Kaštelanka Katia Van Der Merwe prije pet godina je ulogu "žene, majke, kraljice", nažalost, zamijenila ulogom onkološke pacijentice. Život se stubokom promijenio otkako je na dojci napipala kvrgu veličine teniske loptice. Srećom, iz borbe s karcinomom izašla je kao pobjednica.
Borba za život, reći će, predstavlja njenu najvažniju bitku. Važniju i od one koju je vodila sa suprugom Južnoafrikancem oko toga u kojoj državi trebaju saviti svoje ljubavno gnijezdo: Hrvatskoj ili Južnoj Africi. Katia će se ipak pohvaliti činjenicom da joj je suprug danas "čistokrvni Dalmatinac", žive u skladnom braku s troje djece u Kaštel Sućurcu. O svom životu koji je obilježila borba s bolesti pričala je bez ustezanja za Slobodnu Dalmaciju.
Kako set sami otkrili da imate karcinom?
U veljači 2019. godine slučajno sam na Facebooku naletjela na podsjetnik s ružičastom vrpcom i pitanjem: "Kad ste zadnji put napravili samopregled dojke?". Onda sam odlučila napraviti ga. Na dojci sam opipala kvrgu veličine teniske loptice.
Niti je to mene boljelo, niti sam ja dotad to osjećala, samo je bilo tvrdo. To je bila subota, u ponedjeljak sam požurila naručiti se kod doktora na ultrazvuk. Prvo se mislilo da je riječ o upali, pa su mi dali antibiotik, ali se ništa nije smirivalo idućih deset dana. Nakon toga mi je drugi doktor rekao: "Pođi na Hitnu, sve te čeka tamo".
Osjetila sam da, kad je sve tako doktor žurno za mene napravio, da se mora raditi o ozbiljnoj stvari. Ali, i dalje ta misao ne sjeda u glavi, da imam nešto toliko ozbiljno, zloćudno u sebi. Sve mi je prošlo kroz glavu samo ne da imam rak! Za dva mjeseca sam punila 40 godina, prirodno je ne razmišljati o smrtnosti, ali život me je prisilio.
Otišla sam na biopsiju i nakon dva tjedna sam dobila nalaz. Kad sam ga pročitala, prvo sam pomislila da sam već jednom nogom u grobu! Otišla sam kod doktora opće prakse, to je bila jedna komična situacija, on je bio jako mlad, bila sam mu prva pacijentica, nije se znalo tko je više izgubljen, ja ili on.
Ništa nisam znala, nisam znala gdje je onkologija, sakrila sam se gdje nije bilo nikoga i samo se raspala, počela plakati. Tada mi je prišla medicinska sestra, uzela nalaz i rekla: "Idemo u borbu". Ta smirenost kod nje mi je dala početnu snagu za borbu koja me tek čekala.
Kako je dijagnoza promijenila Vaš život?
Promijenila ga je iz temelja. Svi valjda živimo u nekoj kolotečini. Smatramo da je važno jesu li djeca oprala zube, je li kuća čista, jesu li plaćeni računi, je li ručak skuhan danas i tako dalje. Tako sam i ja živjela. U jednom momentu sam pomislila: "Što sad, hoću li se i dalje tako ponašati ili sam sad osoba koja je oboljela od raka?"
Jer do tada su moje uloge bile žena, majka, a odjednom su se sve životne uloge svele na ulogu onkološkog pacijenta. Sjedila sam za stolom i gledala oko sebe. Vidjela sam muža kako kuha, majka je prala suđe, djeca su se igrala, i mislim se: "Bože dragi, ja i da umrem, oni će biti dobro, nastavit će živjeti, oženit će se, napraviti svoj dom, stvorit svoju djecu, doći će mi jednom godišnje na grob. Što je sa mnom, s mojim životom?". U tom trenutku shvatila da se moram posvetim sebi.
Koje su vam stvari u tim trenucima život činile boljim?
Nemate puno izbora u tom stanju koje obilježavaju intenzivni bolovi i mučnine. Sama pomisao da mogu sjesti na kavu i družiti se sa svojim prijateljicama mi je bila dovoljna. Zbilja najjednostavnije stvari, gledanje Netflixa, slušanje glazbe, čitanje knjiga.
Želite li nešto reći o procesu liječenja?
Prvo sam doživjela šok, jer me nisu htjeli operirati zbog veličine karcinoma. Odmah smo krenuli s kemoterapijama. Krenulo je s četiri crvene kemoterapije, one najteže. Nakon toga dvanaest lakših kemoterapija. Imala sam mjesec dana odmora između svakog procesa liječenja, pa mi se tijelo uspijevalo odmoriti.
Doktor Vrdoljak me je pazio. Prvu sam kemoterapiju dobro podnijela, na drugoj sam sama sebi kosu obrijala. Neopisivi su to šokovi kad se tuširate i u šaci vidite svoju kosu, jednostavno takve stvari vas dotuku. Treću kemoterapiju sam najteže podnijela. Imala sam takve bolove da ih ne mogu opisati. Znala sam da imam jednostavan izbor: Ili ću umrijeti ili ću se boriti. Ali isto sam u jednom trenutku zavapila: "Bože uzmi me!"
Što Vam je u takvom stanju pomoglo da nastavite borbu?
Imala sam veliku obiteljsku potporu kroz dvije godine koliko je trajao proces liječenja. Potporu moje majke, mog muža, moje djece.
Kako se borba s karcinom kroz sve te godine odrazila na Vašu obitelj?
Kad mi je dijagnosticiran karcinom imala sam djecu od tri, devet i 12 godina. Ja sam morala objasniti svojoj djeci da mama ima rak dojke, da je to bolest koja zahtjeva liječenja, da će mami ispasti kosa.
Da će biti dana kad ću jaukati od bolova, da će biti dana kad će biti jako teško, da se tada oni moraju okrenuti sebi, izaći kod prijatelja, uživati u životu. Oni su imali samo jedno pitanje: Hoću li umrijeti? Ja sam im rekla da ću učiniti sve što je u mojoj moći da preživim, ali ne mogu garantirati da ću uspjeti u tome. Srećom po njih i sebe, uspjela sam.
Kako vam je pomogla udruga Caspera?
Mama mi je rekla za njih, nakon što je vidjela članak o udruzi u Slobodnoj Dalmaciji. Ušla sam na njihovu stranicu, sve su to više-manje žene mojih godina. Kad smo imali prve radionice bila sam presretna, pogotovo razumijevanjem predsjednice udruge Sonje Grgat.
Ona je imala sličnu situaciju, imala je isti broj godina kada je oboljela, isti broj djece, isti liječnik nas je liječio. I onda osjetite da su njene riječi zapravo moje riječi. Ta podrška mi je jako značila. I kada progovorite o najintimnijih problemima, neće vas osuditi, ali ni lažno sažalijevati, nego osjećati iskrenu empatiju prema vama.
Želite li nešto poručiti ženama koje se bore s karcinomom?
Živite život punim plućima, prestanite očekivati od sebe i od drugih ljudi bilo što, nemojte se zamarati nebitnim stvarima. Život je jedan, družite se s ljudima, idite na putovanja, smijte se, kad vam dođe kraj da možete reći: "Učinila sam sve što je u mojoj moći da ni za čim ne žalim!".
