StoryEditor
Životslikar i kolekcionar

Austrijanac koji se pronašao u Dalmaciji i planira tu ostati ima neobičan posao: majstor ‘airbrush‘ scene otkrio je smisao života uz more

Piše Željko Simunić
19. svibnja 2020. - 12:49
Bozidar Vukičević/HANZA MEDIA

Malo je ljudi u Hrvatskoj čulo za Knuda Tirocha (62), austrijskog umjetnika, slikara i kolekcionara američkih egzotičnih automobila. No, u svijetu je Tiroch itekako poznat budući da se ubraja među europske i globalne zvijezde oslikavanja airbrush tehnikom.

To mu je umijeće donijelo brojne međunarodne nagrade, a proslavio se višegodišnjim radom za ekipu Formule 1 Torro Rosso iz talijanske Faenze jer su ranije grafike svakog od Red Bull bolida i F1 kamiona te ekipe bile njegovih ruku djelo.

Mnogi od nas vjerovali su da se jurilice globalnog oktanskog cirkusa oslikavaju nekim strojem, ali evo sada svi znamo kako je upravo Tiroch zračnim kistom oslikao V8 cestovne rakete ekipe Torro Rosso.

Podsjetimo se, gazda te ekipe je Dietrich Mateschitz, austrijski milijarder hrvatskog podrijetla i suosnivač tvrtke Red Bull GmbH, proizvođača globalno poznatog napitka Red Bull.

image
Malo je ljudi u Hrvatskoj čulo za Knuda Tirocha (62), austrijskog umjetnika, slikara i kolekcionara američkih egzotičnih automobila.
Privatni Album

Izabrao je Zečevo

Međutim, iznenađujući dio priče o Knudu Tirochu je činjenica da je zaljubljen u Hrvatsku i naš plavi Jadran. Susreli smo se s njime dvaput – u Marini Frapa u Rogoznici, te u Badenu blizu Beča, gdje je sjedište njegove tvrtke Tiroch Art, te smo puno razgovarali o toj, reklo bi se, frapantnoj privrženosti Dalmaciji. To kažemo zbog toga što je Knud prošao, kako bi se reklo, pola svijeta, te je uspješno radio i živio u Chicagu, Las Vegasu, Kaliforniji, Italiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima...

Mogao je ovaj rođeni Bečanin ostati na bilo kojoj od nabrojenih destinacija, ali odlučio je barem pet mjeseci godišnje biti u Hrvatskoj. Doduše, primarni mu je domicil i dalje u Badenu, ali je izgradio kuću u Zečevu pokraj Rogoznice i, kad god može, svrati do Dalmacije, posebice ljeti. Doduše, sada će to vjerojatno biti malo teže zbog pojave koronavirusa, ali Knud kaže kako će do Zečeva čim se normalizira situacija s pandemijom.

Kako je došlo do uspostave očito neraskidive veze vas i Dalmacije? – bilo je naše prvo pitanje.

– Počeo sam dolaziti na Jadran prije četrdeset godina i uvijek sam se družio s 'običnim' ljudima, slušao njihove priče, sudjelovao u svakodnevnim aktivnostima i uživao u ljepoti vaše prirode. Nakon što sam radi posla i usavršavanja vidio mnoga mjesta na kugli zemaljskoj, zaključio sam kako je najbolje izgraditi kuću u Dalmaciji. Naime, u usporedbi s ostalim dijelovima svijeta, Hrvatsku sam ocijenio kao državu gdje me ništa ne plaši i puno je toga uredno, onako ljudski posloženo. Kad se tome doda ljepota obale i mora, vjerujem i svima kažem da je ovo top-destinacija za boravak i užitak.

image
Bozidar Vukičević/HANZA MEDIA

No dobro, svakako je vašoj odluci o gradnji kuće kod nas kumovala i blizina Austrije?

– To je, naravno, istina, ali imam potrebu naglasiti da se u Hrvatskoj izuzetno dobro osjećam u društvu 'običnih' ljudi. Osim što ponekad kasne na sastanke, Hrvati su uglavnom ljubazni i susretljivi. Štoviše, često sebe uhvatim u mislima kako želim postati pravi Dalmatinac jer vi uistinu znate kako se uživa u životu.

Guštam u zalasku sunca

Dakle, za vas osobno raskoš, komfor i novac koji postoje u drugim bogatim zemljama ipak nisu sve na svijetu?

– Prošao sam dosta toga i naučio kako silan novac bogatašima na razvikanim destinacijama ne donosi uvijek sreću. A ja sam u Dalmaciji sretan kada gledam zalazak sunca s balkona kuće u Zečevu. Osim toga, ne spadam u skupinu bahatih osoba i dobro se slažem s domaćim stanovništvom. Možda i zbog toga što korijeni moje obitelji potječu iz Švedske, Brna, Praga i Zagreba. Stoga mi je vjerojatno prilagodba i po genetici puno lakša.

Fascinirani ste našim morem i to ste puno puta spomenuli?

– Jesam, Jadran je predivan, ali želim također nešto konkretno napraviti da ga svi zajedno očuvamo od onečišćenja. Ne volim one fraze koje ljudi govore na svim meridijanima – volim ovo ili volim ono, a sve ostaje na riječima i ništa konkretno ne rade da bi opravdali te izjave. Kad već uživam ovdje kod vas u drugoj domovini, odlučio sam nešto dati, odnosno konkretno poduzeti.

Na što točno mislite?

– Pokrenuo sam veliku akciju čiji je cilj educirati te upozoravati ljude i turiste na to da plastiku ne bacaju u more. Ako uzmemo u obzir da, prema navodima stručnjaka, prirodi treba više od devedeset godina da razgradi jednu plastičnu vrećicu, onda valja djelovati odmah kako se ne bi dogodilo da otpad ove vrste zagadi Jadran.

Osim toga, od slučajno progutanih vrećica guše se i ugibaju morske životinje, a šokantan je podatak da sunčeve UV zrake nakon nekog vremena mrve plutajuću plastiku na površini i onda te mikročestice gutaju ribe koje mi ljudi poslije slasno jedemo. Zaključak je da smanjenjem plastičnog otpada koji završi u moru ujedno i sebe manje trujemo.

Kako provodite tu svoju ekološku kampanju?

– Tijekom ove zime nisam bio aktivan jer sam uglavnom bio u Austriji. No, znam da se u Hrvatskoj u kupnji masovno rabe plastične vrećice, pa sam o svojem trošku napravio pamučne torbe i besplatno ih dijelio ljudima u ljeto 2019. Isto ću učiniti i ovog ljeta, ako se stvari s koronom smire. S obzirom na to da su te torbe pamučne, mogu se rabiti višekratno i na taj način učinkovito zamjenjuju plastiku.

Boraveći često u Dalmaciji, shvatio sam da mnogi ljudi vrećice ne bacaju namjerno u more, jer one s kopna i s brodova lete posvuda kad puše vjetar i tako završe u Jadranu. Ne mora biti tako uz naš minimalni napor, jer za opće dobro treba paziti na to da vrećice idu u žute kontejnere, a ne u biser prirode kao što je Jadran. Bila bi šteta da ga nasljednicima ostavljamo zagađenog i bez života.

image
Bozidar Vukičević/HANZA MEDIA

Očuvanje Jadrana

Osim dijeljenja besplatnih torbi za šoping, što ste još poduzeli?

– Svojevremeno sam kupio rabljeni brod za utrke Fountain Executioner 42, izgrađen devedesetih godina prošlog stoljeća, i doradio ga po svojem guštu. Na njemu je top izradio talijanski trkač Fabio Buzzi, a Fountain Executioner ima vizualnu ulogu u promociji ekologije.

Oslikao sam ga airbrush tehnikom i na njemu stavio velike natpise "Sea Warrior – Stop the plastic society, save the sea" (Morski ratnik – zaustavite plastično društvo i spasite more). Dodao sam kamuflažne grafike, morske zvijezde, rakove i riblje kosti, koje upozoravaju na to što bi se moglo dogoditi ako svi zajedno ne prestanemo s onečišćenjem. Tu je i simbol Morskog ratnika – mrtvačka glava s dva harpuna i prekriženim kostima ispod, s tim da je gornji dio naslikan u obliku bubnjarske palice.

Vidjevši Morskog ratnika u suhoj marini kod Rogoznice, shvatili smo da je s ovakvim grafikama i više nego uočljiv. Kako na njega reagiraju strani turisti?

– Gdje god uplovim i prođem s njime, svi se okreću jer je plovilo unikatno. Uglavnom se svi zainteresiraju i pročitaju poruke na njemu pa mogu kazati da je Fountain Executioner 42 svojevrsna ploveća reklama za očuvanje okoliša. Ponekad porazgovaram s ljudima na usidrenim susjednim plovilima i uglavnom se svi slažu s inicijativom da čuvamo Jadran. Uostalom, znate i sami koliko nautičkih turista ovdje dolazi, nikome nije cilj na duge staze uništiti ovo more. Sve što trebamo je da svi zajedno uložimo malo više napora. Jadran je perla Mediterana i moramo ga svi zajedno čuvati za buduća pokoljenja.

Zato smatram kako Sea Warrior budi svijest gdje god se na njemu pojavim, te potiče ljude da dobro paze da vrećice ni drugi plastični predmeti poput lopti, šlapa, peraja, japanki... ne odlete s palube. Isto vrijedi za odbačene mreže i ribarske alate, od njih stradavaju morske životinje i tako uistinu ne treba biti ako uložimo minimum truda te malo više pazimo. Osim toga, nastojim pobuditi svijest da se limenke, boce i razni drugi otpatci ne smiju bacati u more.

Iz brojnih podataka objavljenih na internetu o vama vidimo da ste specifičan umjetnik, majstor airbrush tehnike zračnim kistom, te vlasnik mnogih međunarodnih nagrada. Kako ste uspjeli to ostvariti?

– Završio sam umjetničku akademiju u Beču na Schillerplatzu i onda sam 1980. otišao živjeti u najjeftiniji i ujedno najopasniji dio Chicaga, Southside. Studirao sam na Custompaint Studios te sam u Americi stekao dragocjeno iskustvo s oslikavanjem velikih kulisa grafita i posebnih avangardnih tehnika. U to je doba oslikavanje zračnim kistom u Europi bilo u povojima, pa sam boraveći u SAD-u dosta toga naučio.

Ta sam stečena znanja poslije primjenjivao na Starom kontinentu i moja su se djela mnogima svidjela. Zbog toga me je šef Red Bulla Dietrich Mateschitz 2005. angažirao da oslikavam njegove jurilice Formule 1, želeći da ih pretvorim u svojevrsne umjetničke objekte. Bio je zadovoljan mojim radom pa sam zračnim kistom oslikavao kamione Torro Rosso za prijevoz bolida i opreme, a poslije sam dobio i angažman za oslikavanje zrakoplova koji sudjeluju na natjecanju Red Bull Air Race. Osim toga, ukrasio sam hotel "Vanish" u Las Vegasu, te sam za šeike u Dubaiju i Abu Dhabiju oslikao trkaće brodove ekipe utrke Victory za off-shore.

image
Privatni Album

Trijumf u Oslu

Koja vam je nagrada najdraža?

– Ima ih dosta, ali izdvojio bih trijumf mojeg Mercuryja iz 1949. godine na Motor Showu u Oslu 2017. godine. Uživao sam kad mi je nagradu predao Billy Gibbons iz svjetski poznatog benda ZZ Top, čiji je spot pjesme "Gimme All Your Lovin'" iz 1983. s Ford Hot-Rodom Eliminator Coupe iz 1933. samo na kanalu YouTube vidjelo 62 milijuna ljudi. E, kad vam takav Hot-Rod freak dade nagradu, onda znate da ste uspjeli.

Čime se bavi vaša tvrtka Tiroch-Art iz Austrije?

– U Chicagu sam se 'inficirao' egzotičnim američkim muscle i hot-rod automobilima, kao i supkulturama iz pedesetih godina kao što su Rockabilly i Pin Ups. Muscle i hot-rod modeli nedvojbeno su drukčiji od standardnih konfekcijskih automobila i meni kao umjetniku pružaju mogućnost grafičkog izričaja na njihovim karoserijama.

Kad sam se vratio iz Amerike u Austriju, kupio sam jedan Plymouth Roadrunner GTX iz 1973. godine i svih ovih godina bavim se pronalaženjem starih egzotičnih američkih vozila, posebno iz razdoblja od 1968. do 1973. godine. U tom su se razdoblju proizvodili najjači, najsolidniji i najpouzdaniji automobili s kojima se bez problema moglo nekoliko puta voziti s jednog na drugi kraj Amerike.

image
Privatni Album

Oni su na meti i drugih kolekcionara, kao što je TV voditelj Jay Leno, sigurno ih nije lako otkriti?

– Uh, jako ih je teško nabaviti. Ali, zato imam suradnike u SAD-u koji ih uporno traže. Kad naši skauti pronađu neki egzotični model, slijede procjena stanja na temelju fotografija i telefonski pregovori s vlasnikom oko cijene. Poslije toga letim u SAD i organiziram transport brodom u kontejneru do Austrije. I tek onda slijedi posao – u Badenu, u Hotrod hangaru, restauriramo ih nastojeći nabaviti originalne dijelove.

Primjera radi, svaki kolekcionar će zahtijevati da na autu iz 1971. godine budu originalni dijelovi, a ne bilo što sklepano na brzinu. Upravo zbog toga to nije jednostavno, pa iako imam odlične meštre, proces traje mjesecima, ponekad čak i dvije godine.

U nekim TV emisijama to traje puno brže?

– Često se nasmijem kad gledam takve emisije u kojima ekipa u dva tjedna restaurira neki stari američki automobil... Ne ide to baš tako brzo i jednostavno, jer narudžbe dijelova iz SAD-a znaju potrajati, posebno ako treba mijenjati sve elektroinstalacije s obzirom na to da se stare više ne mogu rabiti. No, kada takva vozila preradimo, ugradimo maksimalni broj originalnih dijelova i oslikamo ih, ona postaju cestovni unikati jedinstvene optike. A onda se u Europi i na cijelom svijetu pronađu kupci koji žele voziti custom automobile zbog toga što ih nitko nema.

image
Privatni Album

Impresivna kolekcija

Vidjeli smo i snimili puno automobila kod vas u Badenu, to je uistinu impresivna kolekcija?

– Restauriram sve automobile, ali samo neke prodajem. Naime, spadam u kolekcionare američkih muscle i hot-rod modela. Često se šalim govoreći – nema mi pomoći, guštam raditi na tim legendarnim cestovnim jurilicama i onda ih poredane u hangaru obilaziti, gledati, glancati i povremeno provozati. Eto, restaurirao sam i jedan raritetni motocikl – Peugeot iz 1932. godine, i sada je izložen u mojem poslovnom prostoru.

Sin Dominic itekako vam pomaže u poslu?

– Dominic je rođen 1986. godine i od malih nogu igralište mu je bilo u garaži između mojih automobila. Vodio sam ga sa sobom po europskim utrkama te po raznim sajmovima starih i egzotičnih automobila. Svidjelo mu se to sve skupa, pa je s dvanaest godina pohađao Racing College, a 2002. je postao najmlađi sudionik u povijesti kategorije Formel-Masters u Austriji. Osvojio je 2003. Formula BMW prvenstvo i bio drugi (Runner-up) na Europskom prvenstvu u klasi trkaćih automobila s motorom obujma ispod dvije litre. Jako sam ponosan na njega jer je od 2014. sudjelovao na utrkama NASCAR Eurowheelen Series Elite1.

image
Privatni Album

I njega, naravno, ljeti vodite u Dalmaciju?

– Baš kao i ja, Dominic uživa na Jadranu. No, osim toga voli New-Age-Muscle-Cars, japanske Tuning monstrume, NASCAR utrke i Drift-Racing. Ponekad ga zovu proizvođači automobila kao vozača za snimanje promidžbenih videomaterijala, a logično je da voli oslikavati automobile airbrush tehnikom. Međutim, razvio je svoj stil, malo drukčiji od mojeg...

Koliko smo razumjeli iz razgovora, nastavljate s ekološkom akcijom na Jadranu?

– Nastojim biti uporan u tome jer očuvanje Jadrana od plastike ima smisla, te svima – ljudima i morskoj flori i fauni – nosi korist na duge staze. Isto ću učiniti i ovog ljeta, ako se stvari s koronavirusom smire. Svojski ću se truditi da nastavim s time budući da uistinu volim biti u Hrvatskoj, na vašem moru.

image
Privatni Album
#KNUD TIROCH#OSLIKAVANJE BOLIDA#LJUBAV PREMA DALMACIJI

Izdvojeno

19. svibanj 2020 14:49