U niko doba zaželi se pjesnikova duša kukumara, boba i vrtla poslin kiše, a duša ribolovca vapi naoko za beznačajnim, neuglednim stanovnicima mora, šparima i glambočima.
Za tim ribama žali Spomenko Erak (1951.), Šibenčanin s Baldekina, predani ribolovac i jednako strastveni brodomaketar, ljubitelj mora i oceana, piše Šibenski.hr.
- Da mi se naloviti i najisti friganih špara i glamboča! - kao da je sve što želi, premda ribom najmanje oskudijeva. I to samim oboritim bokunima: zajedno s kompanjonom Darkom Devčićem najviše, a i sa Živanom Deradom, koji imaju svoje brodove, Spomenko redovito odlazi u ribolovne ekspedicije i vraćaju se s lijepim škrpinama, pagrima, šampjerima...
Svega blaga božjeg iz mora s udaljenih brakova tu bude, ali nekoć sasvim običnih špara i glamboča, veličinom tek ribica u odnosu na spomenute ljoge iz oboritog tabora na kojoj su svi šibenski dječaci učili koristiti tunju i strpljivost, više nema po uvalama Kanala svetog Ante. Malene su to ribe, no stvorene za velike gurmanske gušte; tolike da im sve te oborite mogu puvati, znade svaki bonkulović.
Ćaćina pasara
Never more, never more! Nikad više, jednak je odgovor duši pjesnika, Arsena Dedića i duši ribolovca Eraka, koji je još kao dječarac upio svu neodoljivu jednostavnost hedonizma Šibenčana 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća.
- Ćaća je imao jedan brod, pasaru, a kako onda motora baš i nije bilo, iz Doca bismo na vesla išli do kanala i pristali u nekoj uvali. Odrasli bi u tren oka izronili pidoća, drugi bi zapalili vatru i iznad, na dva - tri kamena postavili latu na kojoj bi se školjke skuvale, onako u svojoj ljušturi i moru.
Tako su bile najslađe, s friškim kruvom i uz čašu bevande, a posli bi se kartalo. Za to vrime mi dica lovili smo špare i glamboče s grota, poslije ih frigali i svi zajedno beskrajno smo uživali - zamišljeno govori Spomenko Erak, kao da želi prizvati što življe slike iz toga vremena. Voli i roniti, na dah. Ima on svoje pošte na kojima traži kunjke i druge školjke, najvažnije mu je da je na moru ili u moru.
Onda se nasmijao:
- Kada razmišljam o tome, pitam se ko bi danas uopće pristao toliko veslati? A naši stari držali su to kao nešto sasvim normalno i veslali su pivajući!
Razgovaramo u sobi njegova stana u Zagorskoj ulici koja je postala radionicom otkako je prije gotovo 30-ak godina zavolio strpljiv, minuciozan rad na maketama povijesnih brodova.
Nekadašnji radnik na održavanju u TLM-u, umirovljen 2009. izrađuje ih upravo vrhunski vješto, vidi se na prvi pogled. Upravo zadivljuju, a dosad ih je napravio desetak, isključivo za svoj gušt. Sve su to minijature autentičnih, povijesnih brodova, važnih za povijest pomorstva izložene na policama Spomenkove radionice. Najraskošnija, veličinom i bogatstvom kićenih detalja maketa je španjolskog ratnog jedrenjaka San Felipe potkraj 17. stoljeća, zapamćenog po nazivu "strah i trepet Kariba". Prema nacrtima i materijalu koji nabavlja iz Hamburga, sastavio je i proslavljeni britanski jedrenjak "Bounty", poznat po engleskim mornarima odmetnutim od krune, zatim "Victory" admirala lorda Nelsona iz pobjedničke trafalgarske bitke protiv Napoleonove flote, potom "Peregrine"...
'Sirene' i 'Mistique'
Spomenkov radni stol okružuju također francuski jedrenjaci "Sirene" i "Mistique", tu je i maketa jahte britanske kraljevske mornarice "Royal Caroline", a posebno mu je draga izgledom najjednostavnija maketa dubrovačke galije iz 18. stoljeća. Ona mu je jedan od prvih radova, a vesla je izdjeljao od drvaca za lizalice - smješka se dok prebire po drvenim letvicama što mu stižu u kompletu s nacrtom i treba ih piliti prema zadanim mjerama. Svi njegovi jedrenjaci imaju jedra napuhnuta s dobrim vjetrom u krmu i zajedno s njima graditelj plovi svjetskim morima u zimskim danima. Kao da radi u pravome škveru, Eraku za izradu njegovih jedrenjaka treba barem dvije godine, no njemu se nigdje ne žuri.
- Možda bi i prije bio gotov, ali radim jedino zimi. Onda kada ne ronim, kada nisam na Jadriji i ne idem često u ribe. Treba to voljeti, onda je lako - jednostavno svoju strast objašnjava samozatajni Spomenko.
Sve od važnosti za njegov svijet u kojem neprekidno šumi more kao da je u toj sobi s geografskom kartom europskog sjevera na zidu. Na vrhu polica nanizani su jedrenjaci optimistično punih jedara, a ispod njih posložene stoje tunje na motovilima, dva-tri parangalića složena u plastična vjedra i još pokoja sitnica. Sada je zaokupljen gradnjom maketu francuskoga jedrenjaka "La Couronne" (Kruna), ratnog broda iz 17. stoljeća, jednog od najbržih svoga doba i s tim u vezi iznosi zanimljivu koincidenciju povezanu s pošasti koronavirusa.
- Počeo sam sastavljati taj brod malo prije nego što je proglašena pandemija, ništa ne sluteći. A po svoj prilici ću je završiti kada korona nestane, kako najavljuju, zajedno sa svime što nas je mučilo zadnje dvi godine - nasmijao se Spomenko.
Utočište na Lanzerotu
Zadnjih deset godina njegov je raspored života po štađunima obogaćen redovitim odlascima na tople Kanare u Atlantiku, na otok Lanzerote. Kada se u Šibeniku razvuče prohladni siječanj i nahuka se burom, Spomenko dva tjedna otiđe u posjet k prijatelju Klausu, Nijemcu na pragu 90-tih, a često im se pridruži i Spomenkov sin Marko. Klaus i on susjedi su u Njemačkoj, u Duesseldorfu gdje Marko Erak živi i radi već neko vrijeme. Marko je inače jedriličar na dasci, svojedobno zapažen kao natjecatelj kluba "Jadrija" pa svaki trenutak na Kanarima bira da zauzda vjetar, a Spomenko šeta vulkanskim, crnim žalima, pliva i roni, ili s Klausom, umirovljenim arhitektom, obilazi sela u brdima, poznata po dobroj hrani i vinu. U siječnju je temperatura zraka 28 stupnjeva, a more je 21. Kud ćeš bolje!? - kaže Spomenko Erak.
Klaus se u mirovini skrasio na Lanzerotu, gdje boravi veći dio godine zajedno s dosta mlađom suprugom, slikaricom Inkom. Kupili su imanje i dogradili mu još nekoliko prizemnih objekata u otočnom graditeljskom stilu i načinu izvedbe, od crnog vulkanskog kamena i vapna pomiješanog s palminim lišćem kao vezivom i rado ugošćuju prijatelje. Šalim se da mu je kao hrvatskom umirovljeniku standard na solidnoj razini.
Nije skupo na Kanare
- Ma, ja se ne žalim na mirovinu, a Kanari uopće nisu toliko nedostupni. Povratna karta za let s Ryan airom košta me 60 - ak eura i sve je dosta jeftinije nego kod nas. Doduše, smještaj ne plaćam, no hrana, cijene u kafićima i restoranima, pa i nekretnine, sve je to dosta pristupačnije nego u Hrvatskoj. Svježi zubatac ili odrezak tune košta recimo, 10-ak eura! - navodi Spomenko. I dakako, ne može se on čudom načuditi kako na suhim, bezvodnim Kanarima bujaju vinogradi i maslinici navodnjavani kap po kap desaliniziranim morem, a kod nas milijune litara slatke vode kojom obilujemo nitko da skrene na plodnu zemlju na kojoj uspijeva drača. Makar kap!
Izuzmemo li administrativnu mjeru kojom su Kanari, španjolski i europski teritorij s oko dva milijuna stanovnika i pribježište europskih umirovljenika oslobođeni PDV-a i carine, ono što im je bog dao zbog blage klime i usred zime je cjelogodišnji turizam, koji konzumira sve što otočni OPG-ovi proizvedu.
Imaju dakle, ono za čim čezne duša hrvatskog turističkog iznajmljivača, hotelijera i ugostitelja koji stalno domunđavaju kako produljiti sezonu.
Eh, da je tako kod nas, bilo bi svega: kukumara, boba i vrtla poslin kiše. Ili toga, ili never more, never more…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....