”Davnih osamdesetih ovo je bio naš Netflix”. ”Nedostaju mi dobri stari dani biranja filma iz videoteke”. Po društvenim mrežama naveliko se dijele dvije tzv. ”meme” fotografije s navedenim natpisima. Na jednoj fotografiji nalaze se krupno kadrirane videokasete (Fuji, BASF, Kodak) koje sadrže razne VHS kombinacije filmova poput ”Indiana Jonesa II” i ”King Kong živi” ili ”Istjerivači duhova” i ”Tron”. Druga, pak, prikazuje interijer američke videoteke ”Blockbuster” s policama krcatim DVD-ovima.
Doista, videoteke, VHS-ovi i DVD-ovi bili su Netflix za generaciju sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih, samo u fizičkom obliku, iz vremena kad je umjetnost bila opipljiva, tj. ”kultura se prenosila preko predmeta” i ”držala u rukama” (citati iz ”Najgore osobe na svijetu”). Nostalgija za starim dobrim videotekama je jaka.
Tu nostalgiju pobuđuje i kanadska komična drama ”Volim filmove” (”I Like Movies”) koja se pojavila na HBO Maxu ususret druge godišnjice od zatvaranja neprežaljene splitske videoteke ”Matrix”.
Preporuka za nostalgičare se podrazumijeva, kao i za fanove ranih nezavisnjačkih komedija Kevina Smitha poput ”Trgovaca”, krcatih osob(e)nim filmofilskim notama. Redateljica Chandler Levack imala je na umu Smitha kad je kreirala film o odrastanju snimljen u niskobudžetnoj produkciji. Međutim, ”Volim filmove” ima svoje ”ja”.
Kao i glavni lik, maturant Lawrence Kweller (Isaiah Lehtinen), redateljica je također odras(ta)la u kanadskom Burlingtonu krajem devedesetih/početkom novog milenija i maštala o snimanju filmova dok ih je gledala. Da se nalazimo na startu 21. stoljeća, jasno je i po tome što Lawrence i njegov prijatelj Matt Macarchuk (Percy Hynes White) odlaze u kino na ”Pijane od ljubavi” s Adamom Sandlerom iz 2002., a u videoteku je stigao animirani megahit ”Shrek” iz 2001. godine.
U lokalnoj videoteci iz lanca ”Sequels” (”Nastavci”) zaposlit će se Lawrence ne bi li skupio novac za filmski koledž u New Yorku, gdje bi mu kultni redatelj Todd Solondz bio mentor. Lawrence je filmofil u srži i lako se prepoznati u njegovom entuzijastičnom odnosu prema filmovima, znanju, ljubavi i strasti, ali Levack ga ne čini dopadljivim kako bi bio životniji, s obzirom da ”I Like Movies” nije nastao u Hollywoodu i nije čista komedija.
Naprotiv, ponekad je ”mali seronja” u ponašanju prema drugima, sebičan i opsjednut sobom jednako ili možda i više nego filmovima, što remeti (pot)puniju identifikaciju s ove strane ekrana. Ipak, ”Volim filmove” je priča o odrastanju i Lawrence do odjavne špice i odlaska na faks pokazuje ranjiviju stranu, uči neke vrijedne lekcije, mijenja se i prizemljuje s narcisoidnih oblaka, uviđajući svoje ponašanje.
Za to je zaslužna i njegova šefica, Shannon (Romina D’Ugo) koja će se prisjetiti incidenta iz prošlosti u jednoj mračnoj sceni uvjetovanoj #MeToo pokretom, odnosno ubačenoj vjerojatno kako bi Levack aktualizirala priču i lakše ga prodala producentima i festivalima.
Unatoč tome i manjku produkcijske i ine ispoliranosti, ”I Like Movies” ostavlja dojam autentičnosti i iskrenosti, a funkcionira kao ljubavno pismo filmovima i oda videotekama te pršti referencijama za filmofilske i videotečne nostalgičare, nerijetko s namigom. Matt mora platiti zakasninu zato što još nije vratio kopiju vrućeg erotskog trilera ”Divlja igra”, a Lawrence jednom paru u videoteci koji traži komediju predlaže Solondzovu ”Sreću” koja je sve samo ne film za gledanje udvoje. ”Volim filmove” je lako (za)voljeti.