Njegovo ime je Tudor, prezimenom Bilić; i ako netko još slučajno ne zna, svjetski je viceprvak u jedrenju u klasi Zvijezda, zajedno s partnerom i “timunjerom”, našim već proslavljenim dvostrukim srebrnim olimpijcem Tončijem Stipanovićem!
Tudor je momak s Čiova, točnije iz Trogira s čiovske strane. Iako je jedriličar cijeloga života, svijet je počeo osvajati u zrelijim godinama, onima kad mnogi njegovi kolege sportaši već planiraju sportsku mirovinu.
No 35-godišnji Tudor kako se bliži četrdesetoj sve je potentniji jedriličar, a zrelost i uspjesi koji dolaze baš s godinama i iskustvom zapravo su jedan od rijetkih benefita ovog sporta. Jer, premda je iznimno zahtjevno, obilježeno godinama i godinama napora, ranog ustajanja, šibanja vjetrom i prženja suncem, mokrim odijelima i bolnim koljenima, jedrenje je sport od kojega se čak ni najljući profesionalac neće obogatiti. Barem ne u Lijepoj našoj.
Svojevrsno “prokletstvo jedrenja” čuči u tomu što je to – sport bez publike. No ljubav je najjači vjetar u jedra jedrenju, to je i osnovni pokretač cijeloga života ovog samozatajnog Trogiranina koji nosi staro, lokalno ime.
– Po pokojnom didi Tudoru Biliću – približava sportaš. Zanimljivo je prisjetiti se obiteljske tradicije; naime, djed s majčine strane, Josip Bepo Geić, bio je pedesetih godina prošlog stoljeća također trofejni jedriličar u klasi Zvijezda. Genetika je, čini se, “proradila na najjače”...
U ‘kraljici dvosjeda’
Bilić i Stipanović, prijatelji od malih nogu i klase Optimist, drage čitateljice i čitatelji, upravo su “dojedrili” iz Bostona, točnije s istočne strane hladnog Atlantika i lokaliteta Marblehead, gdje su sudjelovali na – pazite – jubilarnom, stotom svjetskom prvenstvu u Zvijezdi. Plovili su verificirani svaki za svoj matični klub – Tonči Stipanović za JK Mornar, Tudor za Jedriličarski klub Trogir – no ujedno i kao jedina hrvatska posada. I posrebrili Hrvatsku, umalo i pozlatili!
– Vrijeme je bilo neugodno, ali ne strašno; puno sam se više nasmrzavao na nekim drugim regatama, onako, nalikovalo je našem jesenskom vremenu na Jadranu, Atlantik nikad nije tako topao. Bilo je šest plovova, mi smo krenuli odmah jako, prvi smo pobijedili! Poslije je bilo oscilacija, zadnji je bio odlučujući; tu su nas dobili Talijani Diego Negri i Sergio Lambertenghi. Već planiramo kako ćemo ih skinit s trona dogodine, na novom svjetskom natjecanju Zvijezde u Scarlinu – vedro će Tudor, koji ima zbog čega biti sretan; osvojiti drugo mjesto u konkurenciji od ukupno 84 najbolje svjetske posade, pa to je uistinu veličanstven pothvat!
Bolje upućeni u povijest jedrenja znaju da je Zvijezda – ili kako je po kroatiziranom talijanskom dalmatinski sportaši zovu, “” – bila olimpijska kategorija sve do 2012. godine. No, kako je Olimpijada podložna promjenama kao i mnogošto drugo, Zvijezda je skinuta s Olimpijskih igara – ali njezin ugled i sjaj su postojani. U sportskom je svijetu i dalje cijenjena kao zahtjevna kompetitivna sportska kategorija. I dalje se smatra “kraljicom dvosjeda”.
Tudor Bilić, dakako, nije počeo sa “Štelom”, nego, kao i svi “pačići”, s Optimistom. Čim je čestito prohodao i proplivao, počeo je učiti osnove i vještinu jedrenja pod paskom trenera (i zeta!) Vedrana Rožića, pod jedrima svoga voljenog kluba JK Trogir. Njegov je sportski put bio utaban, bez predomišljanja i istraživanja. Trogir-Čiovo, Jadransko more, jedra... To je bilo to. I ostalo je.
I tako je mladi Bilić jedrio dok nije izrastao do klase Laser, u koju prelazi kao mladi tinejdžer, i ostaje do svoje dvadesete, kad uzima malu pauzu od treniranja (ne i od jedrenja, nikad). Istodobno završava srednju školu, a potom i Pomorski fakultet te stječe titulu inženjera pomorskih elektrotehničkih i informatičkih tehnologija.
Čini se da mu sve ide od ruke jer uskoro ostvaruje “hrvatski san” – nalazi posao u struci, u Marini Trogir počinje raditi kao voditelj servisa. Voli svoj posao jer je nepredvidljiv, kaže, kao i jedrenje.
Od prvih valova
– Kad se dogodi neki kvar, to je uvijek novi izazov; ni jedan dan na poslu nije isti, kao ni na regatama. Uvijek je novi vitar, novi val, neki novi datum... Normalno, na moru je vitar potreban, a na poslu je bolje kad “zabonaca” jer to znači da nema kvarova plovila – smije se Bilić.
Vraća se u svijet sportskog jedrenja nakon par godinica apstinencije, i zahvaljujući kilaži, koja je okrupnjela do 85 kilograma, prelazi u klasu Finn. To mu je, veli, bilo po mjeri i guštu, i tada stasava u ozbiljnog, štoviše korpulentnog jedriličara. No vrhunce – da ne kažemo zvjezdano nebo – dotiče sa Zvijezdom.
Za uspjeh je, dakako, zaslužna i dobra sinergija s kolegom i prijateljem, već trofejno ovjenčanim Tončijem Stipanovićem iz Mornara.
– Poznavali smo se još od malih nogu, prvih valova, šta bi se reklo; stalno smo jedan drugome govorili da “triba zajedrit Štelu”, a onda smo počeli i skupa trenirat, napokon; bilo je to 2019. – prisjeća se Bilić.
– Normalno da smo se odmah skužili, svak u svojoj ulozi – on ka kormilar, ja flokist. A onda je, zahvaljujući Tončijevu već osvojenom olimpijskom srebru, stigla pozivnica za Star Sailors League – natjecanje na Bahamima. To je natjecanje pokrenuo jedan imućni švicarski entuzijast i poslao pozivnice najboljim jedriličarima svijeta; Tonči je već imao srebro iz Rija, u međuvremenu je osvojio i u Tokiju! Na Bahamima smo bili dobri, ali ne i među najboljima; bolji rezultat smo ostvarili dogodine na Rivi del Garda, velikom jezerskom jedrenju u Italiji. Bili smo četvrti. Pa na Europskom prvenstvu u Zvijezdi u Splitu naredne godine šesti, solidno. I onda lani u Njemačkoj, u Kielu, na Svjetskom prvenstvu, drugi – to je bilo totalno iznenađenje!
Poguranac iz Švedske
Uslijedilo je novo iznenađenje. Naime, u sedmi mjesec ove godine smo jedrili na regati u Kopenhagenu, Prvenstvo Europe na Baltiku – i tu smo pobijedili! Ovo, stoto prvenstvo u SAD-u, u Bostonu, gdje smo bili odmah iza Talijana, uspjeh je nakon uspjeha u Kopenhagenu od kojega se još nismo oporavili, pogotovo Tonči, koji u međuvremenu osvaja i olimpijske medalje! Ne znam kako uopće može bit normalan – razdragano se zafrkava Tudor.
Zgodno je i da su, nakon godina i godina “krpanja”, samostalnog ulaganja vlastite ušteđevine, hrvatski prvaci dobili “poguranac”. I to iz – Švedske.
– Nakon srebra u Kielu javio nam se proizvođač Sea Stars brodova iz Švedske i ponudio da će od nas otkupiti “srebrni brod” – zapravo polovnjak koji smo sami jedva kupili i još ga nismo ni u cijelosti isplatili – i da će nam dati na korištenje novi brod! Čak su nam platili put u Švedsku, u brodogradilište, jedno od samo tri takva u svijetu (dva su u Italiji). Super iskustvo – veli Trogiranin.
Prepričava nam i šalu u vezi percepcije Zvijezde u Hrvatskoj.
– Klasa Zvijezda jedri se pod – crvenom zvijezdom, ali nakon osvajanja Europskog prvenstva ostvaruje se pravo uzimanja srebrne zvijezde – šta smo mi, normalno, iskoristili. Ipak, za ovo zadnje jedrenje jedrar nam je isporučio jedra sašivena po staroj špranci, pa se na Istočnom Atlantiku opet crvenjela zvijezda. Da se “zarumenila” negdje kod nas, bilo bi šale o Titu i petokraci; sreća pa “vanka” nitko to ni ne primjećuje – smije se “srebrni” Tudor Bilić, zlatni momak iz Trogira.