Svi naši pučinski otoci puni su života. Naravno, svaki je specifičan, ali malo koji ima karizmu Mljeta. On je ipak poseban među posebnima. Nacionalni park, poveznice s grčkim mitovima, u ronilačkom smislu magazin Times svrstao ga je među top deset destinacija, hvalospjevi iz usta Jacquesa Cousteaua. Niz može trajati unedogled, zato treba otići i uvjeriti se. Na otoku je najbolji i jedini ronilački centar Aquatica, naša baza, piše Srđan Vrančić za Skuba skener.
Obično u sklopu Scuba skenera obiđemo tri do četiri lokacije, ponekada i pet, a na Mljetu smo ronili na čak njih šest. Ta činjenica dovoljno govori sama za sebe. Najdublji zaroni Scuba skenera dogodili su se upravo na ovom otoku. Nakon pomnog planiranja Nejc i ja odlučili smo se krenuti u potragu za famoznim crvenim koraljem. Punta od priveza odlična je lokacija za takav zaron.
Znali smo da ga u plićaku nećemo naći pa smo isplanirali zaron s više ronilačkih boca punjenih raznim mješavinama. Ronili smo na granicama izdržljivosti za našu foto i videoopremu. Na dubinama iznad šezdeset metara nemate puno vremena, svaka minuta znači višestruko povećanje dekompresijskog zastoja. Zato je sve moralo biti isplanirano u detalje, ali još važnije, morali smo se striktno držati plana.
Nejc je iskusni ronilac, a Mljet je njegovo dvorište. Vodio nas je nepogrešivo prema poznatoj lokaciji gdje ima nekoliko grančica te životinje, nekada vrijedne zlata. Koraljem se plaćalo i trgovalo kao zlatnicima, bio je legitimna valuta. Pri poniranju u dubinu nismo obraćali pozornost na okoliš.
Današnji zaron imao je samo jednu misiju, crveni koralj. Iako je voda bila iznimno prozirna, nakon pedesetak metara naglo se smračilo. Nejc je nepogrešivo pronašao stijenu pod kojom su se u maloj rupi smjestili koralji. Nekoliko grančica od pet do deset centimetara. Zahtjevno za ronjenje, ali još zahtjevnije za snimanje. Samo je jedan od koralja bio rascvjetan. Bijeli polipi pod svjetlom lampi lijepo su se vidjeli na crvenoj podlozi.
Ipak, bio je dublje u rupi pa se mogao teže osvijetliti. Nakon nekoliko fotografija i kratkog videa zaključili smo da bolje ne možemo. S obzirom da smo imali još nekoliko minuta na toj dubini, pregledali smo okolni teren u nadi da ćemo pronaći primjerak koji je bolje pozicioniran. Nismo uspjeli, sreli smo tek oveću škarpinu koja je u čudu mirno gledala što se događa.
Pri izronu društvo nam je bilo jato jera kirnjica, koloritnih riba, ružičaste boje, dugih elegantnih prsnih peraja. Nakon dekompresijskog zarona u kojem smo koristili mješavinu zraka obogaćenu 75-postotnim kisikom, izašli smo na površinu. Pregledali smo materijal i bili polovično zadovoljni. Snimili smo koralj, ali grančice nisu bile velike, a polipi su bili većinom uvučeni.
Nejc je rekao: Ne brini, sutra idemo na Lengu. Ima jedan koralj vani i veći je od ovih. Nadam se samo da će biti rascvjetan kad budemo tamo. To je značilo da nas očekuje još jedan duboki zaron i da je ronjenje završeno za danas.
Sutradan smo došli gumenjakom centra na poziciju. Natalia je povela grupu rekreativnih ronioca na zaron do četrdeset metara, a mi smo se uputili na misiju u dubine. Opremljeni dvobocnicima te stage bocama za dekompresiju, počeli smo zaranjati. Nejc je ponovno vodio, nekoliko metara dublje od mene. Vrlo brzo smo se našli na stijeni, ali izraz njegova lica govorio je više od riječi.
Kad je pokazao na točno određeno mjesto i raširio ruke, sve mi je bilo jasno. Netko je u nacionalnom parku odlučio izvaditi koralje. Naša grančica, kolonija života, postala je sirovina za beživotni ukras. Ponovno smo bili na većoj dubini i malo prošarali te se počeli polako vraćati prema površini. Iz očitih razloga nisam naveo dubinu jučerašnjeg zarona, ali današnji je bio na 70 metara.
Kad napravite pripremu i zaronite tako duboko bez očekivanog rezultata, malo ste razočarani. Na povratku smo vidjeli kušin zvijezde (Peltaster placenta), razne mahovnjake i žarnjake, živog svijeta nije nedostajalo, ali ipak, nije to crveni koralj. Na petnaestak metara bila je postavljena ribarska mreža.
Nejc je ugledao bebu jastoga, samo malo većeg od dlana. Nije to lovna veličina. Danas mu je sretan dan, oslobodio ga je iz mreže, a jastožić je poput rakete prozujao ispred kamere i skrio se ispod kamena. Vjerojatno bi ga i ribar vratio u more, ali ovako smo ga poštedjeli muka da čeka zapleten. Nikad neću shvatiti kako Nacionalni park i ribolovni alati mogu koegzistirati.
Dok smo odrađivali poprilično dug dekompresijski zaron, prilazila nam je manja kirnja. Nije to nikakvo čudo, radoznale su, ali vole održavati distancu. U jednom trenutku počeli smo je slijediti u namjeri da napravimo fotografiju. Ona nas je nepogrešivo dovela do periske i nakon toga se brzo izgubila u rupama ispod stijene.
Moram priznati da nam je to popravilo dan, periska Pinna rudis. Ova školjka javlja se tek posljednju godinu nakon pomora Pinne nobilis. Prije toga objavljene zabilješke te vrste u hrvatskom podmorju datiraju iz 19. stoljeća. I tako smo, tražeći crveni koralj, uz pomoć kirnje došli u priliku snimiti perisku za koju se mislilo da je izumrla prije stotinu godina. More te uvijek nečim nagradi, pitanje je samo hoćeš li prepoznati signale.
Poslijepodnevni zaron bio je na poziciji Štit. Hrid nedaleko od obale Mljeta uzdiže se sve do površine. Poslijepodnevno nisko sunce pod vodom je stvaralo trepereću zrakastu lepezu. Ova igra svjetla u plićim je dijelovima zarona smanjivala vidljivost i istovremeno stvarala mističan ugođaj.
Dinamička igra sunčevih zraka, uz pravilne kockaste stijene, koje se stepenasto spuštaju u dubinu, bila bi dovoljna da kažemo da je zaron dobar, drukčiji. Ipak, to nije ni izdaleka bilo sve. Odmah na startu dočekala nas je škarpina, a već u sljedećem procijepu tabinja.
Izmjenjivali su se žarnjaci i jere kirnjice. Rak baba taman je bio na izlasku iz rupe, a mala rakovica kamuflirana travom na svom oklopu već je bila u akciji. Nekoliko primjeraka kirnji nije bilo raspoloženo za druženje.
U podvodnom svijetu ili si lovac ili lovina, a najčešće oboje. U kasno poslijepodne, prije mraka, predatori izlaze iz svojih rupa pa su sve vrste na opreznu. Na plićini između otoka i hridi livade su posidonije (Posidonia oceanica). Crneji su poskakivali na ritmičnom zrakastom svjetlu, a jato fratara odlučilo je mirno održavati poveću distancu. Zaron je vodila Natalia, a pridružio nam se i Uroš iz Škofje Loke.
Na kraju smo uspjeli vidjeti i lovke za mlađ periske. Nije to nikakva napredna tehnologija. Obične sintetičke vreće za krumpir postavljene su na nekoliko različitih dubina. Očekuje se da mlađ periske zapne za njih i pomogne znanstvenicima da spase vrstu. Najjednostavnija rješenja ponekad su i najbolja. Natalia je i biolog pa debrifing nakon zarona može potrajati. Naravno, ona će spremno prilagoditi terminologiju od laičke do vrlo stručne, ovisno o sugovorniku.
Zavrti su zaron da vam se zavrti u glavi. Osim već standardne ekipe ronilaca iz Beograda, pridružili su nam se djelatnici Hrvatskog veterinarskog instituta. Angela, Željko i Margaret rade na projektu Očuvanje plemenite periske u Jadranu.
Blisko surađuju s centrom koji im je prijavio perisku na Zavrtima. Oni će je snimiti, kartirati s točnim koordinatama i po potrebi postaviti kavez da je štiti od orada i hobotnica. S oduševljenjem su slušali kad smo im ispričali kako smo jučer pronašli još jednu. Odmah su je identificirali kao Pinnu rudis.
Natalia je vodila Beograđane, a Nejc se ponovo posvetio nama i veterinarima. Nije mu bilo drago kad je shvatio da treba odjenuti foto odijelo. Draži su mu dubinski zaroni od modeliranja. Dodatno ulje na vatru bili su i komentari na gumenjaku. Zavrti izgledaju kao da je netko razbacao Lego kockice na nizbrdici.
Monolitne stijene pravilnih ploha naslanjaju se jedna na drugu. Takva postava stvara više prolaza i rupa za istraživanje. U nešto plićem dijelu zaostala je podvodna mina, a tik do nje periska. Ne želimo smetati veterinarima i upućujemo se prema platou gdje je špilja. Kućište fotoaparata propustilo je nekoliko kapljica.
Curenje je prestalo, ali te kapljice sada se na portu ispred objektiva. Malo smetaju, ali daju i autentični štih pa ih ignoriram. Božo odrađuje cijelo fotosnimanje s Nejcom. U toj simbiozi Božo uživa puno više, ali i Slovenac se uživio u ulogu. Nejc nas je obavijestio da je stalni stanovnik špilje jedna kavala. Bez pretjerivanja, ona je jedna od najljepših jadranskih riba. Problem je to što je kao i većina naših riba, poprilično plašljiva. U skladu s tim opisom i ova nas je počastila sa samo nekoliko sekundi svog prisustva, prije nego se zavukla u sigurnu rupu.
Na izlasku iz špilje dočekalo nas je jaje na oko (Cotylorhiza tuberculata). Neopasna meduza dom je malim šarunima koji se u njezinim lovkama skrivaju od nasrtljivih predatora.
Dok sam se ja igrao s jajetom, Natalijina grupa našla je tritona. Gotovo mitski puž, ponovno se pojavio. Vukao je svoju kućicu preko savršeno ravne stijene. Sva ta gungula oko njega uopće mu nije smetala, on je uporno puzao prema svom zacrtanom planu. Polako, ali sigurno i nadasve ustrajno.
S obzirom da je bio tek na sedam, osam metara dubine, nakon što su ispraznili boce, ekipa je odlazila do tritona na dah. Moj dvobocnik pokazao se kao dobar izbor. Mogli bismo ovako cijeli dan. Natalia se pokazala kao najbolji model, nekoliko puta dolazila je do tritona, a kosa joj je plutala na sve strane. Kad sam vidio munje u njezinim očima, pomislio sam da je personifikacija mitske meduze.
A tada sam shvatio ona uopće ne modelira, nego me upozorava da nam je vrijeme isteklo. Sljedeća grupa već čeka u centru. Najtužnija osoba na gumenjaku definitivno je bio Nemanja. On je zaboravio ukrcati opremu u gumenjak pa je propustio ovaj zaron. Sreća u nesreći je da je triton bio relativno plitko pa ga je uspio barem nakratko vidjeti.
Poslijepodnevni zaron bio je relaksirajući, na amforištu. Pod utjecajem tritona, periske, kavale, taj zaron nas nije pretjerano oduševio.
Mislim da je Amforište na Pagu visoko podiglo letvicu i da bilo koje drugo, u usporedbi s njim, gubi već na startu. Vreće pijeska koje drže željeznu građevinsku armaturu zasigurno nisu adekvatna zaštita lokaliteta. Same amfore su lijepe i velike, nisu srasle i dobro su očuvane. Dubina je pogodna za sve kategorije.
Naišli smo i na bačvaševu kućicu, na žalost, bačvaš se vjerojatno preselio u veću ili je postao ručak nekom predatoru. U obilju sumporača i livada posidonije skrivalo se i nekoliko velikih zekana. Ovi morski puževi mogu biti poprilično razigrani u svojim plivanjima. Za kraj, ponovno smo prisustvovali razmnožavanju trpova.
Za zadnju lokaciju odabrali smo Biškup. Karakterizira je lijepa špilja od velikih blokova stijena, koja završava zračnim džepom. Na žalost, i ovdje su prisutni deseci metara ribarskih mreža. Jato jere kirnjice ili barjaktara matulića (Anthias anthias) ne obazire se previše na mrežu, jer su njezina oka prevelika da bi ugrožavala tu ribu. Dapače one koriste mreže kao zaštitu od većih riba.
Naišli smo i na pravu jastožeru. Jastozi poredani u procijepu kao na policama svojim su ticalima istraživali okolinu iz sigurnog zaklona. Kirnje i velike orade dijelile su iste rupe i učinkovito se skrivale od naših objektiva i svjetala. Kažu da kirnje u Jadranu mogu dosegnuti i metar dužine i težiti desetak, petnaest kilograma. Moram priznati da su naše bile puno manje i da ih možemo svrstati u kategoriju beba ili u najboljem slučaju, mladih riba, piše Srđan Vrančić za Skuba skener.
