StoryEditor
ZdravljeIspovijest pušača

Ivica Ivanišević: Priznajem, nisam izliječeni ovisnik, samo podnosim, trpim i mučim se. Mogao sam potrčati ususret smrti, ali sam se uplašio kao zec

Piše Ivica Ivanišević
2. lipnja 2020. - 15:27
Ivica Ivanišević: Jedino što ima smisla jest na vrijeme im reći: Nemojte ni počinjati.Ante Čizmić/Hanza Media

Svjetski dan nepušenja, koji se obilježio krajem prošlog tjedna, obično je zgodna prilika da izliječeni ovisnici podijele svoja iskustva sa zainteresiranom javnošću, obodre one koji bi se također htjeli pozdraviti s nikotinom i daju im neki koristan savjet.

U tom smislu, skrušeno priznajem, moja malenkost ne može biti ni od kakve koristi. Za početak, nisam izliječeni ovisnik, čak se i ne liječim, samo podnosim, trpim i mučim se.

Nisam se odvikao od cigareta, slutim da nikada i neću. Jedino što sebi u prilog mogu reći jest da već dulje vrijeme ne pušim.

Odluku nisam osobno donio. Umjesto mene, odlučili su liječnici, premda oni to ne bi pod mukama priznali. Da im pališ tabane, i dalje bi gudili isto: da su oni samo kazali svoje stručno mišljenje.

Nema veze što mi je njihova ekspertiza jamčila neizbježnu, preuranjenu i bolnu selidbu na onaj svijet.

Kao slobodan čovjek, mogao sam mrtav-hladan ignorirati njihov savjet, i potrčati ususret smrti i vječnoj hladnoći. Ali nisam, jer sam se uplašio kao zec s vaskularnim tegobama.

Kako odluka nije bila moja, niti je ona donesena iz čista mira i obijesti, nego u miješanome braku teške sile i ljute nužde, to je nikada nisam uspio od srca prigrliti.

Umjesto da je volim ili makar poštujem, prezirem je iz dna duše. To više što znam da mi je njome presuđeno bezuvjetno i konačno.

Da sam na početku svoje apstinencijske agonije znao ono što sada znam, možda se nikad ne bih ni skidao s cigareta. Sada, naime, znam da vrijeme ne pomaže, ne čini svoje, ne zalječuje rane, da žudnja za pušenjem ne kopni i ne jenjava kako prolaze godine.

Hrvatska čista stranka prava na sporo ubijanje

Vi ste čuli drukčije? Znate nekoga tko se uspio skinuti bez melodramatskih ispada i plačljivih parada kojima je ubogi potpisnik ovih redaka očito sklon? Da, ima i takvih.

Ali ako mene pitate, svi ti radosni apstinenti koji kažu da im je skidanje bilo običan dim, ali ne cigaretni, nego vaginalni, nikada nisu ni bili pravi, hard core ovisnici.

U tom smislu moja je malenkost bila, pak, duhanski starčevićanac, pripadnik imaginarne Hrvatske čiste stranke prava na sporo ubijanje nikotinom (HČSPNSUN).

Naravno, kao i svaki radikal, slabo sam podnio rušenje moga svijeta. Slabo podnosim i dandanas. Svaki dan je nova borba, ali ne ona iz američkih filmova, narodne predaje i Dnevnika Hrvatske televizije. U njoj nema ničega herojskog, samo kukavičko zapomaganje sotto voce i lizanje duševnih rana.

Zapnem za stare filmove

Naravno, nije uvijek sve tako crno. Ponekad je i mišje sivo. Na nekoliko sati uspijem zaboraviti da je život imao smisla samo dok sam pušio, a onda prevrtim televizijske kanale i zapnem za stare filmove u kojima Humphrey Bogart dimi Chesterfield, a Jean Gabin Gauloise.

Suznih očiju tada posegnem za staklenkom u kojoj držim bombone bez šećera, one s okusom šumskoga voća ili gorke naranče. Da bih sačuvao srce, žile i pluća, karijesom napadam zube. Da skratim, govorimo li o paćenju, sveti Lovre nije mi ni do koljena.

Oni koji bi htjeli poći mojim putem, neka računaju da ih čeka maraton, a ne sprint. Nadalje, odlukom da se prestroje među apstinente neće samo izgubiti veliki i trajni razlog za veselje, odnosno sam dubinski smisao života.

Ponešto će i dobiti, naime, kilograme, što će opet za sobom vući ozbiljne medicinske posljedice ili barem rizike.

Ustraju li u svojoj odluci dovoljno dugo, shvatit će kako se korisni savjeti ne mogu davati iskusnim, okorjelim pušačima, nego samo nadobudnim nevježama, onima koji tek važu hoće li ili neće pripaliti svoju prvu cigaretu.

Jer, jedino što ima smisla jest na vrijeme im reći: Nemojte ni počinjati.

#IVICA IVANIŠEVIĆ#ISPOVIJEST PUŠAČA

Izdvojeno

07. srpanj 2020 06:46