meštri od udiceVito i Leo u Tribunj donijeli zlato: državni prvaci otkrivaju što je najteže u natjecateljskom ribolovu

U malenim primorskim mistima šibenskog kraja stasaju državni prvaci u sportskom ribolovu. Nakon što je prošle jeseni, prvi put u povijesti Županijskog saveza za sportski ribolov na moru, državno zlato u pojedinačnom plasmanu došlo u Rogoznicu, oko vrata Luke Karabatića iz "Gofa" koji je zajedno s kolegom Nikolom Golešom zaslužio i ekipno srebro u kategoriji U-21, pobjednički su niz u ekipnom poretku na nedavnom prvenstvu Hrvatske u Vrsima nastavili tek punoljetni Tribunjci Vito Ferara i Leonardo Kumanović, u istoj natjecateljskoj kategoriji.

Novopečeni zlatni u državi članovi su ŠKRM "Pirka" iz Tribunja i puleni Zorana Podvorca, predsjednika kluba i trenera, koji je, nepodijeljeno je mišljenje unutar saveza, ustanovio najbolju školu ribolova na ovome području s najviše natjecatelja, piše Šibenski.hr.

Posebnost je kod nas što su rasadišta natjecatelja u malenim sredinama, poput Rogoznice i Tribunja. U tom pogledu također je živnuo "Mojač" iz Zablaća i pravi je poduhvat od razmjerno malenog broja djece koja se upišu u tamošnjim klubovima stvoriti izučene, sportski uspješne udičare, nije jednom naglasio Tonči Luketa, predsjednik Županijskog saveza za športski ribolov na moru.

Ide na svjetsko prvenstvo

U Vrsima su na ogled u ribolovu štapom iz usidrene brodice isplovila 24 ponajbolja natjecatelja, od kojih šest reprezentativaca. I Vito Ferara jedan je od njih i samo nastavlja sa stažem u državnoj vrsti gdje je stupio koju godinu prije, u mlađoj kategoriji U-16.

Kao reprezentativca uskoro ga očekuje svjetsko prvenstvo u Portugalu, a natjecat će se u ribolovu štapom s obale na plažama Atlantika. Vito je to već iskusio kao mlađi reprezentativac na natjecanju u Španjolskoj: uglavnom, govori, ocean mu nije nepoznanica.

– Slična je to riba. Kod nas jedino nema ombrina, jedne srodnice kavale, a na male morske crve, koreane, love se orade, pa i ciplji s dugim, težim štapovima. Ješku nekad treba zabaciti i do 200 metara – kaže Vito i odmah dodaje da ipak nema do našeg mora!

Viti i Leonardu državna je pobjeda, doima se po njihovu samouvjerenom stavu, nešto kao "piece of cake", kako bi rekli Amerikanci, ili po naški, šala mala. Trebalo je jedino biti strpljiv, pa dočekati to državno zlato; talent i uporni rad sada se isplaćuju s visokim natjecateljskim plasmanima.

Opet šampjer!

Vito Ferara u "Pirki" je od svoje pete godine, unovačen po jednostavnom kriteriju Zorana Podvorca da u klub treba privući onu djecu koja najupornije tunjicama love na mjesnoj rivi, a Leonardo se klubu priključio kasnije, u 5. razredu osnovne.

Za starijim bratom, kao uzorom, idu i dvojica mlađih Ferara, također učlanjeni u "Pirku". Srednji, Mauro, više je doduše, zainteresiran za vaterpolo, a mezimac Andro ovih dana intenzivno trenira, jer u nedjelju sudjeluje na županijskom natjecanju u Tribunju.

– Opet šampjeri za ručak! – tako je Vitina majka Helen veselo opisala uobičajene ribolovne uspjehe svoga oca i majke (pun bujol oboritih komada) i česte obiteljske objede dok je živjela u Dubrovniku, odakle je podrijetlom. A u Tribunju se udala u ribarsku i lovačku obitelj, objašnjava na koga se to uvrgao njezin najstariji sin Vito, 18-godišnjak pred maturalnim ispitom za časni zanat maranguna, stolara.

Vlada Vito i drugim ribarskim alatima: noć prije obišao je kaićom obalu loveći ostima pod sviću, što mu je posebno omiljen ribolov i vratio se s lijepom količinom salpa, brancina i fratara, a baca i tzv. lebdeće parangale za mole…

To majka hoće reći da bi bilo pravo čudo da se oglušio na zov mora i ribolova, kao i njegov natjecateljski sudrug Leonardo, vršnjak i prijatelj od djetinjstva, također iz ribarske obitelji još od pradjedovskog koljena.

Tribunj je uostalom, izrazito ribarsko mjesto. Jaki su plivaričari i koćari, a unatrag dva desetljeća njihovoj je mladosti postala stvar lokalpatriotizma, da ne kažemo prestiža, učlaniti se u "Pirku" i okušati u sportskom udičarenju.

I ribe i medalja

S friškim prvacima države razgovarali smo u domu Ferarinih, a momci lakše vade ribu iz mora nego što im je do puno govora o svome ribolovu. Mladići od djela kažu da su zadnje vrijeme u "Pirki" dobro peškali – i ribe i zlatnih medalja – jer su tjedan dana poslije njih, ekipnim državnim prvacima postali i klupski seniori na natjecanju u Veloj Luci.

– Ispalo je baš dobro s nama u Vrsima – kaže Leonardo.

Lovili su najviše krupne lancarde (plavice), strune i arbune, a na dobro je očito, završilo i Leonardovo uskakanje na natjecanje u zadnji tren. Uvršten je kao zamjena, budući da je klupski kolega Vidaković bio spriječen izići na natjecanje.

Otkrivamo i zašto se ribolovci, barem u početku sezone jačeg sunca, kućama vraćaju crveni kao rakovi.

– Ne smimo se mazati kremama, jer će miris onda prići na ješku i odbijati ribu. Kapu na glavu i trpiš! – kažu prvaci, s porukom između redova da se vara svatko tko misli da dobar bokun ribe ide na Coppertone.

– Najvažnija je tehnika – govore Vito i Leo.

Znači, treba znati gdje loviti i kako naći ribu, jer ako je nema, nećeš je ni uloviti. Pribor je u drugom planu, tvrde mladi ribolovni meštri.

A što je najteže u natjecanjima?

– Pa, kada u brodu neko uvati veću ribu, onda je to nervoza – slažu se.

Toga ribolovca onda treba stizati, a zamislite kako to izgleda ako vam, ka za dešpet, grizu gire od dva deka. Koliko ih treba uloviti da ga se sustigne i prestigne!?

Udica važnija od knjige

Zbog ribolova škola bi ponekad pala u drugi plan, barem kako tvrdi majka Helen. No, sada su obojica maturanti i za koji dan će završiti srednjoškolski nauk za svoje zanate.

Leonardo je kuhar i to već s dvogodišnjim iskustvom u jednom tribunjskom restoranu, gdje u sezoni radi zajedno još s trojicom kuhara. I prima, veli, poštenu plaću, tako da ima novca i za svoje potrebe. Maturalni rad – oradu pečenu u pećnici s povrćem već je napravio s vrlo dobrim uspjehom, a Vitin rad dvostruki je drveni prozor za koji tek treba dobiti ocjenu.

– Kuharstvo baš volim – veli Leonardo.

Neće on nigdje dalje od Zagreba na jesen, po još znanja iz kuharstva, čvrsto uvjeren kako mu njegovo deficitarno zanimanje može omogućiti pristojan život u Hrvatskoj. Nedostaje i stolara, no Vito se zasad ne izjašnjava o svome budućem zanimanju.

–​ Lip je to zanat, ne kažem, ali ja iman jednu posebnu želju za sebe. Zasad je čuvan kao tajnu, da ne propadne – nasmiješio se zagonetno.