Srpkinja i Hrvat u raljama rata, živjeli su u Bosni, a onda se dogodila jeziva stvar: Noćima sam sanjala kuhinjske krpe

Najveći broj mješovitih brakova koji su sklopljeni u Jugoslaviji osamdesetih godina našli su se na testu kada je izbio vjerski i nacionalni rat devedesetih godina na ovim prostorima. Obitelj Škorak, kada je 1981. godine dobila stan u Sarajevu nije ni sanjala da će 11 godina kasnije pobjeći i ostati bez njega, kao i bez uspomena i života koji su tu izgradili. Jedino što im je bilo važno da su zajedno.

Olivera, porijeklom Srpkinja i Josip, porijeklom Hrvat iz Zagorja, bračni život započeli su 1981. godine u Sarajevu. Medicinska sestra i predavač u srednjoj Vojnoj školi u Rajlovcu, gradili su zajednički život u socijalističkom vremenu i bivšoj Jugoslaviji u kojoj je životni tijek imao svoj red – škola, vojska (za muškarce), posao, stvaranje obitelji, odgajanje djece, penzija i ono što nas sve na kraju čeka.

Njihov miran obiteljski život naglo je prekinuo rat 1992. godine koji ih je zadesio sa dvoje djece, dječakom i djevojčicom starosti 10 i 7 godina, piše Žena.blic.rs.

”Prve napetosti u Bosni počele su početkom 1991. godine, ali sjećam se da moji tadašnji susjedi, koji su bili svih vjeroispovijesti i nacionalnosti, i ja nismo to uzimali za ozbiljno.

‘Nismo ni sanjali..‘

Stvarno smo se svi voljeli, nismo ni sanjali da će doći do čega je došlo. Rodbina i prijatelji iz Srbije pomogli su mom suprugu da dobije prekomandu kao član JNA i da dođe u Beograd jer bismo tako bili bliži našim kumovima i prijateljima koji su nas savjetovali da odemo što prije jer se spremao građanski rat”, objašnjava Olivera za "žena.rs"

Kada je rat počeo 1. ožujka 1992. godine na teritoriju BiH, stan Škorakovih u Sarajevu je čuvala njihova susjeda, ali poslije par mjeseci više im se nije javljala. Ubrzo su postali svjesni da se najvjerovatnije neće vratiti u Sarajevo i njihov dom, što se kasnije ispostavilo kao istina.

”Izgubili smo sve. Nije ostala nijedna uspomena iz tog vremena. Toliko sam žalila za svojom kućom da sam noćima sanjala kuhinjske krpe koje sam kupila prije nego što smo otišli”, dodaje ona.

Iz Beograda u Kanadu

Po dolasku u Beograd maloljetna djeca nastavila su školovanje. Nažalost, život u Srbiji devedesetih ni za koga nije bio lak, pa ni za izbjeglice. Hiperinflacija, ekonomsko i društveno propadanje nisu išli na ruku ovoj obitelji.

Sredinom devedesetih Oliverin suprug, Josip, ostaje bez posla i zbog brige za svoju djecu i daljnju egzistenciju odlučili su se prijaviti za program koji su napravile državne institucije Kanade i koji je pružao prihvat izbeglicama iz mješovitih brakova u njihovu zemlju.

Rat je učinio da su se mnogi mješoviti brakovi raspali zbog vjerske i nacionalne netrpeljivosti koja je vladala u ratnom periodu.

”Prihvatili su nas iz trećeg pokušaja i otišli smo iz Srbije 21. janura 1997. godine u Vancouver. Morali smo, zbog naše djece i daljnje budućnosti.

Kanadska država nam je osigurala stan, socijalnu pomoć i učenje engleskog jezika. Dok nismo savladali engleski nismo mogli početi raditi.

Djeci je bilo lakše

Naše kvalifikacije i obrazovanje nisu ništa značile.

Djeca su se mnogo lakše adaptirala jer su već učila engleski dok su bila u Srbiji. Za mene i Josipa to je bio veliki stres. Došli smo u nepoznato, ne znamo jezik i plašili smo se da se nećemo snaći. Socijalni radnik je bio stalno u kontaktu s nama i pratio napredak”, priča Olivera.

Kazala je da je dolazak u Vancouver bio jako neobičan za njih. Kako nam je objasnila, čudili su se što veliki broj ljudi vozi bicikl i šeta pse, jer to nije bilo specifično za tmurno vrijeme devedesetih na prostoru tadašnje Jugoslavije.

Nakon što su savladali jezik radili su ”obične” poslove. Josip je bio zaposlen u osiguranju u jednoj firmi, a Olivera kao čistačica u hotelu. Danas je menadžerica u tom istom hotelu.

Nedostaju im obitelj, prijatelji...

Josip je prije par godina obolio od raka prostate koji je operirao, a država mu je omogućila, zbog težine oboljenja, da bude na bolovanju dok ne stekne uvjete za penziju.

Njihova djeca, što je normalno za svu kanadsku djecu, počela su raditi još u srednjoj školi što im je omogućilo da kupuju i priušte sve što su željeli.

”Djeca su se sjajno pokazala u školi, a sad su već odrasli i imaju uspješne karijere i svoje obitelji. To je ono što je nama bilo najbitnije jer dolazak ovdje je bio najbolji izbor za našu djecu.

Naše obitelji i prijatelji nam nedostaju svakog dana. Ujutro kad ustanem prvo razmišljam gdje su, šta rade...

Naravno, čujem se sa svima njima i dolazimo povremeno u našu bivšu Jugu. Samo ih želim zagrlili, kazala je.

Danas obitelj Škorak i njihova djeca žive stabilnim i mirnim životom koji, nažalost, nisu mogli imati onda na području bivše Jugoslavije.