeli – socijaldemokratska – oporba. Blago nama s takvom politikom! Koja samo nešto dijeli i daje, čak i više puta u jednom danu. Tako su šibenski gradonačelnik Željko Burić i župan Goran Pauk najprije dijelili mukti fažol u Nacionalnom parku Krka – u kojem je bio i mukti ulaz – tijekom jutra, odnosno oko marende. A nakon toga su se prebacili na rezervni položaj i besplatan su fažol, odnosno grah, dijelili na Jadriji, oko ručka. Na Jadriji je atmosfera, kako su izvijestili mediji, bila ležernija, familijarnija, dok je u Nacionalnom parku, na slapovima, bila masovka. Tolika da je na Krki, javljaju izvjestitelji, 2000 porcija planulo u svega 20 minuta. Stranci koji su se zatekli u NP Krka nisu mogli shvatiti što se to događa. Među njima i jedna Njemica. Kojoj nije bilo jasno što se tu i za koga dijeli. "Ova hrana tu, to je za neke VIP osobe?" pitala je našega kolegu Marija Krnića ta simpatična Njemica. Čudom se čudeći. A mi se čudom čudimo njoj. Pa zar u njih nema 1. maja, Međunarodnog praznika rada? I besplatnog graha? E, jadna li su vam, ćerce, u Njemačkoj ta vaša radnička prava. Gospe moja, da je nama – i onima što smo ih mi izabrali da nas vode i da nam za svaki blagdan i praznik, uskrsni doručak i ribarsku večer, nešto dile i daju – njemačka kasa. Pa oni bi nama, hrvatskim radnicima i trudbenicima, na naš praznik i naš blagdan ne fažol s kobasicom kuvali, nego janjetinu na ražnju pekli. Bilo bi papršnjaka za sve, ne boj se! Koja bi to borba za prava prezrenih na svijetu bila, kako bi ustali sužnji koje mori glad.
A di su novci?
Mi Hrvati i ostali građanke i građani RH volimo takvu vlast. Koja dili i daje. Još od druga Tita, koji nema veze što je krao jer je i nama dao, pa preko Savke matere i Tripala ćaće, koji su davali kredit koji se ne vraća. Poslin kad propadne banka, mi se čudom čudimo da di su novci. Skoro ka i Nijemci kad vide mukti fažol. Okle ovo – svi idu, niko ništa ne plaća.
Jer, njih su jadne u kapitalizmu učili da nema besplatnog ručka. Za otu je umotvorinu – između ostalog – Milton Friedman dobio i Nobelovu nagradu za ekonomiju. Još je vridni Milton reka i to da nitko tuđi novac ne troši tako pažljivo kao svoj vlastiti.
Ne'š mi ti velike mudrosti. Da je doša ode, vidija bi da ne samo da ima besplatnog ručka, nego da naši ekonomski čudotvorci mogu podijeliti čak i dva u istom danu. I to još – neradnom! Ako to ne mirita Nobelove nagrade, to može značit samo jedno: da ni ona više nije šta je nekad bila...
