StoryEditor
OstaloIn memoriam

Zbogom gosparu čestitni

Piše Jakov Kosanović
4. srpnja 2020. - 18:04
Ivo Banac. Tomislav Krišto/HANZA MEDIATomislav Kristo/Cropix

Prof. dr. Josip Vrandečić, redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Splitu i pročelnik Odsjeka za povijest osjetio je potrebu osobnim pismom oprostiti se od povjesničara, političara i pisca Ive Banca, memoriamom kojega ovdje prenosimo u cijelosti:

- Prof. Ivo Banac rođen je 1. ožujka 1947. u Dubrovniku u obitelji Nike i Anuške Banac, rođene Hagjija. Najranije djetinjstvo obilježila je obiteljska tragedija. Djed liječnik Ivan Hagjija pod optužbom da je britanski špijun zatvoren je u Lepoglavu u kojoj je preminuo 1950. godine.

Kao devetogodišnjak, odselio se s majkom u Sjedinjene Američke Države gdje se pridružio ocu koji je uskoro, 1962. preminuo u prometnoj nesreći u New Yorku.

Školovao se u navedenom gradu na isusovačkoj Loyolinoj gimnaziji te potom na Sveučilištu Fordham. Doktorirao je 1975. na Sveučilištu Stanford u Kaliforniji. Po završetku doktorata dobio je posao na prestižnom Sveučilištu Yale u New Havenu u državi Connecticut, s kojim je ostao usko vezan i nakon preseljenja u Hrvatsku, održavajući ljetnu školu navedenog Sveučilišta u Dubrovniku.

Tijekom svoje akademske karijere napisao je niz znanstvenih monografija te na stotine znanstvenih i stručnih radova i novinskih članaka. Na radnom stolu na dvanaestom katu zgrade u New Havenu na York Streetu, sa kojeg je preko križa na vrhu stola gledao na nepregledno prostranstvo istočne Nove Engleske, napisao je svoja najveća znanstvena djela.

Pozicija redovitog profesora na Yalu, a nadasve jedinstveno historiografsko djelo, potvrdili su ga kao najistaknutijeg hrvatskog suvremenog povjesničara. Njegovo Nacionalno pitanje u Jugoslaviji (1984.) otkriva programsku širinu koju je od Hrvata posjedovao jedino Ivo Pilar te povijesnu analitiku koja je krasila Milana Šufflaya.

Svatko onaj tko je pročitao dva njegova rana eseja "Struktura konzervativne utopije braće Vojnović“ i "Hrvatsko jezično pitanje“ mogao je uživati u najboljem znanstvenom štivu u hrvatskoj historiografiji.

Među brojnim se knjigama također izdvajaju Sa Staljinom protiv Tita (1988.) u kojoj je opisao informbirovski rascjep u jugoslavenskom komunističkom pokretu te Katolička Crkva i Hrvati (2013.) u kojoj je prikazao povijesne veze Kristove zaručnice na zemlji i hrvatskog naroda.

Kao što je razvidno iz njegove bibliografije specijalizirao se za povijest ideologija jer je smatrao da za razliku od materijalnih dobara koji protokom vremena postaju posvuda dostupna, ideje su individualne. Svako njegovo povijesno djelo krasi znanstvena snaga i svježina, nedostignuta kompleksnost, erudicija te literarnost bogata stila u kojoj je ostao nenadmašan.

Ostavio je veliki i jedinstveni pečat na Yalu kao stručnjak za Istočnu i Jugoistočnu Europu. Bio je profesor emeritus na katedri povijesti te u dva mandata predstojnik (Master) Pierson Collegea. Privlačio je brojne studente s interesom za srednju i istočnu Europu, u najvećem broju Hrvate iz Domovine i iseljeništva kojima je omogućio studij na Yaleu.

U neogotičkim učionicama collega Pierson, Davenport i Branford, u sjeni brijestova predavao je preddiplomcima i doktorskim kandidatima o povijesti komunizma, o jugoslavenskoj međuratnoj desnici i hrvatskoj nacionalnoj integraciji.

U druženjima i šetnjama uzduž Elm Streeta do Yale Cluba, u njegovom uredu u Piersonu i navedenom stanu u York Streetu nesebično je prenosio povijesne sinteze i analize te ono znanje stečeno vlastitim istraživanjima. Satima je mogao predavati o najsuptilnijim obilježjima europskog jugoistoka poput razlike između albanskih Gega i Toska, srednjovjekovnom anžuvinskom limesu ili razračunavanjima unutar euroazijskog komunističkog bloka.

Kao intelektualcu svjetskog formata sva su mu vrata bila otvorena; njegove studente na Yaleu, kasnije one u Budimpešti i Zagrebu, upoznao je s vodećim imenima suvremene historiografije i njihovim djelima i rezultatima.

Kao pripadnik "stare škole“ čime se posebno ponosio, oslanjao se jedino na povijesne izvore i dokumente koje je slagao u svojim metalnim ormarima i računalu te je zazirao od ideološkog relativizma koji je navirao u historiografiju. Doktorskim kandidatima koji su ga pitali kako pristupiti disertaciji odgovarao je onom jednostavnom, klasičnom: "Pišite onako kako je bilo!“

Poput mnogih glasovitih povjesničara postao je "intelektualac u politici“, onako kako je britanski povjesničar Taylor definirao Johna Morleya, Gladstonova nasljednika. U nju se uključio na početku rata kada je Domovina počela gorjeti. Organizirao je posjet prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana Yaleu 1990., sudjelovao u organizaciji prosvjeda Hrvata pred zgradom UN-a 1991. te sastavio tekst apela za mir u Hrvatskoj kojega je potpisalo 127 nobelovaca te 14. siječnja 1992. objavilo u New York Timesu.

Izdanak konavoskih Banaca iz Popovića i peljeških Hagjija iz Orebića upio je njihovu kozmopolitsku širinu ali je njihovu poslovnu aktivnost od Carigrada preko Londona do New Yorka, pretočio u politiku. Nakon sloma komunističkog režima širenje prostora slobode smatrao je presudnom misijom hrvatskoga intelektualaca.

Nakon povratka u Domovinu, 2003. izabran je za predsjednika Liberalne stranke te ministra za zaštitu okoliša i prostornog uređenja u Vladi Republike Hrvatske. Ostao je najjači predstavnik duhovnog i političkog savezništva Hrvatske i Zapada, na čelu s Amerikom. Sukobljavao se sa svima onima kojima je smetao protuzapadni hrvatski duh i vrijednosti koje iz toga izviru i koja ga kao takve određuju.

Dok su je neprijatelji te i takve Zapadne civilizacije, optuživali kao slabu i dekadentnu, od svih je Hrvata najustrajnije branio kao povjesničar, političar i publicist. To nije bilo lako jer su u Hrvatskoj još od ujedinjenja 1918. godine protuzapadni nasadi ukorijenili i razgranali, sputavajući njeno izvorno biće.

Kao član Liberalne stranke koju je utemeljio njegov prijatelj Vlado Gotovac ostao je jedinstven u svojem američkom gledanju liberalizma koji se napajao individualnom slobodom i biblijskom tradicijom o vrijednosti svakog čovjeka na osnovi njegove besmrtne duše.

Razgradnja naravnog zakona i njegovih plodova utkanih u narav čovjeka: obitelji, nacije i vjere u cilju promicanja ateističkog, revolucionarnog voluntarizma ostala mu je duboko strana. Njegova je sloboda počivala na onom duhu koji je unatoč trpljenju bodrio našeg čovjeka u čeličanama Pennsylvanije jednako kao i domorodca na poljima Illinoisa ili na Jugu u Louisiani.

U historiografiji, sveučilišnom radu i svakodnevnom životu ravnao se po darovima naravnog zakona: razumu i savjesti koji su tako združeni urodili velikim plodom.
U njegovom se političkom radu ponekad činilo "da zlatnim strijelama gađa u nebo“ kako je to napisao Maculay u eseju o sunarodnjaku političaru Josephu Addisonu.

Pokušavao je pomiriti različite, suprotstavljene svjetove. Hrvatska je javnost očekivala njegove članke u vodećim tiskovinama o političkim događajima u kojima je sudjelovao i koje je oblikovao. U svakom njegovom djelu, od obimnih monografija do novinskih članaka očituje se širina duha i promišljanja jer je kao izdanak američke katoličke slobodarske kulture uvijek promišljao humanistički i globalno.

Među hrvatskim intelektualcima ostavio nam je na razmatranje najsmisleniju političku ostavštinu o našim korijenima i o našoj budućnosti. Profesorov bi sugrađanin znameniti hrvatski preporoditelj Konstantin Vojnović nadodao da se ona i u "Vječnost nosi“.

Njegov kolega i prijatelj s Yalea Peter Gay u svojoj je knjizi Style in History, nastojao najvećeg njemačkog povjesničara Rankea obuhvatiti jednom rečenicom. Prof. Bancu bi možda najbolje odgovaralo da je bio humanist i mirotvorac.

Emotivnog karaktera, strpljiv u slušanju i pripovijedanju, goleme radne energije, ustrajno je branio navedena načela. Volio je Zagreb kojega je izabrao za život, a posebno rodni Dubrovnik, njegovu Lučaricu i Gruž.

Rado je navraćao u Split smatrajući Dalmatince posebno razboritim jer da im bura bistri um. Zazirao je kada bi se društvo dolaskom noći počelo osipati a na noge bi skočio kada bi ga se podbolo da je veći Amerikanac negoli Hrvat.

Uvijek se odazivao na pozivna predavanja i suradnju na doktorskom studiju, pa tako i na našem splitskom, na kojemu je studentima bio omiljeni predavač a svima nama iskren i odan prijatelj.

U trenutku priprave da u sjeni čempresa otpočine uz svoju majku Anu na dubrovačkom Mihajlu, nadamo se ponovnom susretu u vječnosti, gdje nema više povijesti, nema više vremena, nema više tuge, nema ni boli koju je iskusio. Dragi prof. Banac, Bog Ti dao pokoj vječni, počivao u miru Kristovu!

Izdvojeno

06. srpanj 2020 18:36