5. nedjelja kroz godinu (A)
Sol ima više funkcija. I neophodna je za život. Nazvavši svoje učenike „sol zemlje“, Isus je vjerojatno sve to imao na pameti. Ne kao pohvalu svojim učenicima, kao da bi oni nešto bolji od drugih, nego kao zadaću koju im je povjerio. To je zadaća da ovom svijetu daju smisao, odnosno da, u smislu funkcije koju ima sol, budu začin, da daju ukus svijetu.
To se osobito odnosi na evanđeosku poruku koja je čovjekovom postojanju, kao i mnogim izazovima s kojima se čovjek suočava, sposobna dati pravi smisao. To je također i funkcija da budu konzervans. Nije to, kako često shvaćamo pa i živimo tu svoju funkciju, zadaća konzerviranja. Evanđelje je dinamična, a ne statična stvarnost. Ono ne može biti konzervirano. To je funkcija zaštite svijeta, kao i svakog čovjeka, od utjecaja zla i njegove koruptivne moći koja prijeti uništenjem čovjeka i čovječanstva.
Kršćani ne mogu mirno prolaziti pokraj onih koji trebaju njihovu pomoć i ljubav, bez obzira o čemu je riječ. Na ovu funkciju konzerviranja se nadovezuje i jedno drugo značenje. To je značenje trajnosti zbog koje je konzumacija soli, često skupa s kruhom, bila simbol neraskidivosti sklopljenih ugovora. U našem kršćanskom smislu se to odnosi na svjedočanstvo neraskidivosti one ljubavi koju nam je Bog objavio u Isusu iz Nazareta, koju nitko i ništa, uključujući čak i našu kršćansku nevjernost, ne može raskinuti.
Nažalost možemo biti i često jesmo nevjerni svojoj kršćanskoj zadaći biti sol zemlje. Kad se to dogodi postajemo sol koja je „obljutavila.“ Kemičari kažu da sol sama po sebi ne može obljutaviti. Kao što to po sebi ne može ni evanđelje. A ipak, događa se. To nam kaže naše iskustvo. Razlog da se dogodi da sol obljutavi je miješanje soli s drugim sastojcima. Tako je i s evanđeljem. Kad ga se izmiješa s drugim sastojcima, razvodni, ono je u opasnosti da obljutavi. I mi kršćani ako zanemarimo kršćanske vrijednosti, pretpostavljajući im neke druge, možemo obljutaviti. I zato nam je potrebno obraćenje. I Crkvi također. I njoj se, nažalost, ponekad zna to dogoditi. Zato joj je potrebna obnova. A obnova je uvijek i ponovo pokušaj vraćanja na izvore, vraćanje Isusu Kristu i njegovom evanđelju.
Osim što nas je nazvao solju, Isus nas je nazvao „svijetlošću svijeta“ i „grad(om) što leži na gori“. Nije to poziv da drugima pokažemo sebe, nego da drugima pokažemo Isusa Krista i njegovo evanđelje. U Starom zavjetu je Izrael bio promatran kao „svjetlost svijeta.“ „Grad na gori“ je slika Jeruzalema. Od sada, poručuje Isus svojim učenicima i s njima svima nama, i jednu i drugu ulogu preuzima zajednica njegovih učenika, Crkva, koja nije dobila zadaću promovirati sebe i svoje interese, nego Isusa Krista i njegovo evanđelje. U tome se nalazi privlačna snaga Crkve i kršćana, ali i interes svih onih kojima smo poslani navješćivati Isusa Krista i njegovo evanđelje.
Posljednja slika koju nam prenosi današnji evanđeoski ulomak odvodi nas u skromni galilejski dom Isusovog vremena u kojemu se užiže svjetiljka ne da se stavi pod sud nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Isus nam i s tom slikom šalje važnu poruku. Ta se poruka nadovezuje ili, bolje, pojašnjava onu o soli i njezinoj zadaći konzerviranja.
Isus nam tom slikom želi reći da nam on i njegovo evanđelje ne smiju biti skriveni i konzervirani, nego da smo dužni njega i njegovo evanđelje navješćivati svima i svugdje, bez straha i zadrške. Samo tako jesmo i možemo ostati i biti, ono što smo po krštenju i svojem biti Crkva postali, a postali smo „sol zemlje“, „svjetlost svijeta“, „grad na gori“ i „svjetiljka“ koja svijetli svima.