Prikazanje Gospodinovo – Svijećnica
Četrdeset je čest broj u Bibliji, a izražava jedno zaokruženo razdoblje. Simbolizira i jednu generaciju ili cijeli jedan život. Evanđelist Luka ga uvodi u svoje evanđelje zbog više razloga. Jedan od njih je i to što brojem četrdeset želi spojiti dva važna događaja iz Isusova djetinjstva, kako bi ga stavio u kontekst starozavjetnih mesijanskih očekivanja i predstavio ga kao spasitelja Izraela i cijeloga svijeta.
Ovaj je starozavjetni kontekst za njega veoma važan. Zato u taj kontekst uključuje Šimuna i Anu koji su osobe pune simbolike. U smislu broja četrdeset i njegovog značenja na koje se nadovezuje i tradicionalno prepoznavanje u njima starijih osoba, oni simboliziraju Stari zavjet i Izrael koji su došli do svoga ispunjenja.
Zanimljivo je da su od cijelog Izraela u hramu, središtu Izraela i Jeruzalema, u kojemu je bilo puno svećenika, levita i pobožnih hodočasnika, samo njih dvoje prepoznali dijete i njegove roditelje. Razlog nije u djetetu i njegovim roditeljima. Oni su za sve isti. Razlog je u načinu gledanja. A on ovisi o tome jesmo li Stari zavjet zatvorili u svoja očekivanja i gledamo li u hramu samo sebe i svoje interese. Drugi su to činili, ali ne i Šimun i Ana. Oni se odlikuju otvorenošću Duhu Svetome, molitvom, pravednošću i služenjem. To su unutarnje pretpostavke koje im omogućuju da uzmu Isusa u naručaj. I da vide novost kojom Bog u njemu progovara, a koju drugi, ne vide i ne uspijevaju vidjeti.
Stavljajući nam četrdeset dana nakon Božića za primjer Šimuna i Anu, Crkva i nama želi razbistriti pogled kako bismo Isusa mogli prepoznavati i svjedočiti ga u svojoj svakodnevici, svojom vjerskom praksom, onim našim biti u hramu. Kao što je četrdeset dana dosta dugo razdoblje da nam izblijedi sjećanje na Božić, tako je i četrdeset godina, shvatimo li ih kao ljudski život, vrijeme u kojemu lako mogu izblijedjeti mladenačke vrijednosti i ideali. I na našem su se nebu znale pojavljivati druge zvijezde koje nam se, osobito u mladenačkim danima, čine ljepšim i privlačnijim od Isusa iz Nazareta.
Polazeći od činjenice da su Šimun i Ana bile starije osobe, ali i od toga da se nalazimo u trogodišnjem pastoralnom ciklusu posvećenom starijim osobama, želio bih osobito istaknuti stariju dob kako milosno vrijeme u koje nam Bog daje da ga možemo ponovo vidjeti i ispovjediti. Da, starost je, uz sve poteškoće koje sa sobom nosi, milosno vrijeme. No nemojmo se zavaravati. To se ne događa samo od sebe. Može se dogoditi da sa slabljenjem fizičkog vida i duhovni vid oslabi. Sve ovisi o tome kako živimo svoju starost.
Postoje osobe koje se s godinama zatvaraju u sebe, koje se priginju nad sobom i svojim poteškoćama. Ovo se, spominjem to zato što smo mi dosta stara Crkva, može dogoditi i Crkvi kad ne izlazi, zatvorena u svoju tradiciju, umjesto da čita znakove vremena i pokušava evanđeljem odgovoriti na njihove izazove.
Danas slavimo i Dan posvećenog života pa zašto ne reći i to da se to može dogoditi, a i događa, redovničkim zajednicama koje postaju sve starije ne samo po vremenu svoga postojanja, nego i po svojim članovima. Ovo ih, sve češće se to može vidjeti, izlaže opasnosti da budu prignute nad sobom, umjesto nad drugima i nad svojim redovničkim poslanjem u Crkvi i svijetu.
Slavimo i Dan života pa to možemo također spomenuti kao problem starih zapadnih naroda, poput našega, koji su se, čini se, također prignuli nad samima sobom. I izgubili nadu. I smisao za darovani život i služenje. To za posljedicu ima demografsko izumiranje, a s njim sve više starijih osoba nad kojima se nema tko prignuti pa se, često osamljene i zaboravljene, moraju prigibati nad same sebe. I nažalost, nemaju vremena, a ponekad se čini ni razloga, da bi imale bistar pogled.
Da bismo mogli imati bistar pogled, poput onog pogleda koji su imali Šimun i Ana, nije dakle dovoljno biti starija osoba. Niti je to nužna pretpostavka. I mladi mogu dobro vidjeti. I starije osobe ne vidjeti. Potrebno je vrijeme koje smo dobili na raspolaganje, a starije osobe su dobile više vremena od mladih osoba, prepoznati kao Božji milosni dar. I iskoristiti ga, u otvorenosti Duhu Svetome, za molitvu, pravednost i služenje. Tko tako čini i on Isusa može vidjeti. I prepoznati ga. Može ga i uzeti u zagrljaj. I omogući tako i drugima da ga mogu vidjeti. I u njemu prepoznati „svjetlost na prosvjetljenje naroda.“