Krist Kralj, 2019.
Božje kraljevstvo je česta tema novozavjetnih spisa. U novozavjetnim se spisima taj pojam ponavlja čak 122 puta, a od toga ga je 90 puta upotrijebio sam Isus. U Lukinom evanđelju, koje smo čitali tijekom ove liturgijske godine, Isus je svojim suvremenicima koji su ga pitali „kad će doći kraljevstvo Božje“ (Lk 17, 20), rekao da je ono već došlo: „Ta evo – kraljevstvo je Božje među vama!“ (Lk 17, 21).
Nije nam poznato točno značenje pojma Božje kraljevstvo. Čini se da je on višeznačan. Izraelci, a s njima i Isusovi učenici prije Isusovog uskrsnuća, poistovjećivali su taj pojam s političkom i ekonomskom moći. Isus je pod tim pojmom podrazumijevao nešto sasvim drugo. I zato je svaki put snažno i odlučno odbijao svođenje sebe i svoga poslanja na politički i nacionalistički mesijanizam svoga vremena. No to ga nije poštedjelo od toga da se njegovo propovijedanje i djelovanje protumači na politički način.
Posljedica toga je to da je svoje djelovanje i propovijedanje morao platiti glavom. Isto se dogodilo i kršćanima prve generacije. Nisu se željeli baviti politikom, ali politika se bavila njima. I onda kad kršćani ne žele preuzeti političku ulogu i nametnuti svoje stavove drugima, kad je kršćanstvo samo ponuda, autentična kršćanska poruka o kraljevstvu Božjem provocira i smeta moćnike ovoga svijeta i gospodare ljudskih kraljevstava. Smatraju se ugroženima od nje.
To je sudbina kršćanstva uvijek, osim onda kad se kršćanstvo prilagodi i kad Božje kraljevstvo poistovjeti s ovozemaljskim kraljevstvima i njihovim interesima i stavi im se u službu. I to je dio naše kršćanske povijesti, a možda i sadašnjosti. No to nije pravo kršćanstvo. To je njegova kopija. I izdaja Isusa Krista i njegovog poslanja da svijetu nevjesti i u svijetu ostvari Božje kraljevstvo.
Božje kraljevstvo, ono za koje je Isus misleći na svoju osobu rekao da je već među nama, nije veliko i bučno, nego maleno i neprimjetno. Ono nema moć vidljivu ljudskim očima, ali ima nešto drugo. Ima u sebi nevidljivu snagu koja je sposobna promijeniti svijet i učiniti ga Božjim svijetom. Ono je, zapravo, najsnažnije onda kad je najslabije. Ono se rađa onda kad se čini da umire. Kontrast između onoga što ono Božje kraljevstvo nije i onoga što ono jest, najbolje se može vidjeti u današnjem evanđeoskom ulomku.
Nakon što smo se cijelu ovu liturgijsku godinu uspinjali prema Jeruzalemu i njegovom hramu, taj nas je ulomak odveo izvan Jeruzalema, „na mjesto zvano Lubanja … (gdje) razapeše (Isusa) i … zločince jednog zdesna, drugog slijeva“ (Lk 23, 33). Na jednoj su strani narod i njegove vođe, vojnici i jedan od razbojnika, a vjerojatno i Isusovi učenici koji su se razbježali. Svi oni traže dokaz da je u Isusu ostvareno Božje kraljevstvo, da je on Mesija Krist, da je židovski kralj, u njegovoj sposobnosti da siđe s križa, da se spasi, da živi.
Na drugoj je strani natpis na križu kojim se Pilat htio narugati židovskom narodu, a njim je i nesvjesno rekao istinu, a tu je i desni razbojnik, kojemu će se kasnije pridružiti i rimski satnik, a i sam Isus. Oni prisutnost i ostvarenje Božjeg kraljevstva vide u ostajanju na križu i umiranju. „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje“, rekao je desni razbojnik Isusu i čuo utješno obećanje: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju.“
Napast da je Isus pravi kralj onda kad siđe s križa, kad je moćan, kad pobjeđuje i vlada je i naša napast. Zato želimo da i Crkva bude moćna i snažna. A takva Crkva nije ništa drugo doli prilagođavanje Krista, a s njim i Crkve, ovozemaljskim kriterijima kraljeva i kraljevanja ili, suvremenije, vlada i vladanja. Kao da ne želimo prihvatiti i vjerovati da Isus pobjeđuje kad gubi? I da je on kralj ne kad uzima život nego kad ga daje? I da je to naš način da bi mogli biti s njim kraljevi?
Ovih dana mi je jedan svećenik poslao misao pokojnog splitsko-makarskog nadbiskupa Frane Franića iz njegova djela Putovi dijaloga koju, kao nadopunu ovom promišljanju o tome što je i što nije Božje kraljevstvo u suvremenoj Crkvi, želim podijeliti: „Crkva danas treba da živi od milostinje vjernika, kao što je živio sv. Petar, ili od rada svojih ruku, kao što je živio sv. Pavao, i da se odreče svih posjeda koji se oplođuju na kapitalistički način. Svaka pak plaća koju bi biskupi, svećenici ili redovnici primali od bilo koje države, bilo socijalističke, bilo kapitalističke, bilo katoličke umanjivala bi slobodu Crkve u razgovori s tom državom i poštovanje prema Crkvi kod naroda.
Evanđeosko siromaštvo potrebno je danas biskupima i svećenicima, da se pomoću njega reformiraju u svetosti. Zaludu ćemo se zvati 'Crkva siromaha' ako se ne odrečemo suvišnih posjeda i plaća koje imamo ili koje nam se nude. Ako se toga ne bude držalo u praksi, onda nam narod neće vjerovati da pripadamo njegovoj Crkvi, Crkvi siromaha“ (Frane Franić, Crkva u svijetu, Split 1973., str. 185).
Komentar ovog svećenika je da je nadbiskup bio žestok. I jest. Ali u tom vremenu i u konkretnom problemu na koji se odnosila njegova misao, zapravo i nije. Crkva je, u većoj ili manjoj mjeri u nas tako živjela. Ali, valja i to reći, i od pomoći drugih, bogatijih Crkava koje su imale sustav sličan ovom našemu. No, u našim okolnostima i našem vremenu u kojemu je ono na što je nadbiskup Franić upozoravao postalo stvarnost koju živimo, njegova misao je doista žestoka. I provokativna. I polazeći iz svoje pozicije biskupa ovog povijesnog trenutka, rekao bih neostvariva.
Ipak ne bismo preko nje tek tako olako trebali prijeći, nego bismo je, u ozračju nedavnih socioloških istraživanja, ali i nekih drugih tema koje posljednjih dana provociraju pa i zabavljaju javnost zbog privilegiranosti, trebali shvatiti i prihvatiti kao proročki govor kojim nas pokojni nadbiskup poziva da preispitamo sebe i svoje osobne i crkvene stavove o tome što jest i što nije Božje kraljevstvo. I kako se ono danas treba živjeti. A sve zato da bismo, danas kad slavimo svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja i razmišljamo o Božjem kraljevstvu, kralja kojega slavimo i kojemu se mi kršćani, Crkva, klanjamo, mogli prepoznati u Isusu raspetom, Isusu na križu, poniženom i izranjenom, koji je došao, živio i umro zato da bi sve spasio, uključujući i one koji nam ne pripadaju.
Oni nisu naši neprijatelji. Oni su naše poslanje. Isus nikome ne prijeti. On za sve umire. I ako nekome smeta, a smeta mnogima ne samo izvan Crkve nego i u Crkvi, ne smeta zato što on nekome želi nešto oduzeti, nego zato što nam svima želi dotaknuti srca i potaknuti nas da stvarnost onoga što jest i što nije Božje kraljevstvo počnemo gledati njegovim očima. A ono ne znači ovozemaljsku moć i slavu. Ono ne znači biti privilegiran u odnosu na druge. Ono znači s Isusom biti spreman i umrijeti služeći u ljubavi.
To nije lako. Zahtjeva promjenu života, zahtjeva obraćenje. Isusov govor o Božjem kraljevstvu uvijek je, zapravo, povezan s pozivom na obraćenje. Bez obraćenja jednostavno nije moguće. Pšenično zrno koje ne umre ostaje samo (usp. Iv 12, 24). Umrimo, služeći u ljubavi, logici ovoga svijeta i njegovog kraljevstva! Umrimo s Isusom kako bismo bili dionici Božjeg kraljevstva! I u času smrti s razbojnikom mogli čuti Isusa kako i nama govori: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“