Ispred mene, suncem obasjana i protegnuta poput krutoga guštera iznad plave provalije, ležala je pasarela, pokušavajući pomiriti čvrstu konstrukciju gata i lagano zibanje broda. Samo jedan korak – onaj prvi, prepun sumnje u njezinu izdržljivost – dijelio me od nove pustolovine. Znala sam već tada: ako zakoračim, ništa neće biti kao prije. Zaljubit ću se. Preko ušiju, nepovratno i neizlječivo. Ovisnički.
U mom vlastitom svijetu, bila je to prilika koja se ne odbija. Stigla je nakon 37 godina i tisuća i tisuća kilometara u nogama, nakon brojnih egzotičnih obala kojima sam tabala u potrazi za onim savršenim trenucima, onim djelićima raja, memorijskim slikama koje ostaju do kraja života...
Povratak u devedesete
Naposljetku sam stajala tamo, na jednom od krčkih, punatskih gatova uz koji se šepurio 15-metarski Fortissimo. Iduća dva tjedna, ta jedrilica bila je moj dom, u jeku ovog čudnovatog korona-ljeta kad je virus donekle ispraznio plaže i primorao Hrvatsku da nevoljko stisne kočnicu zahuktalog masovnog turizma.
Kao u vrijeme ratnih godina, nekoliko puta se čulo tih dana, kad bi se pričalo o praznoj pučini i brodovima nenakićenim tjesnacima. Doista, nekoliko se trenutaka, daleko od obale i strke, unatoč svemu, na punim čarter gatovima, činilo kao da Jadran imamo samo za sebe.
Poziv da se pridružim ovogodišnjoj Nautičkoj patroli Jutarnjeg lista, sada već tradicionalnom projektu, uspješnom četverogodišnjaku, zatekao me duboko u zelenilu Zagorja, unatoč poznatom animozitetu mnogo prirodnijem okruženju za jednu Međimurku, kontinentalno dijete koje bi trebalo hvaliti more, ali se držati kraja.
No ono je oduvijek bilo velika ljubav... Iskreno, s obzirom na sve, potpuno neobjašnjiva. Naime, mogla bih se utopiti u tanjuru juhe ili pod tušem i ni dandanas ne znam zaroniti bez začepljenog nosa. Kad plivam nalikujem na smušenog, smočenog psa. I da, strah me morskih trava, i račića, i ježinaca, i morskog krastavca, a kamoli mračnih utora među stijenama i nepoznate dubine.
No, neki morski čovik ipak čuči u meni.
Kako drugačije objasniti da me to predivno, a istovremeno meni zastrašujuće, plavetnilo fascinira, nekako vuče, privlači. Kad je telefon zazvonio tog prijepodneva, kraj šume u Zagorju, nekoliko tjedana prije nego što ću stati na jedan od gatova marine Punat, gravitacija je stisnula jače nego ikada. Želim li sudjelovati u Nautičkoj patroli? Rečeno mi je da razmislim i javim, no odgovor sam znala i prije nego što je glas s druge strane linije zamro.
Sigurni plićak
Doduše, bilo je tu puno upitnika. Osim na ponekom izletničkom brodu, nikad nisam ni spavala ni radila ni živjela na jednom. Nikad nisam jedrila. S morem sam se oduvijek družila iz relativne blizine obale i sigurnog plićaka, pohlepno pokušavajući uhvatiti one boje sutona, uljastu mirnoću bonace i ljeskanje sunčevih zraka na njegovoj namreškanoj površini.
Kad sam konačno zakoračila, a pasarela izdržala, kad je prethodna posada zadovoljnih, ali umornih lica rekla zbogom, kad se vođa Patrole Mladen Gerovac ponovno vratio simbiozi s tipkovnicom u utrobi Fortissima, a skiper Milan Ilić sakrio iza smirenog izraza lica i zagonetnog smiješka, utonula sam u jedan novi svijet, onaj učenja, prepun prvih putova.
Apsolutno sve je bilo novo. Sada sam s pučine gledala na obalu, a ne obrnuto, a posvuda okolo, na mom privremenom domu, nazirale su se sastavnice meni potpuno nepoznate nove stvarnosti – svijeta vinčeva, konopa i čvorova, muringa, bova, sajli, onog malog izbočenja kod kormila za koje mi je uporno, tvrdoglavo i bolno zapinjao mali nožni prst. I sam jezik kojim se pričalo, onaj morskih vukova, bio je stran, isprva nerazumljiv.
Lekcije su se nizale jedna za drugom... Kako zvuči bura kad se provlači između jarbola. Da si na vezu ili na sidru, da ne parkiraš i ne voziš. Da je, u unutrašnjosti broda, privatnost ograničena, tolerancija prijeko potrebna, a različitosti naglašene kao vrhunci planina.
Naučila sam da se noću, kad liježeš u kabinu, sklupčaš u utrobu kita koja škripi, brbori i zavija. Da te ti zvukovi prvo drže budnim, a zatim, nakon nekoliko dana uspavljuju poput bebe u maternici. Doznala sam što znači izletjeti van, na palubu, naglo i nesvjesno, u jutro toliko rano da i njemu samom treba kava, samo zato što si čuo buku ili osjetio pomak broda koji ne odgovara ničemu iz već usvojenog dijapazona zvukova i kretnji.
Naučila sam da si mali pred prirodom, da su bogovi kojima se klanjaš vjetar i oblaci u daljini, da si prepušten prirodi i njezinim raspoloženjima, nečemu što je jače od nas koliko god se ogrtali u prividnu sigurnost betona i asfalta.
Međimurska veza
Bili su to dani kad sam prvi put u ruke primila Besu, knjigu Jože Horvata, rođenog isto u Međimurju, i nakratko i napreskokce halapljivo listala stranice koje je ispisao na pučinama koje su mu obilježile i značile život, tražeći tragove onoga što i ja osjećam u njegovim dogodovštinama.
Imala sam prilike upoznati i prepričati tuđe priče. Onih koji, u pozadini marina u kojima smo se vezivali, žive od škrte zemlje, one kojima se oči pune suzama kad pričaju o ovcama ili pčelama, o radu koji traži stalna odricanja. Bili su to predstavnici zelene Hrvatske koju je ovogodišnja Nautička patrola sljubljivala s onom plavom, koju smo i mi nakratko živjeli.
Bilo je tu i razgovora s onima koji istinski žive ovu potonju, mornarima u marinama i strastvenim moreplovcima lica šibanih suncem i solju. Onih koji more obožavaju, ali ga se istovremeno i boje jer dobro znaju kolika može biti njegova nemilosrdnost. Onih koji su se, kako su mi pričali, palili i topili u moru, ali i dalje ne odustaju i dalje se vraćaju, uvijek iznova i unatoč svemu.
Primjerice, 90-godišnji Branko s Krka koji i sada, pobožno, svakodnevno odlazi na svoj brod i priželjkuje novo isplovljavanje. Ili, njegov imenjak iz Pirovca, koji mirovinu koja mu se približava planira provesti u barci i priželjkuje unuke kako bi ih, dok je još u snazi, naučio loviti ribu.
Bilo nas je posvuda. Od Krka i Raba, preko Paga i Ugljana pa sve do divnih, divljih Kornata.
Oduvijek su bili želja, ali nekako ostavljena za prividno daleku budućnost, kad više neću imati energije za ronjenje s morskim psima u Južnoafričkoj Republici, čekanje plime na Zanzibaru, borbu s vijetnamskim ili peruanskim valovima ili zurenje u horizont u društvu deva na marokanskim ili krava na indijskim plažama.
Najprozirniji tirkiz
Zašto sam ih tako nepravedno stavljala na čekanje, pitala sam se kad sam se uspela na Tvrdomešnjak na otoku Žutu i u dječjem čudu piljila u kornatski arhipelag ispred sebe kako mirno tone u suton tog predivnog dana, shvaćajući da sam upravo kročila u jedan od trenutaka radi kojih sam sprema prevaliti tisuće kilometara u nepoznato.
Idući dan milili smo između otoka koji su me opčinili još dan prije. Plovili smo mimo njih, carstva kamenja ponegdje prošaranog točkastim zelenilom i sjenama tog dana niskih, rijetkih oblaka. Bez imalo riječi, nijemi u svojoj ljepoti, pričali su priče.
Kornat i njegovi križevi o tragediji koja se nikada nije smjela dogoditi i koja će zauvijek biti oplakivana; gorostasna Mana o neumoljivoj snazi valova; stotine kilometara suhozida o pokušaju čovjeka da prisvoji ono što je neukrotivo.
Odjednom, nijansa mora promijenila je boju.
Duboka plava postala je najjarkiji i najprozirniji tirkiz koji vara i najiskusnije moreplovce, do mjere da misle da će zapeti u opasnoj pličini. Jednom riječju, stigli smo u Piškeru.
Da, upravo tada se dogodilo ono što mi je bilo jasno prije nego što sam zakoračila na pasarelu. Zaljubila sam se. Preko ušiju, nepovratno i neizlječivo. Ovisnički. I shvatila što je Joža mislio kada je rekao da je od svih droga, more najopojnije.