Večer je uoči Badnjaka, zadnja prilika za prigristi nešto masno i mrsno prije jednodnevnog posta; u Trogiru sam, pred fast foodom kojega mlađarija voli. Kažu da su tamo najbolji ćevapi u gradu, moj tinejdžer sebi naručuje "sedmicu", ja sam kurir i platiša. Fijuče žestoka dalmatinska bura, na polupraznom trgu pred katedralom svira Crvena jabuka, Žera se muči, čak se i čuje da je čovjeku hladno. Smrzavam se i ja, dakako, najstarija gošća pred kioskom brze hrane, nešto podalje momčići u grupicama ćakulaju kao da nije zimulja, veselo čekajući svoj ukusni zalogaj.
Narudžbu od mene zaprima simpatična žena, ona je kontakt "na prvoj liniji" s kupcima, u kiosku je živahno kao u maloj košnici, svi nešto peku, pripremaju. Očekujem da ću odmah dobiti jelo ali to je nemoguće, red je pričekati, okej. Jedina stojim pored tog kioska, ostala mlađarija ćakula o svom poslu nešto podalje; gledam u taj topli interijer u kojemu se poslovično kužinaje, tako mi je lakše otrpjeti udare bure.
Djelatnica koja je zaprimila moju narudžbu pita kupca (gosta) prije mene čime će garnirati ćevapčiće, on želi kapulu, ona mu čestito zagrabi punom šakom taj narezani crveni luk. Primjećujem da nosi crne profesionalne rukavice, pomislim: baš lijepo. Osmjehnem joj se mada me ne gleda (zabavljena je poslom), a ona potom istom tom rukavicom uzme od mladog gosta novčanicu i ubaci je u kasu. Osmijeh mi se sledi "momentalno", a ona uredno izda račun i vrati ostatak u kovanom novcu, sveudilj s tom radnom rukavicom na ruci. Dečko uzme svoju lepinju i ode, dođe drugi koji je naručio tortilju; ja i dalje promatram, što ću, tu sam.
Ona mu fino s roštilja u istim tim profesionalnim crnim rukavicama donese pune šake narezane pečene piletine, nema što, normativ djeluje izdašno. Prije negoli ponovi identičan postupak naplate, piletinu je začinila, i opet zagrabila kapulu rukom, po domaću. I tako još nekoliko puta, puno je ogladnjele mladosti oko mene. Djelatnica zapravo ne štiti kupce tim rukavicama, nego svoju kožu ruku radničkih, pomislim nevoljko, sve se nadajući da je posrijedi neka slučajnost, a ne pravilo. Na žalost, krivo!
Za oko mi je zapeo kupac koji je tražio kajmak u ćevapima; izvadila je žena kutiju, žlicom junački zagrabila pri tom koristeći i pomoćnu grabilicu, ali kajmak ko kajmak, onako netom iz hladnjaka je zericu tvrđi, neće da sklizne s žlica pa se djelatnica pomogla onim rukama u rukavicama (kojima donosi piletinu, pa uzima novac, pa vraća novac, pa grabi kapulu, pa opet naplaćuje, pa mota tortilju, pa opet uzima novac)... Samo što je nakon kajmaka rukavica bila nešto masnija. Nema veze, svejedno je s njom na ruci spretno naplatila, vratila munitu, poželjela dobar tek i sretan Božić. Moram reći da je svima uredno "tukla" račune i bila dobrodušna; da nije skandaloznog sanitarnog aspekta u svemu tome, pohvalila bih je.
Razmišljam da li otići, kadli ona izvadi s onim rukavicama lepinju dostavljenu s grilla i ljubazno me upita: "Koji su prilozi?". Tada rekoh:
- Čujte, ne mogu ovo odšutjeti. Svima ste pripremali jelo, završnu obradu, s tim rukavicama s kojima dodirujete i novac. Zašto ne koristite hvataljku za hranu? (Nije ju ni pogledala, cijelo je vrijeme stajala uredno ukopana u kadicu s narezanim pomidorama, nap.a.).
- Pa vidite da stalno perem ruke - promrsi ona.
- Pa gledam vas već dvadeset minuta, zato i kažem. Ne želim da mi tom rukom zagrabite kapulu - odvratim joj.
- Dođi ovde i posluži - pozove ona kolegicu iz unutrašnjosti kioska, jednu koja nije baratala novcem, barem koliko sam vidjela tijekom svog burnog stajanja pred trogirskim kioskom brze hrane.
Kolegica mi je potom propisno garnirala lepinju koristeći hvataljke, te prilikom naplate skinula rukavicu. Možda je to samo izolirani performans za kompliciranu gošću, a možda je drukčiji modus operandi. Pogledala me potom u stilu prešutnog "Razumijem Vas", te izdala račun (kao što su ga dobili i svi prije mene).
Otišla sam razmišljajući trebam li zaboraviti ovu epizodu, pribjegnuti kršćanskom oprostu u ime nadolazećeg najradosnijeg nam blagdana po svetačkom kalendaru... I shvatim da to ne želim. Institucija "oprosta&zaborava" ovdje nije primjenjiva, nemam pravo na taj luksuz. Ja sam bila, istinabog, donekle propisno uslužena, ali kao građanka osjećam potrebu ukazati na nedopustivo zanemarivanje osnovnih higijenskih propisa. Jer, dok su mlađahni gosti ćakulali pored zidića, ja sam promatrala (u sanitarnom smislu) nedopustiv proces isporuke i naplate pripravaka brze hrane.
Briga mlađariju što Mađarska nema more, i što teta u kiosku grabi istom rukavicom piletinu, kajmak, kapulu i eure pune bakterija - no, meni nije svejedno. Budimo realni, fast foodovi su udarna hranilišta naše djece u skoro svakom večernjem izlasku, i oni zaslužuju bolji tretman od ovoga.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....