StoryEditor
Životjehovini svjedoci

Mala, ali složna zajednica u Trogiru: Neki nas smatraju čudacima, no ne hajemo. Puno čitamo Bibliju, ali i feštamo, gradelajemo...

Piše Lenka Gospodnetić
21. svibnja 2020. - 10:26
Nikola Vilić/HANZA MEDIA

"Ne budite zabrinuti za sutrašnji dan, jer će sutrašnji dan donijeti svoje brige. Svaki dan nosi dosta svojih nevolja."

Tako piše u aktualnom, 'friškom' prijevodu Biblije 'Novi svijet', to jest Biblije koju su nedavno objavili Jehovini svjedoci. Riječ je o citatu evanđelja po Mateju iz uvodnog dijela, mini-poglavlja 'Kako se nositi sa životnim brigama'. Ah, kako aktualno...

Kako se, pak, sa svakodnevnim brigama nosi vjerska zajednica Jehovinih svjedoka u Trogiru? Kako je biti dio religijske manjine u gradiću od samo 13 tisuća stanovnika po zadnjem službenom popisu? Osjećaju li se stigmatizirano u tako malenoj sredini, doživljavaju li neugodnosti?

S glavom u kojoj se roje brojna pitanja dolazimo pred vjerski objekt, točnije Dvoranu Jehovinih svjedoka na pomalo dislociranoj adresi u Trogiru, na Rimskom putu. Objekt je limunsko žutih fasada, no ne pripada u cijelosti zajednici trogirske skupštine; gornji su katovi s balkonima u privatnom vlasništvu drugih osoba.

Ispred ulaza, na stepenicama obrubljenim lijepo uređenom hortikulturom dočekuje nas troje sugovornika, pripadnika te nevelike, ali prilično žilave vjerske zajednice; odjeveni su kao uzvanici na nečijem gala-vjenčanju, ili možda poput menadžera prije potpisivanja višemilijunskog ugovora. Sjajna odijela, kravate, fine cipele su 'dress code' muškaraca, a jedina dama u njihovu društvu podsjeća na neku modernu pricezu; u naravi, 'princeza' je već 'kraljica', to jest supruga je jednog od nazočnih.

On se zove Jakov Ćudina (41) i lokalni je starješina, a gospođi je ime Ana i jedanaest je godina mlađa od izabranika. U braku su nekoliko godina, a formalni pripadnici Jehovinih svjedoka od svoje tinejdžerske dobi, kad su i kršteni.Tako je to, naime, kod Jehovinih svjedoka; krštenje se odvija u odrasloj, ili barem svjesnoj dobi, i to u sklopu nekog od mega-sastanaka u sportskim dvoranama, odnosno hotelskim kongresnim salama.

image
Nikola Vilić/HANZA MEDIA

Trogirska dvorana JS-a umnogome podsjeća na splitsku. Tako je hotimično, naime postoje standardi koji malo gdje odstupaju; najvidljivije razlike su možda u zemljama Trećeg svijeta, gdje je teško zbog klimatskih i ekonomskih okolnosti simulirati sličnu sliku okupljališta kao u Hrvatskoj ili Italiji.

- Izvolite, uđite – srdačno nas poziva trolist domaćina. Uz supružnike Ćudina tu je kao svojevrsni 'coach' Igor Lukić iz splitske skupštine; iskusni Igor je, za razliku od svoje trogirske braće, već navikao na novinare.

Nude nas sokom, keksima; za alkohol je rano, uostalom prilično su mu neskloni. No, ipak su kršćanska zajednica, vino je pio i Isus Krist, pa se počaste i oni. Cigarete ne dolaze u obzir, život je svet, a tijelo je hram, ne valja ga trovati nikotinom. To je ono što već znamo, pa s općih mjesta prelazimo na pitanja lokalne prirode. Kako je biti Jehovin svjedok u Trogiru?

- Čujte, ne mogu reći da sam ikad doživio bilo kakvo omalovažavanje. Ako me netko i smatra čudakom, neka samo izvoli; ne hajem. Bitno je da nema neugodnosti, konflikta – o mirnom suživotu s Trogiranima svjedoči istaknuti član zajednice Jehovinih svjedoka, koja u gradu pod nebeskom zaštitom 'švetoga Ivana' broji sedamdesetak članova. Dobro, ovo sa svecem-zaštitnikom ne moraju nužno podržati i Jehovini svjedoci...

Jakov Ćudina i njegova šarmantna supruga osobe su srednjeg obrazovanja: on radi kao vozač u naftnoj kompaniji, Ana je nezaposlena frizerka. Nisu Svjedoci rođenjem, ali njihovi su roditelji ušli u redove zajednice kad su oboje bili mala djeca, pa su odgojeni u duhu učenja Jehovinih svjedoka, jer ime 'Jehova' oni drže pravim imenom Svevišnjega, Oca Isusa Krista.

image
Nikola Vilić/HANZA MEDIA

Tihi i pristojni susjedi

- Ponikli smo u Trogiru još sredinom osamdesetih iz malene jezgre; prvih je sestara i braće bilo tek nekoliko. Imali smo, doduše, u pojedinim fazama više članova nego danas, u zenitu nas je bilo blizu stotinu. No, mnogi su raseljeni, neki su i preminuli a prirodni prirast u cijeloj je zemlji ionako dosta slab, pa ne iznanađuje što je tako i kod nas. Sad nas ima, dakle, oko sedamdeset – navode Ćudine, inače bez djece.

Pitamo ih je li doista Jehovinim svjedocima preporučeno izbjegavanje potomstva zbog približavanja Sudnjeg dana, kad će navodno prestati postojati svijet kakvog poznajemo. Odgovaraju niječno.

- Ne, imamo braće i sestara sa po petero djece. Situacija je u trogirskoj zajednici šarolika – prilično suzdržano, nesvikli na novinarsku znatiželju vele Ćudine.

Situacija je, kažu, raznovrsna i s profilom ljudi, njihovim stupnjem obrazovanja. Među njima ima osoba s osnovnom školom, ali i visokoobrazovanih ljudi: profesora, pravnika, liječnika... Da, jedan je 'brat' liječnik opće prakse i, dakako, zagovornik tzv. beskrvnog liječenja kako to poučava njihovo čitanja Biblije.

Poznato je, naime, da se Jehovini svjedoci groze transfuzije krvi u jednakoj mjeri kao, recimo, vojevanja. Puška u ruci ili igla za prijenos krvi u veni jednako su neprihvatljiv instrumentarij.

Ćudine se sa svojim vjerskim istomišljenicima sastaju dvaput na tjedan – četvrtkom i nedjeljom – u Dvorani u trogirskom naselju Travarica. Zapravo su idealni susjedi; tihi su, pristojni, neskloni glasnim slavljima – barem ne u Dvorani. Čak niti ne zvone na 'misu'...

- O, volimo mi zafeštati, bez brige! Naravno, ne slavimo ništa nametnuto datumom, svi su dani pred Jehovom jednaki, nema kod nas 'nasilnih' rođendana, imendana, Božića ni Novih godina, obilježavamo samo dan sjećanja na Isusovu smrt jer tako striktno piše u Bibliji, a mi se u svemu držimo Biblije. Kršćanima je neprihvatljivo da je Marija (Sveta Majka, Bogorodica, nap.a.) imala više djece, a ne samo Isusa Krista. Mnogo što je kod kršćana preslobodno interpretirano – smatraju Jehovini svjedoci.
Nas, pak, zanima ono bitno: kako Jehovini svjedoci feštaju?

- Neki dan imali smo piknik na jednoj parceli na Resniku; gradelavali smo, jedan brat svirao je gitaru... Da, ima i muzikalnih među nama, moj (biološki) brat je isto harmonikaš. Vidjevši našu feštu uz svirku, priključili su nam se prolaznici. Rado smo ih primili u društvo. Otvoreni smo i za javna predavanja (propovijedi); naša dvorana u Trogiru ljeti, barem u vrijeme berićetnijih turističkih sezona, zna biti dupkom puna! Na žalost, predavanja nisu uvijek dvojezična, ali s prijevodom priskoče braća koja govore engleski ili neki drugi jezik – Ćudina će.

Iako je još relativno mlad, Jakov ima zaduženje starješine, što bi unutar Skupštine JS-a kao mikroorganizacije bio ekvivalent župi u Crkvi. Po toj bi analogiji starješina bio nešto kao župnik...

- Kako ste stekli to zaduženje tako mladi? Jamačno ima starijih od vas – pitamo Jakova Ćudinu.

- U pravu ste, najstariji među nama ima 88 godina, ovdje u trogirskoj skupštini koja obuhvaća područje od Kaštel Kambelovca do Primoštena. Eto, ja sam izabran po kriteriju spremnosti i posvećenosti. Važno je koliko možemo dati sebe za druge – tihim glasom pojašnjava skromni Ćudina.

Njegova lijepa supruga mu povlađuje; predana je proučavanju Biblije i zajednici, te je duhovne (uz obiteljske) obveze ispunjavaju toliko da zasad ne traži posao. Na sreću, nije u financijskoj potrebi...
Poznato je da u većini slučajeva Jehovini svjedoci sklapaju brakove među sobom. Ana potvrdno kima glavom:

Brakovi nisu dogovoreni

- Pa i vi nastojite naći nekoga sličnih uvjerenja, iste vjere – veli ona, no mi podsjećamo na matematičku činjenicu s početka ovog teksta, to jest da je Jehovinim svjedocima manevarski prostor puno skučeniji: u ionako nevelikom gradu Trogiru ih je tek sedamdesetak.

Ana Ćudina ima i na to spreman odgovor:

- Kod nas su česti brakovi s pripadnicima zajednica iz drugih gradova; zato smo se dijelom i osuli, no tada su druga braća i sestre brojčano ojačali. Ne, brakovi nisu dogovoreni – niječe Ana, a Jakov prisnažuje:

- Ja sam bio ludo zaljubljen...

image
Nikola Vilić/HANZA MEDIA

Ni u malenoj trogirskoj skupštini, kao i bilo gdje u svijetu unutar zajednice JS-a, na razvod se ne gleda blagonaklono. Srećom, vele Trogirani, nije ih ni bilo. Za njih jedini prihvatljiv razlog za razvod je blud, nevjera, preljub, kako hoćete. Osoba koja je u toj konstelaciji oštećena ima puno moralno pravo ući u novu bračnu zajednicu, dok je bludnik ili bludnica – izopćen.

- Netko tko je učinio takvo što bacio je ljagu na cijelu našu zajednicu. Takvo ponašanje Bog Jehova ne voli, a mi smo dužni ljubiti ga, diviti mu se i djelovati na sliku Njegovu; zato se i zovemo Jehovini svjedoci – podsjeća Ana Ćudina.

Priču malko ublažava Lukić.

- Nikoga se ne odričemo zauvijek, postoji institucija pokajanja. Zato ne rabimo baš izraz 'izopćiti', radije 'privremeno isključiti', najviše zato da bi posrnulome pomogli, dali mu vremena da uvidi pogrešku. Moramo se truditi uvijek biti što bolji – diplomatski će Lukić.

Mladi supružnici Ćudine nerado govore o privatnom životu i navikama, no očigledno je da su vjeri veoma predani. Rijetko izostaju sa sastanaka, čak i nedjeljom kad mnogi ljudi odlaze na neko kraće putovanje, izlet.

- Sastajemo se u jutarnjem terminu, pa stignemo – ipak namiguje mlada Ana, koja kao i Jakov uživa obiteljsku potporu u širenju učenja i biblijskog čitanja Jehovinih svjedoka; svi su njihovi također u tome.

Kao i drugi građani, i Jehovini svjedoci u Hrvatskoj svoju su javnu službu i okupljanje na neko vrijeme stavili u hibernaciju.

- Ne smijemo ugroziti zdravlje bilo koga, moramo biti odgovorni – poručili su u ime cijele zajednice i članovi one malobrojne no homogene, trogirske naime.

Jehovini svjedoci

Jehovini svjedoci su kršćanska sljedba koju je 1872. u Pittsburghu (Pennsylvania) u SAD-u utemeljio Charles Taze Russell (1852.-1916.) i do smrti upravljao njome, navodi Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.

Za sljedbu je 1881. bio prihvaćen naziv Društvo cionske kule stražarnice (Zion’s Watch Tower Society), a Russellov nasljednik Joseph Franklin Rutherford uveo je 1931. naziv Jehovini svjedoci (Jehovah’s Witnesses). Proučavaju Bibliju, vjeruju u skori svršetak svijeta za sve osim za svoje pristaše te u ostvarenje kraljevstva Božjega na zemlji. Odbijaju nauk o Sv. Trojstvu, osporavaju božansku narav Isusa Krista, ne slave kršćanske blagdane, zabranjuju transfuziju te odbijaju nošenje oružja i sudjelovanje u ratu.

Strogo su hijerarhijski ustrojeni; na čelu je doživotno izabrani predsjednik. Glavna im je vjerska praksa svjedočenje vjere, što čine revno i katkad nametljivo (individualni posjeti kućama, ulično raspačavanje tiska). Djelovanje im je bilo zabranjeno prije i za vrijeme II. svjetskog rata. U Hrvatskoj je zajednica Jehovinih svjedoka osnovana 1953. U Zagrebu izlazi njihovo službeno glasilo Kula stražara, bilježi Hrvatska enciklopedija.

Piše: Saša Jadrijević

Najviše ih je u Americi

Pojedini izvori navode da ih u svijetu ima oko devet milijuna, a ogranke imaju u gotovo svim zemljama svijeta. U Hrvatskoj ih ima 4965, Srbiji 3943, BiH 1065, Sloveniji 1825, Makedoniji 1287, Crnoj Gori 279, SAD-u 1.237.054, Slovačkoj 11.147, Bugarskoj 2556. Međutim, u Rusiji su zabranjeni jer tamošnje vlasti tvrde da su oni “ekstremistička grupa” pa ih progone, uhićuju i zatvaraju.
Oni sami pak na svojim službenim web-stranicama kažu:
- Mi smo posve obični ljudi. Različitog smo porijekla i dolazimo iz raznih društvenih slojeva. Prije nego što su postali Jehovini svjedoci, mnogi od nas pripadali su nekoj drugoj religiji ili pak nisu ni vjerovali u Boga. No, svi smo temeljito istražili Bibliju i uvjerili se u istinitost njezinih učenja (Djela apostolska 17:11). Tek tada je svatko od nas osobno odlučio služiti Jehovi Bogu - kažu oni i odgovaraju na pitanje o vjerovanju u Isusa.
- Kao kršćani, držimo se Isusovih učenja, postupamo po uzoru na njega te mu iskazujemo čast kao svom Spasitelju i Božjem Sinu (Matej 20:28; Djela apostolska 5:31; 11:26). Međutim, iz Biblije smo doznali da Isus nije Svemogući Bog. Osim toga, u njoj ne postoji temelj za učenje o Trojstvu (Ivan 14:28) - navode Jehovini svjedoci te ističu bitne odrednice svog nauka:
- Mi ne štujemo križ ni vjerske slike i kipove (5. Mojsijeva 4:15-19; 1. Ivanova 5:21). Svoju pobožnost i vjeru u Boga pokazujemo na sljedeće načine: molimo se Bogu (Filipljanima 4:6), čitamo i proučavamo Bibliju (Psalam 1:1-3), pomažemo onima koji su u nevolji (Jakov 2:14-17), pružamo humanitarnu pomoć u vrijeme katastrofa (Djela apostolska 11:27-30)... - navode, među ostalim, Jehovini svjedoci, koji ne slave ni svoje rođendane.

Piše: Saša Jadrijević

Zli duhovi i sile

- Jehovini svjedoci ne slave rođendane zato što su uvjereni da Bog ne odobrava takve proslave. Iako u Bibliji ne piše izričito da ne smijemo slaviti rođendane, ona nam pomaže da te proslave sagledamo u pravom svjetlu i uvidimo kako Bog gleda na njih.

Proslave rođendana poganskog su porijekla. U djelu “Funk & Wagnalls Standard Dictionary of Folklore, Mythology and Legend” stoji da te proslave vuku korijene iz vjerovanja da na nečiji rođendan 'zli duhovi i sile mogu napasti slavljenika' te da ga 'prisutnost prijatelja i njihove dobre želje štite od nepoznatih opasnosti koje vrebaju sa svih strana'. Knjiga “The Lore of Birthdays” objašnjava zašto se u staro doba bilježio datum rođenja. On je bio 'neophodan za izradu horoskopa' koji se temeljio na 'astrologiji prožetoj misticizmom'.

U toj knjizi stoji da 'rođendanske svjećice, prema narodnoj predaji, imaju posebnu magičnu moć da ispune želje'. No, vrijedi zapaziti da Biblija ne odobrava vračanje, gatanje i druge vrste okultizma. U njoj piše da Bog 'ništa takvoga ne dopušta' (5. Mojsijeva 18:14; Galaćanima 5:19-21).

Ustvari, jedan od razloga zašto je Bog osudio drevni grad Babilon bio je taj što su se njegovi stanovnici bavili astrologijom, koja je oblik gatanja (Izaija 47:12-15). Jehovini svjedoci ne preispituju detaljno svaki običaj, ali ne ignoriraju Bibliju kad ona daje takva konkretna upozorenja. Prvi kršćani nisu slavili rođendane.

U djelu “The World Book Encyclopedia” stoji da su prvi kršćani “slavljenje bilo čijeg rođendana smatrali poganskim običajem”. Iz Biblije doznajemo da su apostoli i drugi koje je Isus osobno poučavao dobar primjer na koji se svi kršćani trebaju ugledati (2. Solunjanima 3:6). Isus od svojih sljedbenika nije tražio da obilježavaju dan njegova rođenja, nego dan njegove smrti (Luka 22:17-20). To nas ne treba čuditi jer u Bibliji piše da je bolji “dan smrti nego dan rođenja” (Propovjednik 7:1).

Tu biblijsku misao možemo shvatiti na Isusovu primjeru. On je vjerno služio Bogu do kraja svog života na Zemlji te je tako zadobio njegovo priznanje. Stoga je dan Isusove smrti puno značajniji od dana njegova rođenja (Hebrejima 1:4). U Bibliji nigdje ne piše da je ijedan Božji sluga slavio rođendan. Je li to možda previd? Nije, jer Biblija spominje dvije rođendanske proslave ljudi koji nisu služili Bogu, a obje su spomenute u negativnom svjetlu (1. Mojsijeva 40:20-22; Marko 6:21-29) - navode Jehovini svjedoci.

Jesu li Jehovini svjedoci uključeni u međuvjersku suradnju?

- Mi volimo razgovarati o vjerskim pitanjima s ljudima svih religija, no nismo uključeni u međuvjersku suradnju niti Boga štujemo s ljudima koji imaju drugačije vjerske nazore od nas - kažu Svjedoci. 

Piše: Saša Jadrijević

#JEHOVINI SVJEDOCI#TROGIR#JAKOV I ANA ČUDINA

Izdvojeno

21. svibanj 2020 10:26