Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

StoryEditor
Životzlatni dečko

Paraolimpijac iz Splita priprema se za POI u Tokiju, a našoj novinarki otkriva: Najgore mi je kad djeca vide da nemam ruku pa se prepadnu

Piše Lenka Gospodnetić
25. ožujka 2020. - 12:36
Sasa Buric/HANZA MEDIA

Trenutno najbolji parataekwondo sportaš svijeta je Hrvat Ivan Mikulić, “zlatni dečko” sa splitske Visoke, ujedno predstavnik za Paraolimpijske igre u Tokiju koje će se po najnovijim informacijama održati 2021. godine.

Japanci nisu odustajali do zadnje, a nije odustao ni 25-godišnji Mikulić, koji će dolaskom na POI iduće godine zapravo postati dio povijesti bez obzira na plasman; upućeniji u borilačke sportove već znaju da je 2016. godine parataekwondo bio tek pokazni sport, dok je na predstojećoj ljetnoj Olimpijadi punopravan s ostalima.

Barjak prvog parataekwondo olimpijca iz Hrvatske tako će ponijeti mladi Mikulić, i to desnom rukom. Lijevu, naime, u podlaktičnoj zoni nema još od rođenja.

Na našu primjedbu Mikulić se nije naljutio, nego nasmijao, kimnuvši potvrdno glavom. U njegovu svijetu život sa samo jednom cijelom rukom nešto je što ga nije omelo u pothvatima bilo koje vrste. Čak su ga, smije se, još i više u familiji znali opteretiti poslom jer je uvijek bio nekako motiviraniji za bilo što odraditi, više se trudio.

Ivan je odrastao u brojnoj obitelji; od sedmero sestara i braće, koje je majka narodila tijekom osamnaest godina, on je negdje po sredini. No u vrhu je što se tiče sportskih dometa; drugi su isto nešto pokušavali, malo trenirali, ali se nisu puno zadržali u sportu; jedna je sestra postala profesorica matematike, neki još studiraju, neki su ušli u brakove pa se bave malom djecom, i tako je Ivan već višestruki ujak i stric.

image
Sasa Buric/HANZA MEDIA

Uvika san bija vridan

Njegov je put, pak, već u dobi od osam godina, kad je započeo s treninzima, bio utaban. U međuvremenu je završio Klasičnu gimnaziju “Don Frane Bulić”, te poslije toga Kineziološki fakultet sa taekwondoom kao specijalizacijom; prvostupnik je na stručnom studiju i profesionalni trener svog sporta.

- Uvik san bija vridan, gura se; bilo da triba nešto po kući odradit, piturat ili popravit struju, bilo da je u pitanju trening ili rekreacija. Tija san vozit biciklu i vozija san je, tija san plivat i pliva san, sve sam naučija šta me interesiralo, bez iznimke.

Odrasta san ka i druga dica, nikad nisan ima neke komplekse. Jedino šta nisan moga je zabit čavao kad bi na Duilovu - tamo smo živili prije preseljenja na Visoku - gradili mi dica šator. E tu bi se iznervira. Čak san i špigete naučija još odmalena vezat jednom rukom - živo opisuje mladić.

Njegov je život, uz sport, obilježila i vjera. Čvrsto uporište nalazi u religioznosti te u obitelji, i to s ponosom ističe.

- Vjernici smo, tako san odgojen i to mi puno znači. Svaku nedilju išao sam na misu, ili u svoju župu na Visokoj, ili u grad s curom, najčešće u Gospe od Zdravlja i Svetog Dominika, ili u Solin, u župu Gospe od Otoka poslušat don Ranka. Molim se i svaku večer, to mi donosi mir. Poslušat propovijed, to je stvarno ljekovito za dušu; kad me nešto muči, uvik čujen neku rečenicu koja me utješi i ohrabri - povjerava Mikulić.

Što uopće može obreshrabriti momka s takvim darovima, od vrhunske tjelesne spreme do uspjeha u sportskoj karijeri, s dobrom i stabilnom obitelji?! Okej, svi imaju loše dane...

- Ma, ne dam se ja puno stresirat, to je trenutno nekad, pa brzo prođe. U stvari, nemam vrimena skoro ni za što; dva treninga dnevno, plus sportski psiholog jednom tjedno uz to, u međuvremenu između jutarnjeg i večernjeg treninga još i terapije, to jest masaže, priprema tijela...

image
Sasa Buric/HANZA MEDIA

Uz to moram pazit na obroke, njih mi je osmislila nutricionistica Dragana Olujić, a treniraju me Mladen Tomić iz taekwondo kluba “Galeb”, odnosno Goran Orlov iz teretane “Functional Factory” na Kopilici.

Oni su mi, ajmo reć, pokrovitelji; njihovim posredstvom idem na tretmane kod sportske psihologinje Vedrane Radić Brajnov, to je jako dobro jer mi ona, između ostaloga, pokazuje kako ću “hladne glave”, to jest sasvim psihološki pripremljen, doć na bilo koje natjecanje.Takav mi je skoro svaki dan - približava Mikulić.

Nema zastoja, trenira se punom parom

Bez obzira na neizvjesnost održavanja Paraolimpijade zbog pandemije koronavirusa, on se i dalje priprema kao da je sve u redu.

- Nema zastoja, trenira se punom parom! Doduše, u nešto drukčijim uvjetima, umjesto dvoranskih treninga radi se na zraku, a i nema sparinga, samo individualno. Za potrebe treniranja, nekih kondicijskih vježbi, koristim i umjetnu ruku od karbonskih vlakana, koja se vakuumski pričvrsti. To je dobro za sklekove, ionako imam lijevu ruku skoro do lakta, pa se na taj dodatak samo naslonim. Dobra je i za podizanje utega, veslanje, mrtvo dizanje, niz vježbi - navodi sportaš, koji je inače već tri godine i u sretnoj ljubavnoj vezi.

Ma, kad ju je stigao upoznati uz tako gust raspored? Sigurno je ljubav planula u teretani...

- Nije, ali uspio sam dragu nagovorit da počne i ona trenirat čim to bude moguće, kad prođe ova karantena - smije se on.

- Cura radi kao tajnica u jednoj autoškoli, nije iz sportskog miljea, ali skupa smo znali otić na trčanje ili vožnju biciklom. Meni je inače uvik bilo draže otić navečer se zabavit s društvom na komin nego bit u noćnom klubu, ali normalno da ima i toga - Ivan će.

Osim što je vrhunski sportaš, ni po čemu se bitno ne izdvaja od svojih vršnjaka koji žive sretne dvadesete godine. Samo ga jedna sitnica nekad lecne...

- Zna mi se dogodit da se dite pripadne kad me vidi bez ruke na plaži, znate kakva su dica. Onda se sakriju iza mame, pa me prestrašeno ćire... Eto, to mi je malo krivo, iako mi je istovremeno i smišno. Ali bude mi žaj diteta jer se pripalo - priznaje simpatični Ivan Mikulić, prvi hrvatski paraolimpijac u taekwondou kao punopravnom sportu na nadolazećim POI u Tokiju. 

image
Sasa Buric/HANZA MEDIA
#IVAN MIKULIć#PARAOLIMPIJSKE IGRE TOKIO#PARATAEKWONDO

Izdvojeno