StoryEditorOCM

OČAJNIČKI BIJEGRibari pobjegli od rata u Rusiji u čamcu od pet metara, preživjeli su nevjerojatan put do Amerike!

Piše S.Pg./SD
3. veljače 2023. - 08:59

Jednog dana prošle jeseni na vratima njegova stana netko je snažno zakucao, a Maksim je provirio kroz špijunku i ugledao dva muškarca u vojničkoj odori. Znao je da su to časnici koji novače ljude za rat u Ukrajini baš u tim, zabačenim krajevima Rusije, što dalje na sjever i istok od velikih gradova poput Moskve i Sankt Petersburga.

44-godišnji ribar ukipio se šuteći sve dok ovi nisu odustali i otišli. Znajući da će se vratiti, Maksim je već te noći otišao k prijatelju Sergeju, koji je također imao neželjene "goste". Nikako nisu htjeli otići ratovati u Ukrajinu i odmah su počeli proučavati zemljopisne karte za Sergejevim kuhinjskim stolom, pokušavajući pronaći način da pobjegnu iz zemlje i od rata u kojem ginu tisuće Rusa. Sergej je tada predložio ono što se činilo nemogućim - zašto ne bi otišli najkraćim mogućim morskim putem za Ameriku.

Ta ideja bila je početak odvažnog i zastrašujućeg putovanja na koje su dvojica prijatelja krenula u malom čamcu s motorom od 60 konjskih snaga kako bi u nekoliko dana prevalili stotine milja - pokraj ruskih graničara i preko opasnog Beringova mora - s namjerom da dobiju azil na američkoj strani. Bila je to očajnička potraga za slobodom, koja nije išla glatko po planu, a o tome su sve ispričali za New York Times.

Maksim i Sergej, koji su zbog zaštite obitelji tražili da im se ne objavljuje prezime, nisu imali novca za let avionom na jako udaljene destinacije, a niti ikakve podrške. U gradu Egvekinotu, između planina i Beringovog mora na rubu Arktičkog kruga, čini se da su gotovo svi pristaše Vladimira Putina, iako je baš odatle regrutirano puno lokalaca da sudjeuju u ratu tisućama kilometara daleko.

Uz pomoć VPN-ova koji su im omogućili da zaobiđu internetsku cenzuru i pronađu vijesti mimo državne propagande iz Moskve, Sergej i Maksim počeli su odbacivati narativ Kremlja o ratu. Ne bi se nikako dobrovoljno pridružili onome što su smatrali neopravdanom invazijom, koju je pokrenula vlast kojoj su se tako žestoko protivili.

Ali, Maksim nije bio siguran da bi mogli preživjeti putovanje od Egvekinota do obale Aljaske. Proučavajući dalje karte, primijetili su otok St. Lawrence, dio Aljaske točno nasred Beringova mora. Putovanje do tamo ne bi bilo ni približno tako daleko, a satelitske slike na njihovim telefonima pokazivale su da se na otoku nalazi selo i uzletište. “Možemo mi to”, složio se Maksim koji je imao čamac, dug pet metara, kakav je bio najprikladniji za ribolov u pitomim vodama zaljeva Kresta. No, s njim bi sada morali otploviti puno dalje u nemirne vode. No, smatrali su to najboljom opcijom, ako ne bude nevremena i ako ih ne uočin ruska granična patrola. Rizici su svakako postojali, pa i mogućnost da ne prežive. Ali, zaključili su da je to prilika koju treba iskoristiti.

Otišli na ‘pecanje‘

Imali su malo vremena. Sunce na dalekom sjeveru bilo je sve niže, temperature su već u rujnu brzo padale i uskoro bi pale ispod nule. Timovi za regrutaciju i dalje su kružili gradom. Jednog ponedjeljka odlučili su otići do kraja tjedna, čim se vrijeme smiri. Kupili su nekoliko stotina litara goriva. Prikupili su odjeću i opremu za kampiranje, kavu i cigarete. Spakirali su vodu, piletinu, jaja, kobasice, kruh i krumpir. Napunili su svoj GPS uređaj i mobitele za pomoć u navigaciji.

Maksimovi roditelji i braća i sestre - autohtoni Čukči - bili su na odmoru daleko od kuće kada su on i Sergej naumili otići, a odlučio je ne podijeliti svoje planove s njima. Sergej (51), za sobom će ostaviti prijatelje i svoj prijevoznički posao. Negdje drugdje u Rusiji bile su njegova majka i dvije kćeri.

Dva prijatelja bila su zabrinuta, ali onda su dobili "injekciju" optimizma nakon što su vidjeli video na Telegramu: na konferenciji za novinare tog tjedna, novinar je pitao tajnika za medije u Bijeloj kući o postupanju američke politike prema ljudima koji su pobjegli iz Rusije.

"Svatko tko traži utočište zbog progona, bez obzira na nacionalnost, može podnijeti zahtjev za azil u Sjedinjenim Državama, a o zahtjevima se donose odluke već prema slučaju", odgovorila je glasnogovornica Karine Jean-Pierre.

Prijateljima su rekli da idu na "pecanje", a zatim su se otisnuli, ne znajući hoće li se ikada vratiti, a također nesigurni hoće li pronaći novi dom.

Prva dionica rute uz rusku obalu bila je samo nekoliko sati preko zaljeva do Konergina, gdje je Maksim rođen i gdje su mogli odsjesti kod nekih njegovih prijatelja. Nakon što su tamo proveli noć i natankali gorivo ponovno su krenuli ujutro, prateći obalu prema istoku na dionici dužoj od 200 kilometara. Dok je more bilo mirno napredovali su, ali u tome ih je usporavao čamac koji se zaustavljao svakih nekoliko sati, tjerajući ih da otklanjaju kvar na motoru brinući kako će izdržati ostatak putovanja.

U mjesto Enmelen stigli su do 17 sati i iznajmili sobe od mještana. No, suočili su se s novim problemom, olujnim vjetrovima. Kad je oluja nakon par dana konačno prošla, krenuli su dalje prema istoku. More je bilo mnogo valovitije nego što su očekivali, morali su stalno ispumpavati vodu, a pritom paziti i na veće gradove uz čije je obale patroliralo više ruskih graničara.

Prebacili su svoje mobitele na zrakoplovni način rada, nadajući se da ih neće pratiti. Držali su isključenim satelitski telefon. Kako su se približavali gušće naseljenim područjima, skretali bi u dublje vode, nadajući se da će dva kilometra od obale biti dovoljno.

Dok je Sunce zalazilo, počeli su tražiti zaklonjeno mjesto gdje bi mogli izvući svoj čamac. Pronašli su uvalu, bacili sidro i privezali se za stijenu na obali. Tamo su otkrili napuštenu baraku koja se raspadala, ali prikladnu da u njoj postave šator.

Sljedećeg jutra Maksim se probudio rano i popeo se na uzvisinu s dalekozorom, kako bi vidio kakva je aktivnost granične patrole i procijenio je li dovoljno vedro da nastave s najtežim dijelom putovanja - prelaskom Beringova mora.

More je bilo mirno. Skuhali su malo piletine i čaj pa krenuli koristeći GPS koji ih je usmjerio prema otoku St. Lawrence. Dok su se ubrzano udaljavali od ruske obale, Maksim je nastavio pratiti ima li iza njih helikoptera ili patrolnih čamaca. Njegov čamac sigurno im ne bi mogao pobjeći. Imali su oko sto kilometara pred sobom, a valovi su se ponovno počeli dizati, bacakajući čamac. Vrhovi su se prelijevali preko trupa. Zatim, kad su se našli na vrhu jednog od njih, Sergej je uzviknuo: "Otok!"

St. Lawrence je bio okupan narančastim sjajem zalazećeg Sunca. Skupina mještana na terenskim vozilima uočila ih je i dojurila do obale. Maksim je rekao Sergeju: "Neće valjda zapucati?"

Teško dostižna sloboda

Maksim se punim gasom približio obali i ugasio motor kada su dotakli tlo SAD-a. Dok su izlazili iz čamca, otvorili su aplikacije za prevođenje na svojim telefonima, ispisujući poruku za one koji su ih dočekali: “Ne želimo rat. Želimo politički azil.”

Glas o dvojici Rusa brzo se proširio zajednicom Gambell, u kojoj živi oko 600 ljudi, gotovo sve domoroci s Aljaske. Dok su jedni traktorom izvlačili čamac izvan dosega plime, drugi su dvojicu pridošlica odveli u lokalnu policijsku postaju.

Hrana im je počela stizati sa svih strana: pizza, kobasice, maslac od kikirikija, juha, čaj... Odbjegli Rusi su sve većem mnoštvu okupljenih pričali o svom uzbudljivom putovanju i želji za slobodom, a ljudi su tamo govorili o generacijskim vezama domorodačkih zajednica koje se protežu preko Beringovog mora, uključujući i Čukče poput Maksima.

Netko je od stanovnika Gambella čak rekao da mu je djed rođen na ruskoj strani. Mnogi su tamo imali druge rođake. Netko im je rekao da je "sramota" što je granica ikad ucrtana; ljudi su u prošlosti cijelo vrijeme išli amo-tamo preko mora, "prije nego što su napravili ove karte".

No, sutradan se "vratio" današnji svijet s granicama. Na iznenađenje dvojice ruskih izbjeglica, američki imigracijski službenici stigli su s kopna i avionom odvezli Sergeja i Maksima na tri mjeseca u imigrantski pritvor u Tacomi, Washington.

Tek su nedavno ova dvojica muškaraca puštena na slobodu i kontaktirali obitelji i prijatelje kako bi im rekli da su živi. Pobjegli su iz Rusije, sigurni su u Sjedinjenim Državama - za sada.

Počeli su pričati svoju priču, govoreći za New York Times uz pomoć prevoditelja. Intervjui koje su dali na Aljasci i u državi Washington, zajedno s fotografijama s oznakama GPS-a, potvrđuju većinu njihovih iskaza.

No, kao i većina Rusa koji su počeli pristizati pred vrata Amerike, nisu još dobili nikakva čvrsta jamstva da mogu i ostati. Obrada zahtjeva za azil može trajati godinu dana ili više. Dobiti ga znači moći dokazati prijetnju s kojom su se suočili u Rusiji, a njihovi odvjetnici u SAD-u u to su prilično sigurni.

U međuvremenu Maksim i Sergej pokušaju si razjasniti što bi za njih mogao biti novi život u Sjedinjenim Državama. Upisali su se na satove engleskog, a Sergej je krenuo u novi poslovni pothvat. Maksim je počeo razmišljati o povratku na Aljasku, po brod koji je tamo ostavio, onaj koji ih je spasio.

22. studeni 2024 13:20